Carl Honoré: Dopustite djeci da budu djeca

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 03.08.2009. u 08:08

Carl Honoré pokrenuo je mini revoluciju prije nekoliko godina svojim svjetskim bestselerom “Pohvala sporosti”, učeći užurbani Zapad kako živjeti sporije, jesti sporije, voditi ljubav sporije, sporije raditi, sporije dokoličariti… Britansko-kanadski autor danas ima novu-staru misiju, uči kako djeci modernog doba vratiti pravo na djetinjstvo.

Nakon što je proputovao vrtiće i škole od Helsinkija i Tokija do Hong Konga i Calgarija, te dvije godine proveo intervjuirajući razne gurue roditeljstva i pedagogije, pisac i otac dvoje djece zaključio je da je djetinjstvo postalo industrija, a roditelj, želi li sretno dijete, treba slijediti vlastite instinkte i oslanjati se na zdrav razum.

Potomci anksioznih


Šestogodišnjaci na Dalekom istoku uče po 16 sati dnevno i u svijesti im je kako je igra - gubljenje vremena
U novoj knjizi “Under Pressure” tumači kako dopustiti djeci da budu (samo) djeca, da odrastu sporije no što ambiciozni roditelji priželjkuju. Honoréova nova knjiga “Pod pritiskom”, ovih dana prevedena na hrvatski, možda i ovdje spasi koje dijete bolesno ambicioznih roditelja… Moderne mame i tate starije su i obrazovanije negoli ikada prije, imaju i manje djece negoli ikada prije. Djecu nose i podižu puštajući im Bethovenove simfonije još dok su u trbuhu, prije negoli proslave prvi rođendan već znaju u koju će školu krenuti, na koje sveučilište aplicirati… Potomci anksioznih, bolesno revnih roditelja velikih očekivanja, još u vrtiću počinju patiti od stresa. Prirodni instinkt da napravimo najbolje za svoju djecu dovodi nas do toga da - napravimo previše, očekujemo i tražimo previše…

 Što je bilo najšokantnije što ste vidjeli skupljajući dvije godine materijal za knjigu?


- Na Dalekom istoku, u Japanu, Koreji, Hong Kongu imaju ‘klinike za domaću zadaću’ - posebne institucije gdje djeca odlaze poslijepodne, na dodatno učenje. Tamo već šestogodišnjaci u školi provode puno radno vrijeme, a onda ne idu kući, igrati se, biti djeca - već žure u instituciju gdje još četiri dodatna sata rade na školskom gradivu. Djeca cijeli dan uče, kući stignu oko 21 sat. Sad zamislite šest godina staro dijete koje dnevno provede 16 sati učeći! Kakvo je to “dijete”? Ta djeca misle da je igra, ma kako im bila privlačna, gubljenje vremena. Gledao sam njihova izmoždena lica, sporo se vuku, jedva hodajući na nogama… to je užasno. Roditelji su otišli do krajnjih granica. Treba nam pokret za oslobađanje djece od tiranije. Privatna poduka, dakle satovi nakon škole, početkom 1990.-ih su postali rapidno rastuća svjetska industrija, bez obzira na to što mnoga ozbiljna istraživanja od Velike Britanije na dalje pokazuju da je domaća zadaća najučinkovitija kad je dovoljno mala da se djeci ne oduzima vrijeme za igru i odmor.

Imaju li danas djeca pravo na djetinjstvo ili su ona zamorci u sociološkom eksperimentu kojim upravljaju odrasli?


Razni priručnici su precijenjeni; djeci trebaju roditelji koji se oslanjaju na zdrav razum, koji dostupni i prisutni
- I djetinjstvo je postalo grana industrije - kao da je previše dragocjeno da bi ga mogli jednostavno prepustiti djeci. Upliću se roditelji, reklamna industrija, države… često puta i s dobrom namjerom, ali lošim planovima. Imali smo slučaj da je skupina zastupnika u britanskom parlamentu upozorila da sve više djece sanjari o tome da postanu princeze ili nogometaši. Sasvim su ozbiljno ponudili rješenje: da petogodišnjake stručnjaci savjetuju u izboru zanimanja!

Roditeljstvo ima i opipljivu cijenu - odgoj djeteta, primjerice u Velikoj Britaniji stoji oko 150.000 funti. U to je uračunata odjeća, stanovanje, hrana, prijevoz, zdravstveno osiguranje, školovanje i čuvanje. Ako se majka odluči ostati kod kuće i dati otkaz da bi sama podizala dijete, ona tijekom godina gubi oko 500.000 funti prihoda. Majka ostane kod kuće, ali onda djecu upiše na šest slobodnih aktivnosti želeći “da nešto postignu u životu” i provodi vrijeme vozeći ih od jedne do druge. Prije tri godine grupa britanskih intelektualaca pozvala je na kampanju za spašavanje djetinjstva od pogubnih utjecaja modernog doba. Djeca plivaju, mačuju, plešu, pišu pjesme, čitaju, uče strane jezike zato što ih na to tjeraju roditelji, a ne zato što žele. Na koncu imamo djecu bez strasti i kreativnosti, a takvi sasvim sigurno ne postaju genijalci. Roditelj treba provoditi manje vremena pokušavajući ubrzati djetetov razvoj, a više pokušavajući upoznati samo dijete.

Kako je vaša knjiga promijenila život vaše djece?

- Velika zabluda našeg doba jest da ćeš kao roditelj uspjeti ako pročitaš prave knjige, dobiješ prave savjete i uložiš dovoljno novca u svoje dijete. Razni obiteljski savjetnici koji pišu priručnike za roditelje postali su sami sebi svrhom, danas je to samo industrija, jedna u nizu. Radeći na ovoj knjizi naučio sam da moraš pobjeći od te gomile stručnih savjeta, da kao roditelj moraš pronaći svoj put, svoj glas. Naravno da je dobro da povremeno imaš koga pitati za savjet, ali ne trebaš gomilati sve te knjige, DVD-e, čitati sve te kolumne tzv. gurua roditeljstva. Oni više služe sebi negoli tebi i tvome djetetu. Tvom djetetu je potreban roditelj koji se oslanja na zdrav razum, roditelj koji je prisutan i dostupan. Najbitnije jest da pomogneš djeci da shvate tko su ona sama, a ne da imaš u glavi što bi i tko tvoja djeca trebala biti i da im sukladno tome organiziraš cijeli život još od jasličke dobi.

Nevjerojatno je koliko panike okružuje današnje djetinjstvo, roditelji su vječno zabrinuti - da dijete neće uspjeti u školi, da neće imati dobar posao, djecu prije  petnaeste ne puštaju same na cestu, u park, boje se pedofila, terorista, prometa…

I ja sam mislio da je sasvim normalno biti zabrinut. I jest, ali samo ponekad i samo do određene granice. Naučio sam da djetinjstvo ne mora biti ta užasna borba, da je to zapravo relaksirajuće doba, da je na roditelju da pusti da se stvari događaju, a ne da ih bolesno kontrolira. Zapravo, dok sam pisao knjigu u početku sam postao i više zabrinut, jer sam proveo mnogo vremena pričajući s ekspertima, čitajući istraživanja… Počeo sam prosuđivati sam sebe kao oca, pitati se koliko grešaka činim…  Pomislio sam: “O moj Bože, ovo će me učiniti još luđim”, što mi nije bila ideja. Na koncu shvatiš da je jedini put da s djecom radiš gotovo k'o što su činili tvoj otac i majka.

I jesu li vaša djeca 'pod pritiskom'?

- Bitna promjena izazvana onim što sam naučio radeći na ovoj knjizi jest da naš sin danas sam ide u park. Pređe par ulica, uključujući i jednu vrlo prometnu aleju, da bi došao do nogometnog terena gdje se igra s drugom djecom. Mi mu samo kažemo da dođe kući u 6.30 i ja više ne brinem. Prije mi je ta ideja da desetogodišnje dijete usred Londona, u Batterseai, pustim samog u park bila grozna. I ne samo meni, većina roditelja oko mene i danas tako razmišlja. Ne puštaj ga samog dok ne navrši dvadesetu! Moja supruga i ja postali smo mnogo opušteniji roditelji. Dajemo djeci mogućnost da riskiraju jer mislimo da im i to treba da bi se razvijali i učili o životu oko sebe.

Jako smo oprezni da ih ne zatrpamo s previše strukturiranih aktivnosti, raznih poduka i satova. Moj sin jedanput tjedno ide na nogomet i na gitaru, to je sve. Kći ima sedam godina, petkom ide na flamenco, od iduće godine uzimat će i satove gimnastike.

Djeca koju sam sreo pišući knjigu imaju po pet-šest različitih aktivnosti, škola i tečajeva koje redovito pohađaju. U našoj obitelji potičemo ih da budu sigurni da nešto zaista žele, jer to vrijeme koje će provesti tamo mogli bi provesti i bezbrižno se igrajući…

 Pišete o anksioznim roditeljima koji su u vječnom strahu za sigurnost svoje djece… Je li ovo vrijeme stvarno opasno doba za djecu?


- Svijet je zapravo danas za djecu sigurnije mjesto no što je ikada bio. Između 1970. i 2000. godine broj djece stradale u nesrećama snizio se od 17,5 na 4,5 na 100.000. Od toga trećina strada u nesrećama kod kuće. To je trend i drugdje. Napadi pedofila su rijetki ali ih zloupotrebljavaju mediji koji onda stvaraju histeriju. Dijete će prije biti žrtva nasilja rođaka negoli neznanaca. Djeca su razboritija i sposobnija za život negoli mi mislimo. Prema UNICEF-ovu istraživanju, Švedska je najsigurnije mjesto na svijetu za odrastanje, no i švedski roditelji su bolesno zabrinuti i uplašeni za sigurnost djece, boje se i najmanjeg rizika.

Vaša knjiga 'Pohvala sporosti' postala je svojevrsni manifest pokreta sporosti. Objasnite mi kako u Londonu živjeti sporo?


- To je paradoks, ali ja mislim da je u Londonu moguće živjeti sporije negoli u nekoj britanskoj provinciji ili na selu. Ljudi misle da je London jako brz i pitaju me stalno, baš kao i vi, kako uopće mogu 'propovijedati' o sporom životu u Londonu. Zapravo je mnogo lakše biti spor ovdje negoli možda negdje u provinciji ili na selu gdje moraš voziti svugdje. Većina europskih gradova je rađena za pješake, a ne za vozače, kako je to u Americi.

Europski gradovi mogu biti polagani, ako te gradove konzumirate, 'upotrijebite' na pravi način. Svuda idem pješice, auto upotrebljavam možda jednom tjedno, djeca pješače u školu, kupujemo kod lokalnog mesara, pekara, oni znaju naša imena i imena naše djece, mi znamo njihova imena.

London nije grad koji su gradili moderni arhitekti, zapravo je to puno malih sela koja su se vremenom spojila u velegrad. Možeš otići u centar gdje je brzina, gužva, uzbuđenje a onda se vratiš kući, u svoje susjedstvo.

U Londonu čovjek može biti luđački zauzet cijeli dan ako želi vidjeti i probati sve i svašta. Možete raditi 500 stvari u danu, i stalno ćete trčati da bi sve to stigli konzumirati i napraviti. Primjerice, ako idem u kazalište jako dobro razmislim što stvarno želim pogledati. Čitam kritike i odlučim koju ću predstavu taj mjesec otići pogledati na West End. Umjesto da odgledam 25 predstava, sad odgledam jednu i ne osjećam se zbog toga loše jer mi zapravo ostalih 24 i ne treba.

Stvar je u tome da kao stanovnik Londona vi morate balansirati taj London i ne dopustiti da London zlorabi vas, da postanete konzument. Moja obitelj vikendima obično ne ide nikuda već se motamo po susjedstvu, po kući, i onda možda spontano negdje odemo. Jednostavno, provodimo vrijeme zajedno, pričamo, igramo se s djecom, nismo izluđeni od ponude i mogućnosti zabave oko nas u tom velikom gradu.

Pazite, ja radim u medijima, imam rokove, živim u tom velikom gradu, ali i dalje živim mirno i sporo. Nekad sam sve vrijeme bio online, provjeravao mailove i SMS-ove, sad isključim kompjutor i telefon onda kad ne radim, a i ne radim više doma, nego imam uredu u gradu. Odvojio sam život kući i posao.

Kad se mame iz vila u predgrađu potuku

Šokantno je do koje smo mjere i sport klinaca pretvorili u bolesnu kompeticiju. Viđao sam mame i tate iz 'finih' četvrti koje bi se doslovno potukle oko nogometne utakmice sedmogodišnjaka. Roditelji gube kontrolu kad su im planovi za njihovu djecu 'osujećeni', misle da moraju imati genijalca i da mu svim sredstvima moraju prokrčiti put da pokaže svoju genijalnost, a zapravo je taj sin mali najamni radnik tate i mame koji od djetinjstva po službenoj dužnosti trči za loptom. 



Karmela Devčić

Izdvajamo