Iz osječkog Centra za socijalnu skrb, na temelju sudskih presuda, u Udrugu za terapijsko jahanje Mogu na odrađivanje humanitarnog rada zbog počinjenih prekršaja godišnje dođe 70 do 80 mladih koji su u nekom životnom trenutku pošli krivim putem.
Dio njih se, doduše, nakon jedne odrađene kazne ponovno vrati zbog novog ili ponovljenog prekršaja, neki od njih se više nikada ne pojave, no jedan mladić, koji je došao odraditi svoju kaznu u ožujku 2005. godine dandanas je tamo. Ali, ne zbog kazne, nego ljubavi. Dario Brumec imao je nepunih 18 godina kada mu je sud odredio kaznu humanitarnog rada. U dogovoru s Centrom za socijalnu skrb odabrao je udrugu Mogu i ta mu je odluka, kaže danas, promijenila život.
Završio na sudu
- Bio sam malo zločest. Ne previše, ali opet dovoljno da završim na sudu i dobijem kaznu. No, pokazalo se da je ta kazna za mene zapravo bila dar koji mi je promijenio život. Svidio mi se način rada i pristup ljudima, zavolio sam konje, rad s njima i oko njih, tako da sam odlučio i nakon odrađene kazne ostati ovdje kao volonter - priča Dario Brumec, kojeg je ubrzo, kao što to često biva, neočekivano pogodila ljubav.
Odazivala se na ime Marina, imala je 18 godina i iza sebe već pet godina volonterskog rada u osječkoj udruzi Mogu, koja pomaže djeci s posebnim potrebama.
- Nekako smo se odmah skužili, povezali, osjetili neku iskru i otkrili puno zajedničkih interesa. Nije prošlo ni godinu dana, a već smo bili u braku u kojem nam se rodila naša Laura, danas četverogodišnjakinja. Nju smo sedam dana nakon što se rodila doveli ovamo i učlanili je u udrugu - gotovo uglas govore Dario i Marina dok ih Laura vuče za rukav i traži da pažnju posvete njoj. Udruga Mogu, koja već godinama postiže odlične rezultate u programima terapijskog jahanja za djecu s posebnim potrebama, tako je postigla još jedan odličan rezultat i Dario ne krije da je cijela atmosfera koja vlada u ovoj udruzi, smještenoj pokraj osječkog hipodroma na Pampasu, odigrala značajnu ulogu u njegovu životu.
Novi pogled na svijet
- Ovdje sam spoznao potpuno druge životne okolnosti. Udruga mi je otvorila oči i promijenila me nabolje, da drukčije gledam na svijet i ljude, osobito one s posebnim potrebama. Sada radim jedan drugi posao, ali čim ga završim, dolazim ovamo i volontiram zajedno s Marinom i ostalim članovima, a do dobivanja kazne nisam imao pojma da ova udruga postoji. Znam da činim dobro djelo, a najviše me ispunjava kad vidim sreću na licima djece koja imaju otežane kretnje ili ne mogu govoriti. Kada to doživim, onda mladima koji se poput mene u nekom trenutku nađu na krivoj strani mogu samo poručiti da paze što rade. Puno ih je koji rade gluposti, a to nikada nije rješenje - ističe Dario. Često razgovara s mladićima i djevojkama koji dolaze u udrugu na temelju sudske kazne, prepričava im svoje iskustvo i na taj način pokušava pozitivno utjecati na njih.
- Mislim da sam imao sreće što sam došao upravo ovamo. Bio sam u društvu koje je upadalo u nevolje i više sam se za njim povodio nego što sam sam tražio probleme, ali to je danas, na sreću, iza mene - kaže Dario.
Marina, pak, dodaje da “rad u udruzi može mladima otvoriti oči i ponuditi nove, drukčije poglede na svijet”.
Zaposlenje u Udruzi
- Kada sam krenula u srednju školu, za mene su to bila dva različita svijeta. Ovdje sam se osjećala korisno i gotovo sam bježala iz škole da bih mogla dolaziti volontirati dok se dobrom dijelu mojih prijatelja iz razreda sve svodilo na izlaske, alkohol i ostalo - rekla je Marina, koja je završila Tehnološku školu, a sada završava edukaciju za voditelja terapijskog jahanja i nada se zaposlenju u udruzi.
Shvate da život ne treba uludo trošiti
Na Marinu i Darija ponosna je i voditeljica terapijskog programa osječke udruge Mogu Marijana Koprivnjak, koja ističe da je njihova veza radost za cijelu udrugu.
- Sretna sam i ponosna što su oni dio jedne lijepe priče. Ovo je i za mene lijepo i pozitivno iskustvo koje je proisteklo iz suradnje Centra za socijalnu skrbi i naše udruge, a Dario se vratio vjerojatno i iz razloga što se ovdje osjetio dobro prihvaćenim - kaže Koprivnjak. Napominje kako do sada nisu imali problema niti s jednom mladom osobom, koja je kod njih došla odrađivati presuđeni humanitarni rad.
- Iskustva sa svima njima su pozitivna i nikada nismo imali problema. Meni je drago ako su oni osjetili da su bili dio naše priče i da su bili tako ovdje prihvaćeni. Imali su priliku senzibilizirati se i razviti empatiju u sebi, jer su bili u doticaju sa korisnicima našeg programa, gdje su imali priliku vidjeti koliko su sretni u životu - što imaju ruke, noge, što mogu trčati, plivati, pričati i da trebaju svoj život podrediti nečemu drugome, a ne ga trošiti uzaludno na neke pogrešne stvari u životu. Mi smo sretni ako smo i jednoj takvoj osobi pomogli da se promijeni - zaključila je
Marijana Koprivnjak. I dario je svjestan da mnogi ljudi koji odrade humanitarni rad, opet ogreznu u sivu zonu zakona zato što, kaže, nemaju perspektivu i ne vide budućnost.