Ej, mala, tvoj tata još visi u džungli na grani - rekao je nasred ulice, prepriječivši joj put, odrastao muškarac tada četverogodišnjoj Renee Suchanek Lawrence, mulatkinji, rođenoj Zagrepčanki, dok je sa svojom majkom Dunjom šetala Zagrebom.
Renee ga je pogledala ne shvaćajući o čemu se radi. Bilo je to prije četiri godine. I sada kao 8-godišnjakinja na svojoj koži zna osjetiti netrpeljivost pojedinaca, baš zbog boje svoje kože. Njena koža je tamna. No, što nekog primitivnog potiče na majmunsko ponašanje, drugima je to razlog za prijateljstvo i prijateljsko nametanje. Zagrepčanka Renee omiljena je u svom razredu. Omiljena je i u kvartu, u što smo se osobno uvjerili dok smo šetali s njom i njezinom majkom:
- Bok Renee, kak’ si? - obraćali su joj se mnogi , a u tonu njihova obraćanja osjetila se i poruka da nemaju ništa protiv njene boje kože.
- Svi moji bivši dečki bili su crni, tako da moji roditelji nisu ni očekivali drugačiju unuku - komentira kroz smijeh Dunja faktor iznenađenja koji zapravo nije bio faktor iznenađenja za njene roditelje.
Zlobno susjedstvo
U tom pogledu nije se razvila ikakva drama u njenom domu. Njeni prijatelji također su reagirali normalno, jedino su pojedine babe iz susjedstva stalno zapitkivale Renee “a gdje je tata, a gdje je tata?”
- Njen tata je sada u Afganistanu. Mi smo se upoznali prije 11 godina dok je radio u Bosni za SFOR, tada smo se neko vrijeme družili. Na kraju to nije završilo brakom. Dok je radio u Bosni češće smo se viđali, a sada je u Afganistanu pa se to rjeđe događa - govori nam Dunja o ocu svoga djeteta, rođenom Amerikancu iz Miamija, sada profesionalnom vojniku, koji je nekad igrao američki nogomet.
Prije pet godina ona i Reneein otac u Zagrebu su imali bliski susret s trojicom skinsa koji su žarko željeli sukob. Misli da je dobro što je ona bila tamo jer, kaže za oca svog djeteta, Amerikanac je “ogromna mrcina”, a u vojsci je od svoje 18. godine, pa da je krenulo po zlu možda bi nekog ubio i sada bio u zatvoru.
Ona je tada pozvala policiju. Kaže da poslije takvih ispada nije bilo. No, sjeća se primitivnih dobacivanja još dok je Renee bila malena i vozila se u dječjim kolicima:
- Krenuli smo u Maksimir, bilo je vruće, Renee je imala gole nogice. Ženska trkne svoju frendicu i dobaci: ‘Gle, nije oprala djetetu noge’. Nisam reagirala, nisam se htjela spuštati na njihovu razinu.
Bolni ožiljci iz prošlosti
Reneein otac je kršten i vjernik je, za razliku od majke. Ipak, Dunja je htjela krstiti svoju djevojčicu, ali prisjećanje na taj pokušaj sada doziva gorčinu.
- Išla sam tu u Palmotićevoj kod isusovaca, tada je Renee još bila u kolicima. Išla sam do župnog ureda, bio je u onom haustoru. I pitam tamo tu ženu u mantiji da bi krstila dijete, a ona kaže: ‘A to bi krstili?’ Ja joj kažem - oprostite, to nije ‘to’, to je moja kći. Njezin odgovor bio je: ‘Ne možemo je krstiti jer je crna.’ To mi jedan vjernik kaže, a propagira nauk da smo svi pred Bogom isti - Dunja se nerado prisjeća tog događaja. Dunja se tada zbunila te pokunjeno otišla. Sada bi, uvjerena je, reagirala drukčije i svakako bi u sve uključila javnost.
‘RNB’ confusion
- Ipak, lagala bih ako bih rekla da je Reneein život nepodnošljiv i da joj ga svaki dan zagorčavaju - rezimira Dunja.
Živi u uvjerenju da su ti ispadi zapravo ispadi primitivnih pojedinaca. Ipak, boji se Reneeina odrastanja, boji se kad bude u pubertetu te kasnije i njenih izlazaka, osobito noćnih. Kako će ona svoju kćer koja je vidljivo drukčija pustiti noću, npr. u klupski život. Nada se da će društvena klima u budućnosti ići još više u prilog njenoj Renee.
Čula je, kaže, i za pozitivne primjere suživota u Zagrebu, i to baš u noćnom životu. Čula je za klupski program “RNB confusion” (Piranha, zimi Gjuro2) i suživot na plesnom podiju. Na “RNB confusionu” dosta je ljudi druge boje kože od one koja je dominantna u Hrvatskoj, dosta ljudi druge nacionalnosti i svi žive (plešu) u ozračju tolerancije, respekta i suživota. Štoviše, gledajući te plesne parove iz srijede u srijedu, reklo bi se da se različitosti privlače. Takvi primjeri, kao i odnos Reneeinih prijatelja i nastavnika prema njoj u školi, Dunju ohrabruju, ali ožiljci iz bliske prošlosti još nisu u potpunosti zacijelili i zebnja je logična.
Mora li pogled na budućnost osmogodišnje Renee biti prožet zebnjom? Dunja silno želi vjerovati da su ružna dobacivanja i geste prošlost. Želi vjerovati da će Renee proživjeti sretno djetinjstvo u Hrvatskoj, a nakon toga mladost i život.