Milko Šparemblek skroman je čovjek. Vidio je svijeta, stvorio sjajna djela, a opet je tako neopisivo skroman da je u to teško povjerovati. Godinama razgovaram s njim, svaki put saznajem nešto nova o književnosti, slikarstvu, glazbi... I zato me svaki put iznenadi kad kaže koliko toga ne zna. Čuli ste ga, uostalom, sigurno i sami - to je rekao Aleksandru Stankoviću, kad je gostovao u Nedjeljom u 2. Čovjek koji poznaje sve vrste umjetnosti, mnoge dijelove svijeta, mnoge ljude i uza sve to je, što je možda i najvažnije, pošten i pažljiv čovjek koji baš svakome pristupa s jednakim poštovanjem - pa da ne zna ništa?! Ali, rekoh već, skroman je on čovjek. Nikad nije bio oduševljen svojim likom u zrcalu. Nikad se nije smatrao nekom veličinom - iako on to doista jest.
Dogovorili smo još jedan susret, da malo razgovaramo o njegovom životu. Zadnji put smo pričali proljetos, kada je u Ljubljani na scenu postavljao Beethovenovu Šestu simfoniju (Pastoralnu). Iako je to ispočetka trebala biti samo obnova, 32 godine nakon što ju je prvi put postavio na tamošnju scenu, na kraju je radio posve novu koreografiju. U dobi od 90 godina bio je najstariji aktivni koreograf na svijetu. Nije njemu bilo dosta plesa, nego je zaključio kako je nakon 70 godina rada pristojno prestati stvarati nove koreografije, ali ne i obnavljati stare, naravno uz pomoć dobrih asistenata.
Ovoga puta, baš kao i tog, razgovaramo u obiteljskom stanu u centru grada, gdje živi sa suprugom Spomenkom, bivšom solisticom i baletnom majstoricom HNK, koja je sada (vrlo omiljena) profesorica u Školi za klasični balet. S njima živi i mlađi sin, Daniel, dok je stariji, David, u New Yorku. Nijedan se ne bavi baletom, premda im je upravo ta plesna umjetnost spojila roditelje. Upoznali su se, naime, u HNK. Spomenka je tad zapela za oko 27-godina starijem Milku. On je u to vrijeme radio u inozemstvu i povremeno bi došao u zagrebačko kazalište nešto postaviti za balet ili operu HNK. Njegov povratak iz svijeta nije nagao: počeo se vraćati 1975. godine.
- Neko sam vrijeme živio u inozemstvu, a dolazio bih povremeno u Zagreb raditi na nekoj predstavi. No, kako je vrijeme prolazilo, to povremeno je postajalo sve češće i češće. Zapravo, otkako sam upoznao Spomenku, prije svega sam se vraćao njoj - kaže Milko, a mi ne pitamo, jer to sigurno nije za javnost, no sigurni smo: njihova ljubavna priča sigurno je vrijedna pričanja. I danas, 40 godina nakon, njihova je ljubav očita. Rijetko čovjek vidi dvoje ljudi koji se toliko razumiju, podupiru i koji ni nakon toliko dugo vremena nisu zanemarili svoj odnos.
A cijela ova priča o jednom neobičnom čovjeku izvanrednog života počela je 1. prosinca 1928. godine u Farnoj Vasi, u Sloveniji. Kao dijete, s roditeljima se preselio u Zagreb, u kojem se školovao i odrastao. Udahnuo je miris ovih ulica, čuo zvuk ovog jezika. Njegovo oduševljenje glavnim gradom pomalo posramljuje sve one koji mu samo prigovaraju - maestro kaže kako se i njemu događa da se u grad razočara na par dana ili par mjeseci, no ljubav se vrati. Objektivno gledano, kaže, Zagreb je idealan. Dovoljno je malen da bi se u njemu udobno i kvalitetno moglo živjeti.
A u tom je gradu mladi Milko napravio prve baletne korake. Prilično je bio star za to, priznaje s osmijehom. Imao je 19 kada je upisao tečaj. Nije on to planirao, zapravo: u HNK-u je statirao u predstavama. Dobro se to plaćalo, a svaki student je uvijek trebao neki poslić sa strane. Mladić koji je studirao književnost i filozofiju u žutu zgradu na jednom od najljepših trgova u gradu, došao je sasvim slučajno. Uživao je u statiranju, kaže.
- Čuješ neke dobre tekstove, vidiš ljude koji dobro pjevaju, glume ili plešu i postaneš znatiželjan. Ja sam oduvijek bio pasionirani čitač i vjerojatno me zato kazalište privuklo. Kad me Oskar Harmoš, tada direktor Baleta, pitao bih li se ja volio malo više posvetiti plesu, shvatio sam da me to jako zanima. Završio sam tečaj i malo-pomalo postao solist baleta - kaže Šparemblek, koji je zaposlenik HNK postao 1947. godine.
U Zagrebu je surađivao s najvećim ljudima baleta tog vremena. Pedagozi su mu bili Ana Roje i Oskar Harmoš, a u pet godina, koliko je proveo u tom teatru, radio je s Margaretom Froman, Pijom i Pinom Mlakarom, Miloradom Jovanovićem, Nenadom Lhotkom...
- Ana Roje je bila krasna pedagoginja. Nije nas previše gnjavila u dvorani. Zanimljivo je da su mnogi njeni učenici i sami postali baletni pedagozi. Svaki je širio horizonte i dodavao mnogo toga znanju koje su stekli od nje. Odgojila je sjajne profesore. S druge strane, Oskar Harmoš je bio stroži kao pedagog. Moram reći da je on bio jedna zanimljiva teatarska ličnost - kaže Šparemblek s poštovanjem. Baletni pedagozi uvijek kod plesača imaju posebno mjesto - kad se sve emocije maknu na stranu, poštujemo ih do zadnjeg daha. Premda su i Ana i Oskar odavno pokojni, činjenicu da su ga naučili mnogo toga nikad ništa neće moći izbrisati.
Milko na trenutak utone u uspomene, a onda se ispričava. Odlazi po kutiju cigareta. Pita me pušim li, a kad mu kažem da ne, klima glavom. “Pametno”, kaže, a onda se vraća i pripaljuje jednu. U subotu je proslavio 90. rođendan, no cigareta se ne odriče.
- Znate, mogu ljudi pričati što god žele, no vlast u kazalištu je tada, tih godina, bila ugodna i nije bilo nikakvih problema s njima. Bio sam solist, plesao sam i bilo je lijepo. No, onda se situacija počela mijenjati, ljudski odnosi su se pogoršali, pa sam otišao u Pariz. Dobio sam skromnu stipendiju za osam mjeseci - sjeća se.
Pokušavamo zamisliti Pariz 1953. godine i mladog plesača iz Jugoslavije kako hoda ulicama grada, sluša zvuk jezika i trčeći s audicije na audiciju jede topli croissant. Tako je, naime, izgledao njegov život neko vrijeme. Jedan sat baleta, otvoren svima bez obzira na razinu znanja, koštao je tri franka, koliko i jedan dan smještaja u hotelu. To je danas otprilike osam kuna, računa.
- Sjećam se tih satova. Na njima se nitko nije bavio pojedinačno nekim od nas. Učio sam od pedagoga i plesača koji su tada stajali u prvom redu, a tamo stoje najbolji. Dolazio sam i plesao, učio, radio na sebi. Moja skromna stipendija je pokrivala smještaj u hotelu, hranu i balet. Meni je to tad bilo dovoljno, jer sam želio plesati i učiti. Škola je bila sjajna - puno smo skakali i vrtjeli se i široko plesali - kaže kroz šalu i dodaje: - Mislim da je tada bilo lakše mladom čovjeku preživjeti. Kao student imao sam pravo na 50 posto jeftiniju hranu, tako da sam za franak i pol mogao jesti. Smještaj nije bio tako skup kao danas. Čini mi se da u ovo naše današnje vrijeme mlada osoba teško može uspjeti ako sama kreće od nule. Mi smo tada svi bili isti - nitko od nas nije bio bogat, probijali smo se, ali je išlo - sjeća se.
Nakon što je isteklo osam mjeseci stipendije, nije se vratio u Zagreb. Odlazio je i dalje na satove baleta, na koje su u to doba dolazili koreografi, koji su na njima birali plesače koje će angažirati za neki projekt. Trčao je s audicije na audiciju, i to za sve: od mjuzikala, preko opereta, pa do kabareta. Statirao je i u filmovima. Trebalo je preživjeti, kaže, i radio je sve gdje su ga pozvali.
- Tada je u Parizu bilo mnogo malih trupa. One su se same financirale, ovisno o tome koliko su predstave bile prodane. Plaćali su nam po predstavi, nakon što bi završila, od novca kojeg su prikupili. Probe nam nisu plaćali, jer nisu imali kako. Odlazili smo na turneje po Europi i svijetu - kaže Miko, koji je tako prošao Južnu Ameriku, veliki dio Europe, kao i niz afričkih zemalja. Sjeća se da je bilo zanimljivo doći u grad koji ne znaš, čiji jezik ne govoriš i mentalitet ne poznaješ, lako bi to apsorbirao. Mladost je činila svoje. No, bilo je krvavo.
- Najteže su bile turneje po Italiji i Španjolskoj. Išli smo autobusom, naravno. Obično bismo putovali cijelo jutro, popodne bi se malo odmorili i odmah bi krenuli vježbati. Dosta smo nastupali na otvorenom, pa smo se morali pripremiti u tom prostoru. Onda navečer predstava, a ujutro opet na put. Moraš biti u formi i biti zdrav, a nije lako. Onda se nakon turneje vratiš u Pariz, imaš nešto novca u džepu i s tim živiš do drugog projekta - priča. A živjelo se u malim hotelima, sjeća se, sve dok jedne godine nije zaista jako puno radio, pa je skupio dovoljno novca za stan od 50 kvadrata. Polovni spaček kupio je za honorar koji je zaradio u jednom mjesecu. Angažmana je bilo dosta: bio je točan, odgovoran, nije imao tremu pred kamerama i volio je raditi. Bile su to dobre godine, kaže: benzin je bio jedan franak, nije se plaćao ni parking, a radnička klasa je dobro živjela. A onda je došla 1968. Nije zaobišla ni jednog jugoslavenskog plesača u Parizu.
- Kada se nađete u neredima, spašavate se kako god znate. Sjećam se da smo bježali u zgrade, skrivali se od policije na stubištima, čučali na nekom petom katu, svašta smo radili i čekali da policija prođe. Da su me uhvatili u neredima, automatski bi me vratili natrag u Zagreb. Volim kad su ljudi slobodni, znate, ja sam ljevičar i pacifist, poštujem ljudske slobode - kaže i pali drugu cigaretu.
Upravo u Parizu postavio je svoju prvu koreografiju. Bio je to “Rashomon”, za koji je napravio dramaturgiju, ali je u njemu i plesao. Koreografiju je službeno potpisivao jedan mladi Nizozemac, no radio je po elementima koje je Milko predložio. No, prvu pravu, samostalnu koreografiju postavio je za trupu čiji je bio član. Zvali su se “Balet pariških zvijezda”. Ne bi to bilo nimalo neskromno da u trupi nije bilo pet Jugoslavena i dvije francuske plesačice. Plesali su, naime, Milorad Mišković, Veseljko Sulić, Veronika Mlakarii Šparemblek i Krešimir Šipuš kao dirigent. Ta je trupa prva izvela njegovu koreografiju “Kvartet”, u trajanju pola sata, koja je otplesana u Monte Carlu.
- Zapravo sam koreografirati počeo jako rano, još u Zagrebu. Nisam imao baletnu školu jer tada nije ni postojala baletna škola. Možda se to ne čini važnim, ali jest. Naučio sam klasičnu baletnu tehniku, no svatko od nas ima afinitet za nešto drugo. Meni je moderniji pokret bio zanimljiviji - zanimalo me tijelo i na koji se način ono može izraziti, pa sam uvijek u glavi vrtio neke ideje. Za koreografa nema škole, a sve počinje kad plesač, slušajući nekog koreografa, pomisli: “E vidiš, ja bih to drugačije” - sjeća se.
Tako je počeo njegov put: na scenu je postavljao plesne predstave u kojima je i sam plesao. Potom je otišao u Portugal, gdje je pet godina bio ravnatelj Balleta Gulbenkian. Tijekom karijere bio je i ravnatelj Baleta Metropolitan Opere u New Yorku, Baleta u Lyonu i Zagrebu. Režirao je opere te radio s glumcima u mnogim dramskim predstavama.
- Dok sam bio ravnatelj, uvijek sam se bavio koreografiranjem i plesao. Prestao sam zaista kasno, negdje u pedesetima. Naime, kako sam postavljao balete, uvijek sam bio spreman uskočiti u neku od uloga ansambla, ako se netko razboli. Puno sam puta to učinio. Odlučio sam prestati kad sam shvatio da je došlo vrijeme da stanem. Nikad se u karijeri, na svu sreću, nisam ozlijedio. Osim toga, shvatio sam da sam s vremenom zavolio i posao „iza kamere“ pa sam bio i ravnatelj i redatelj - kaže.
U Hrvatskoj se istaknuo koreografijama Opus 43, Trijumf Afrodite, Visage, Simfonija psalama, 7 smrtnih grijeha, Pjesme ljubavi i smrti, Čudesni Mandarin, Carmina Krležiana, Amadeus Monumentum, Johannes Faust Passion... mnoge verzije tih djela rađene su u desetak raznih kazališta, kako kod nas, tako i u svijetu. O Carmini Krležiani se i dan danas priča...
- To je djelo vođeno Krležinim mislima. Ima kod njega vehementne energije i nepodnošljivih istina. Ima tih nekih velikih pisaca, čija je istina o svijetu u tolikoj mjeri vječna da su njihovi tekstovi izvan svega. Ima ona njegova pjesma “I ničega nema, ni boga ni vraga. O, zašto smo se klali, mati moja draga?”. Sve je u tome - dodaje.
Iznimno se ponosi koreografijom Gounoutove opere Romeo i Julija u New Yorku, koja je do nedavno bila na stalnom repertoaru u Metropolitan operi u New Yorku. Kao što mu je srcu prirasla režija i koreografija opere Carmen u Zagrebu, koju je radio za proslavu 35. godišnjice proslave Ruže Baldani.
Ni dandanas ne miruje. Vježba tri do četiri puta tjedno. Balet? - pitam ga znatiželjno i u nevjerici, no odmahuje rukom. To su vježbe koje je sam smislio, kaže s osmijehom, a one su prave za jednog starog gospodina. Osim vježbanja, odlazi na predstave, čita puno kao i uvijek i uživa u glazbi. Pogled mi nakon te rečenice pada na nekoliko polica dupkom punih ploča. To nisu sve, kaže i odmahuje rukom, to su samo one koje su mu najdraže.
- Možda je klišej, ali ja jako volim klasičnu muziku. I rokenrol. Elvis je sjajan, on je događaj sam po sebi. U jednoj dramskoj predstavi koju sam postavljao u Parizu koristio sam baš rock, a glumci su ga plesali. Išao sam i ja naučiti taj bazni rock, koji ide na šest doba i zapravo šepa preko mjere. Sjajno nešto. Volim i francuske šansone i dixieland jazz - kaže i sjeća se prve ploče koju je kupio. Bila je to “Lady Sings the Blues” Billie Holiday. Imala je po dvije pjesme sa svake strane.
A uz sve to što radi, još uvijek stigne razmišljati o plesu. Njime je, a to uopće ne skriva, duboko fasciniran. Kako i ne bi bio? Jer je ples izuzetno važan dio svakog čovjeka, postoji u svima nama da ga ne smijemo zanemariti. Nije bitno o kojem se plesu radi, kakve pokrete netko radi...
- U klasičnoj baletnoj tehnici ima samo 70 elemenata. Ne vjerujete? Zaista ima, izbrojte. Sve ostalo su kombinacije. Ni nota nema puno, a vidite kakvu sve glazbu imamo. Nevjerojatno je da se ples zadnjih barem dvije tisuće godina u srži nije nimalo promijenio. Baza mu je uvijek bila ista: priprema, vježbanje, talent, tjelesna forma... To se ne mijenja. Ples pripada ljudima, oduvijek i vjerujem da će tako biti dok je civilizacije - zaključuje Šparemblek.