MILKO ŠPARAMBLEK

NAJSTARIJI AKTIVNI KOREOGRAF NA SVIJETU 'Da su me uhvatili, odmah bi me vratili u Zagreb. Volim kad su ljudi slobodni. Ja sam ljevičar i pacifist'

Zagreb 30112018
MILKO SPAREMBLEK
Foto Mario Kucera
Mario Kučera

 

Milko Šparemblek skroman je čovjek. Vidio je svijeta, stvorio sjajna djela, a opet je tako neopisivo skroman da je u to teško povjerovati. Godinama razgovaram s njim, svaki put saznajem nešto nova o književnosti, slikarstvu, glazbi... I zato me svaki put iznenadi kad kaže koliko toga ne zna. Čuli ste ga, uostalom, sigurno i sami - to je rekao Aleksandru Stankoviću, kad je gostovao u Nedjeljom u 2. Čovjek koji poznaje sve vrste umjetnosti, mnoge dijelove svijeta, mnoge ljude i uza sve to je, što je možda i najvažnije, pošten i pažljiv čovjek koji baš svakome pristupa s jednakim poštovanjem - pa da ne zna ništa?! Ali, rekoh već, skroman je on čovjek. Nikad nije bio oduševljen svojim likom u zrcalu. Nikad se nije smatrao nekom veličinom - iako on to doista jest.

- Neko sam vrijeme živio u inozemstvu, a dolazio bih povremeno u Zagreb raditi na nekoj predstavi. No, kako je vrijeme prolazilo, to povremeno je postajalo sve češće i češće. Zapravo, otkako sam upoznao Spomenku, prije svega sam se vraćao njoj - kaže Milko, a mi ne pitamo, jer to sigurno nije za javnost, no sigurni smo: njihova ljubavna priča sigurno je vrijedna pričanja. I danas, 40 godina nakon, njihova je ljubav očita. Rijetko čovjek vidi dvoje ljudi koji se toliko razumiju, podupiru i koji ni nakon toliko dugo vremena nisu zanemarili svoj odnos.

A cijela ova priča o jednom neobičnom čovjeku izvanrednog života počela je 1. prosinca 1928. godine u Farnoj Vasi, u Sloveniji. Kao dijete, s roditeljima se preselio u Zagreb, u kojem se školovao i odrastao. Udahnuo je miris ovih ulica, čuo zvuk ovog jezika. Njegovo oduševljenje glavnim gradom pomalo posramljuje sve one koji mu samo prigovaraju - maestro kaže kako se i njemu događa da se u grad razočara na par dana ili par mjeseci, no ljubav se vrati. Objektivno gledano, kaže, Zagreb je idealan. Dovoljno je malen da bi se u njemu udobno i kvalitetno moglo živjeti.

A u tom je gradu mladi Milko napravio prve baletne korake. Prilično je bio star za to, priznaje s osmijehom. Imao je 19 kada je upisao tečaj. Nije on to planirao, zapravo: u HNK-u je statirao u predstavama. Dobro se to plaćalo, a svaki student je uvijek trebao neki poslić sa strane. Mladić koji je studirao književnost i filozofiju u žutu zgradu na jednom od najljepših trgova u gradu, došao je sasvim slučajno. Uživao je u statiranju, kaže.

U Zagrebu je surađivao s najvećim ljudima baleta tog vremena. Pedagozi su mu bili Ana Roje i Oskar Harmoš, a u pet godina, koliko je proveo u tom teatru, radio je s Margaretom Froman, Pijom i Pinom Mlakarom, Miloradom Jovanovićem, Nenadom Lhotkom...

Zagreb 30112018
MILKO SPAREMBLEK
Foto Mario Kucera
Mario Kučera

Milko na trenutak utone u uspomene, a onda se ispričava. Odlazi po kutiju cigareta. Pita me pušim li, a kad mu kažem da ne, klima glavom. “Pametno”, kaže, a onda se vraća i pripaljuje jednu. U subotu je proslavio 90. rođendan, no cigareta se ne odriče.

- Znate, mogu ljudi pričati što god žele, no vlast u kazalištu je tada, tih godina, bila ugodna i nije bilo nikakvih problema s njima. Bio sam solist, plesao sam i bilo je lijepo. No, onda se situacija počela mijenjati, ljudski odnosi su se pogoršali, pa sam otišao u Pariz. Dobio sam skromnu stipendiju za osam mjeseci - sjeća se.

Pokušavamo zamisliti Pariz 1953. godine i mladog plesača iz Jugoslavije kako hoda ulicama grada, sluša zvuk jezika i trčeći s audicije na audiciju jede topli croissant. Tako je, naime, izgledao njegov život neko vrijeme. Jedan sat baleta, otvoren svima bez obzira na razinu znanja, koštao je tri franka, koliko i jedan dan smještaja u hotelu. To je danas otprilike osam kuna, računa.

Nakon što je isteklo osam mjeseci stipendije, nije se vratio u Zagreb. Odlazio je i dalje na satove baleta, na koje su u to doba dolazili koreografi, koji su na njima birali plesače koje će angažirati za neki projekt. Trčao je s audicije na audiciju, i to za sve: od mjuzikala, preko opereta, pa do kabareta. Statirao je i u filmovima. Trebalo je preživjeti, kaže, i radio je sve gdje su ga pozvali.

- Najteže su bile turneje po Italiji i Španjolskoj. Išli smo autobusom, naravno. Obično bismo putovali cijelo jutro, popodne bi se malo odmorili i odmah bi krenuli vježbati. Dosta smo nastupali na otvorenom, pa smo se morali pripremiti u tom prostoru. Onda navečer predstava, a ujutro opet na put. Moraš biti u formi i biti zdrav, a nije lako. Onda se nakon turneje vratiš u Pariz, imaš nešto novca u džepu i s tim živiš do drugog projekta - priča. A živjelo se u malim hotelima, sjeća se, sve dok jedne godine nije zaista jako puno radio, pa je skupio dovoljno novca za stan od 50 kvadrata. Polovni spaček kupio je za honorar koji je zaradio u jednom mjesecu. Angažmana je bilo dosta: bio je točan, odgovoran, nije imao tremu pred kamerama i volio je raditi. Bile su to dobre godine, kaže: benzin je bio jedan franak, nije se plaćao ni parking, a radnička klasa je dobro živjela. A onda je došla 1968. Nije zaobišla ni jednog jugoslavenskog plesača u Parizu.

- Kada se nađete u neredima, spašavate se kako god znate. Sjećam se da smo bježali u zgrade, skrivali se od policije na stubištima, čučali na nekom petom katu, svašta smo radili i čekali da policija prođe. Da su me uhvatili u neredima, automatski bi me vratili natrag u Zagreb. Volim kad su ljudi slobodni, znate, ja sam ljevičar i pacifist, poštujem ljudske slobode - kaže i pali drugu cigaretu.

Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju magazina Ego

 

Izdvajamo