Dalibor Lovrić jučer je navršio šezdeset. Za ovu priču to je, zapravo, nebitan podatak; osim što će rođendan, makar okrugli, provesti na terenu - opsesivno, s puno strasti i silnom energijom dronovima snima utvrde i ostatke starih utvrda od Konavala do Istre i unutrašnjosti.
Proljetos je snimao lokalitete koji u ljetna doba zarastu, “izgube” se u vegetaciji, uglavnom one u kontinentalnom dijelu. Posljednjih je tjedana u Dalmaciji, na obali, “jer ovdje mogu raditi i dok ima lišća”.
Omiš
Kako je sve počelo
U razgovoru spominje mnoge utvrde. I sam se ponekad mora prisjetiti, pogledati, puno je toga obišao posljednjih mjeseci, ne pamti sve, ali ima precizne bilješke.
Idejni začetnici projekta su povjesničar umjetnosti Krešimir Regan i Darko Antolković, čovjek kojem je i samom strast obilazili utvrde u zemlji, koji ih je sve popisao, nešto i snimio. Regan je o Lovriću doznao na internetu, Lovrić je objavljivao fotografije dvoraca Hrvatskog zagorja koje je posljednje dvije godine snimao često.
Napravili su i poslali mu popis utvrda, Lovrić je pristao putovati naokolo i snimati. “Mislim da sam snimio tri četvrtine dosad. Još mi je ostalo nekih 150 lokacija. Teško je napraviti ih sve. Jer, do nekih je stvarno zahtjevno doći. Ali, ja ću ih napraviti baš sve. Tako sam odlučio. Intencija je napraviti monografiju od oko pet stotina stranica.
Badnjevica Proložac
Uigrani tim
Sve je to njihova ideja, Regan i Antolković su ljudi koji puno znaju o utvrdama, oni mi govore što treba snimiti, dadu mi sve informacije, od toga gdje je koja lokacija i zašto je zanimljiva, do toga da mi dostave karte, kopiraju fotografije s interneta, planove, s Googlemapsa, fotografije lokaliteta, na tim fotografijama su i strelice koje me upućuju što je na tom lokalitetu zanimljivo, što treba fotografirati, tu su i upute kako doći do utvrde.
Regan mi za svaku utvrdu pošalje debelu fasciklu, puno je njihova posla iza toga. Moj je onaj terenski.”
Spominje Kegeljgrad na Zrmanji. Bio je tamo prije desetak dana. Posebno ga se dojmio. “Stoji na okuci, vide se konture gradine, ostaci. Zapravo, svaka je ta utvrda priča za sebe. Kegalj je izvan civilizacije, imao sam sreću da sam tamo, na nekoj cesti, naletio na čovjeka. Jer, u ovo doba često tamo i nema puno ljudi. Nađete se u zabiti, gdje često nije ni ceste, nemate koga pitati. Jer, po cestama možete ići okolo, ali do same lokacije ponekad ne vodi niti kakav u zemlju utabani put, kamoli makadam cesta. Koristim navigaciju, sve moguće karte, ali te prečice, kad ih pratiš na navigaciji završe u nekom dvorištu, garaži…
Fortica na Pagu
Taj čovjek, valjda tamo jedini tog časa kog sam imao sreću ugledati, sjeo je sa mnom u auto, otišli smo kilometar poprijeko, i tamo sam digao dron u zrak te konačno vidio Kegeljgrad. To je lokalitet gdje bez pomoći nekog lokalnog ne bih mogao naći utvrdu. A takvih je jako puno. To vam je potraga, sreća i dovijanje, plus sve karte i informacije koje imam.”
Prije tjedan dana oko Cetine je tražio kako doći do utvrde Glavaš. “U Kijevu su me uputili lokalni ljudi. Otamo je put prema Glavašu već skoro uz granicu s BiH. To su neke cestice, pa onda lutaš gore u brdo, pa na makadam, pa se vratiš natrag, pa naiđeš na planinarsko sklonište, pa još kilometer u brijeg, pa sam išao iznad utvrde, verao se napraviti fotografije. Analitički sam fotografirao koliko sam mogao, no morat ću doći još jednom, napraviti i fotografije dronom.”
Omiš
Ponegdje pomoć dobije od lokalnih muzeja, takav je bio slučaj u Benkovcu. Voditelj muzeja, Marin Ćurković, vodio ga je do utvrda u okolici. “To je velika pomoć.”
Lovrić radi fotografije iz gornjeg rakursa, snima dronovima. No, i tu je, pripovijeda, puno ograničenja, kolikogod da ima dva prilično dobra drona.
“Dronovi mogu letjeti četiri, pet kilometara. Mogu i dalje, ali baterija im u tom slučaju ne dotraje za povratak.” Spominje da je s kopna slao dronove da fotografiraju otoke Vrgadu i Pašman.
“Kad dođu tamo, imaju minutu i pol da naprave fotografije, jer povratak potroši 40% baterije. Kad dron sleti sa 5% baterije, to je panika, jer leti nad morem. Da je kopno, ne bi bio problem.”
Tražeći utvrdu Kamičak dogodilo se da mu je dron pao u Visovačko jezero. “Bila je neispravna jedna ćelija na bateriji, to ga je srušilo. Drugi dan je stigao prijatelj, ronilac s Čiova, došao ga je izroniti. Kad ga je izvadio, u bačvi vode i alkohola vozio sam ga do Zagreba, tamo mi ga je sin uspio popraviti.”
Omiš
Prva otkrića
Tražeći utvrde počeo je okoliš promatrati iz posve nove perspektive. “Istra je bogata utvrdama, Dalmacija, Hrvatsko zagorje… ima toga posvuda, kad prođete puno tih utvrda, već razvijete neku vrstu intuicije, kao da gledate svijet očima od prije nekoliko stotina godina i već znate otprilike gdje bi netko, vođen ondašnjom perspektivnom, mogao graditi.
Koji put naiđem tek na ‘kamenčiće’, a koji put na vidljivije ostatke. Recimo, na rijeci Čikoli, u zabiti, gdje nije ni puta, stoji utvrda, grandiozna, velika, na rubu velike stijene, na strmini, nije na vrhu nego na sredini, između rijeke i vrha. Ja sam naravno znao da je tamo, ali lutao sam, tražio i kad sam je konačno ugledao - bio je to stvarno moćan osjećaj.”
Lovrić bilježi jer, kaže, želi da se to što je ostalo, koliko je moguće sačuva. “Nadam se da će ljudi, vođeni onim što im te fotografije pokazuju poželjeti otići do nekih od tih utvrda, cilj i jest da ne postanu posve zaboravljene”, zaključio je.