Neki kažu da se ljudi vole igrati jer im je teško u životu. Sve je puno ratova, razaranja i mržnje, pa se ljudi vole opustiti uz svoje računalo i na makar pola sata dnevno zaboraviti na svoje uobičajene brige. Doduše ta teorija čini se relativno mogućom no početkom osamdesetih kada se pojavio prvi oblik “elektroničkih” igara ljudi se svakako nisu igrali da bi pobjegli od nečeg. Oni su se igrali jer im je to bilo zakon!
U kafić na rundu PackMana
Vjerovali ili ne bilo je vremena kada nisu svi doma imali računalo (a niti na poslu). Nekada davno, pazite sad, morali ste ubaciti novčić u neku veliku mašinu kako bi se igrali možda sekundu, možda dvije ovisno o vašim sposobnostima i umijeću. Naravno govorimo o popularnim “automatima”. Velikim crnim kutijama, sa ekranom, joystickom i nekoliko gumbi koji su privlačili mnoge ljude početkom osamdesetih. Naime u to doba nije bilo kafića, birca, bara, picerije ili kako već hoćete bez jednog ili više automata. Ljudi su se naprosto lijepili za njih. Kompjutorske igre su bile nešto novo, nešto neviđeno i što je najvažnije ljudi su bili spremni platiti novac kako bi se igrali, ponovo i ponovo. Zamislite samo igru PackMan. Doduše za sadašnja shvaćanja ta igra je smiješna, nešto što jedan napredniji srednjoškolac napravi u Pascalu za dva školska sata, no ako ne bismo nazvali PackMana legendom naprosto bismo živjeli u zabludi. Što su ljudi vidjeli u tom malom okruglom čudu koje trči uokolo i jede nekakve kuglice? Pa vjerovali ili ne isto što i mi vidimo u današnji «boljim» igrama- zabavu. Ako bi zbrojili ukupne sate koje su svi ljudi proveli za nekom igricom PackMan i još poneki klasici debelo bi potukli današnje “komercijalne” i prenapuhane igre.
Nedugo nakon prvog booma mašina po kafićima ljudi su čak počeli kupovati i svoje mašine za “po doma”, a vjerujte jedan takav stroj, zadnja riječ tehnike tog doba stajao je kao desetak današnjih računala. PackManu su se uskoro pridružile i ostale igre poput: Invadersa, Space Warsa, Asteroidsa i Defendera- sve klasik do klasika. Nije trebalo mnogo vremena da ljudi shvate kolika se lova vrti u toj novonastaloj industriji i nedugo zatim počele su nicati i prve tvrtke specijalizirane isključivo za proizvodnju računalnih igra. Naravno u to doba su ih mnogi osuđivali na propast smatrajući to samo jednim hirom osamdesetih no pokazalo se da to baš i nije bio hir. Electronic Arts i Sid Meier dva su imena koja se spominju već u osamdesetima i opstala su do dana današnjeg. EA je jedan od vodećih imena u industriji računalnih igara, dok je Sid ostao više nešto kao obiteljski posao i nije težio razvoju multinacionalne kompanije kao što to čini EA.
Svemogući Atari, Spectrum i Commodore 64
Jedno od prvih računala proizvedeno gotovo isključivo za igre i još k tome relativno jeftino bilo je Sinclair ZX Spectrum. Njemu tik uz bok stajao je Atari 400, proizvod Bushnell kompanije. Oba računala bila su vrlo skupa i cijene su im se kretale u rangu današnjih najjačih računala. Gledajući na njihovu veličinu gotovo da su bila i manja od današnjih limenih ljubimaca. Naime kada ste kupili Atari kupili ste zapravo samo poveću tastaturu i poseban kazetofon, a kompjuter se spajao na bilo koji televizor. Tehničke karakteristike su za to doba bile više nego solidne, naravno neusporedive sa današnjim. Srce računala kucalo je na 3.5 MHza, rezolucija ekrana bila je 256 x 192 pixela u osam boja dok je zvuk ima čak osam oktava. Iako se ne čini moćnim strojem, tko je znao iskoristiti svoj Spectrum igrao se po cijele dane. Bilo je to doba premotavanja audio kazeta u potrazi za “početkom igre” i vrijeme mnogih minuta neizvjesnog čekanja da se igrica učita.
Nedugo zatim na tržište izlazi Commodore 64, najpopularnije računalo toga doba. Ono što je oduševljavalo tadašnje igrače jest ugrađena Commodoreova memorija koja je omogućavala direktno učitavanje igre bez potrebe za premotavanjem kazeta. Usto C64 imao je nekoliko tehničkih napredaka. Grafika se osjetno poboljšala na čak šesnaest boja, a zvuk je dobio tri kanala. Na početku se 64k RAMa Commodorea činilo puno no kada su se programeri i entuzijast primili posla uskoro je i to postalo premalo. U to doba se javljaju prve disketne jedinice za C64 koje su bile puno brže od kazeta, no naravno i skuplje. Relativno otvorena struktura C64 dopustila je ljudima “sa viškom slobodnog vremena” da rade vlastite igre, često besplatne. Koliko god se to čudnim činilo ljudi to čine i dan danas. Kreiranje mapa i modova za igre nije daleko od kreiranja cijele igre. Nije prošlo mnogo vremena i na vašem raspolaganju bilo je na stotinu igara za C64, naravno neke su bile odlične, a neke malo manje odlične.