NOVA POSTOJBINA HRVATA

HRVATSKI GRAD CORK 'Ovdje je jeftinije nego u Dublinu, cijene nas kao radnike, a ima nas toliko da smo već osnovali malonogometni klub Croatia Cork'

    AUTOR:
    • Boris Orešić

  • OBJAVLJENO:
  • 20.05.2019. u 10:27

Privatni album

David, Snježana, Tomislav

 

- Prvih mjeseci sam svakih nekoliko dana plakala u četiri zida svoje sobe. Užasno mi je nedostajao sin, ali sam pokrivala sve troškove i vraćala kredit u Hrvatskoj - priča nam 46-godišnja Splićanka Snježana Boban koja je prije četiri godine došla živjeti u Cork, drugi najveći grad u Irskoj, smješten na jugu zemlje, u kojem je nakon Dublina i najviše Hrvata, svakim danom sve više.

Prije nekoliko mjeseci Hrvati iz Corka Jutarnjem su se požalili što nemaju učitelja koji bi djeci predavao materinji jezik. Do danas se ništa nije promijenilo. Povremeno u Cork dođe misu održati svećenik iz Hrvatske katoličke misije u Dublinu koja je, premda je čini jedan čovjek, jedina hrvatska organizacija u Irskoj u kojoj živi oko 20.000 Hrvata. Njih 60 posto je u dobi između 25 i 44 godine.

A general view of rows of homes and properties is seen in Cork, Ireland, June 14, 2018. REUTERS/Clodagh Kilcoyne - RC16211F66C0
Clodagh Kilcoyne / REUTERS

grad Cork

 

Mnogi biraju Cork jer su troškovi stanovanja niži nego u Dublinu premda za skromnu sobu treba izdvojiti oko 500 eura. Mnogi Hrvati dijele sobe i stanove, a preko društvenih mreža izmjenjuju informacije čak i oko nabave jeftinijih cigareta. Sve više dućana nudi hrvatske prehrambene proizvode. Hrvati kažu kako je među njima više mladih samaca i parova, nego obitelji s djecom.

Novac za put

- U Irskoj se zakoni poštuju. Prekovremeni rad je plaćen, plaća stiže u minutu, a poslodavac cijeni radnika… Hrvata ima na svakom uglu. Irci već znaju koliko smo vrijedni radnici pa je lakše naći posao. Oduševljeni su našim poznavanjem engleskog. Da je savršeno - nije. Idealno bi bilo živjeti u Hrvatskoj sa svojom obitelji i prijateljima u uređenoj državi kakva je Irska - govori Snježana Boban.

Splitska tvrtka u kojoj je godinama radila je 2010. propala pa je ostala bez posla. Kao samohrana majka sa završenom gimnazijom radila je svakakve poslove da bi jedva spajala kraj s krajem. Kada joj je sin završio školu i zaposlio se, odlučila se za Irsku nakon što se godinu dana raspitivala o toj zemlji i skupljala novac za put.

- I sad kada se sjetim odlaska, doslovno me svaki dio tijela zaboli. Žena s 42 godine sama s dva kofera odlazi u nepoznatu daleku zemlju. Isprintala sam hrpu CV-a i danima obilazila agencije za zapošljavanje i dućane. Nakon dva tjedna sam dobila posao u McDonalds’u, a tri tjedna poslije u službi za korisnike jedne tvrtke. Upoznala sam ubrzo nekoliko Hrvata. Jedan hrvatski par me primio da živim kod njih kada sam ostala bez smještaja i nisam uspjela ništa drugo naći te sam završila na ulici s 39,5 temperaturom.

Privatni album

Splićanka Snježana Boban (46) prije četiri godine došla je živjeti u Cork i radi u službi za korisnike Airbnba

 

Smještaj je najveći trošak. Velika je potražnja, mala ponuda, a da ne pričam o kvaliteti stanova. Mnogi mladi dijele smještaj s 5, 6 i više ljudi. Ja to u svojim godinama nisam mogla - otkriva Snježana koja se nakon sedam mjeseci vratila u Hrvatsku misleći da nije uspjela, no ubrzo je shvatila da ju je irsko iskustvo uvelike promijenilo i nakon dvije godine, vidjevši da se u Hrvatskoj stanje ne popravlja, odlučila opet otići u Cork, ovaj put s partnerom. Dobila je posao u službi za korisnike Airbnba.

Minimalac

Vinkovčanin Tomislav Orečić u Corku je nešto manje od dvije godine i radi u maloprodaji. Pet godina je radio kao profesor povijesti, filozofije, etike i logike u osnovnim i srednjim školama u Vinkovcima i okolici te jednom privatnom učilištu, a posljednje dvije godine kao stručni suradnik u jednoj javnoj ustanovi u Vukovaru. Nakon studija je prošao brojna dodatna usavršavanja u Hrvatskoj i inozemstvu, vodio kulturne i znanstvene projekte. No smetalo ga je što su svi natječaji za posao na koje se prijavljivao bili namješteni, a trpio je i ponižavanja.

- U Irsku sam otišao sa suprugom koja je također dala otkaz na poslu gdje je radila 10 sati dnevno za minimalac. U Irsku dolazimo na poziv kolegice koja je tamo već neko vrijeme i s kojom smo živjeli prvih godinu dana. Supruga je već prvi tjedan dobila posao u farmaciji i ubrzo priliku za usavršavanje i napredovanje. Ne osjećamo se kao stranci, nego kao ravnopravni članovi zajednice. Mentalno smo se pročistili od svega što nas je opstruiralo u Hrvatskoj - govori Orečić koji rekreativno igra mali nogomet, a Hrvata je toliko da su prošle godine složili ekipu Croatia Cork i nastupali u jednoj ligi.

Privatni album

Vinkovčanin Tomislav Orečić u Corku je nešto manje od dvije godine i radi u maloprodaji

 

- Smještaja je malo, a cijene su visoke. Većina Hrvata koje sam upoznao u prvih godinu dana su bili visokoobrazovani stručnjaci iz područja IT-ja, društveno-humanističkih znanosti, medicine, socijalnog rada… Većina nas je imala posao u Hrvatskoj. Dio Hrvata s kojima sam radio i družio se u Irskoj su se vratili ili se imaju namjeru uskoro vratiti, no većina želi ostati.

Neki su prošli težak put da bi danas dostojno živjeli, a poznajem i ljude koji se već nekoliko godina bore, ali im je ipak i dalje bolje nego u Hrvatskoj. Isto tako i one koji su ovdje došli nešto zaraditi, steći neka iskustva i vratiti se. Ovo je društvo koje će vas podržati i pogurati, prihvatiti vas i dati vam priliku. Sindikati su doista u službi radnika, zakon je uistinu zakon, a porez se mora platiti - tvrdi Tomislav Orečić.

Prodaje bureke

- Svaki dan čujem da netko novi dolazi iz Hrvatske, traži smještaj i posao. Imam dvojicu prijatelja kojima se prije 3 mjeseca pridružio brat, na ljeto im dolazi i sestra čim maturira, a na jesen najvjerojatnije i mama. Radim s nekoliko Hrvata koji su došli sami, a onda doveli i obitelji. Nisu rijetki slučajevi da ljudi s fakultetskim diplomama rade slabije plaćene poslove jer nisu mogli naći posao u struci - otkriva nam Marko Klasić iz Corka koji zna neke Hrvate koji su uštedjeli novac i vratili se kući. U Irskoj se, kaže, s minimalcem od 1500 eura može normalno živjeti.

- Cijena hrane je kao u Hrvatskoj. Kvaliteta života je neusporedivo veća. U nešto manje od godinu dana otkako sam ovdje, nisam trebao razmišljati kako ću skrpati kraj s krajem ili hoću li si moći nešto priuštiti - govori Marko Klasić.

- Dosta mi je priča da je u Irskoj sve loše ili sve dobro. Oni koji se vrate kažu da je loše, a oni koji ostanu da je dobro. Kao u bilo kojoj državi, ima i dobroga i lošega. Druga je država, ali i dalje isti planet - zaključuje 40-godišnji David koji se prije 4 godine sa suprugom i dva sina od tada 6 i 8 godina doselio u Droghedu koja je 50 kilometara sjeverno od Dublina, treći po veličini irski grad iako ima svega 40-ak tisuća stanovnika, otprilike kao Samobor. U Zagrebu je radio kao pekar, a supruga kao prodavačica u dućanu jednog trgovačkog lanca, a iste poslove rade i u Irskoj. Prije dvije godine otvorio je vlastitu catering tvrtku koja peče i prodaje bureke.

U Hrvatskoj su, priznaje, s prihodima većima od 10.000 kuna i riješenim stambenim pitanjem, pristojno živjeli, ali je, kaže, htio bolji život za svoju djecu pa je počeo preko društvenih mreža pratiti iskustva Hrvata u Irskoj, a odluka o odlasku je pala nakon što je propala njegova privatna pekarnica koju je otvorio nekoliko mjeseci ranije.

Skupi izlasci

- Rekao bih da u Irskoj radimo i manje nego u Hrvatskoj, 35 do 40 sati tjedno. Živimo u unajmljenoj dvosobnoj kući koju bez režija mjesečno plaćamo 940 eura, a s režijama i kreditom za auto to je 1500 eura. Zarađujemo oko 4000 pa nam ostaju 2500 eura od čega se može dobro živjeti. Oko 600 eura potrošimo na hranu i potrepštine. Ljudima koji imaju ambicija i žele dugoročno ulagati u sebe isplati se otići u Irsku, no onima koji misle odraditi bilo kakav posao i onda uživati i izlaziti bolje je da ne dolaze. Izlasci su ovdje jako skupi. Žena i ja nismo ni u Hrvatskoj izlazili pa si po tom pitanju ništa ne uskraćujemo - govori David, sretan što su mu se sinovi odlično snašli u školi, ali i tužan što sve lošije i rjeđe govore hrvatski.

Privatni album

David (40) doselio se u Cork prije 4 godine sa suprugom i dva sina, tada u dobi od 6 i 8 godina. U Zagrebu je radio kao pekar, a supruga kao prodavačica u dućanu jednog trgovačkog lanca. Iste poslove rade i u Irskoj. Prije dvije godine otvorio je catering tvrtku koja peče i prodaje bureke

 

U njegovom gradu je, kaže, oko tisuću Hrvata. Međusobno se dosta druže.

- Mnogi naši ljudi dolaze bez struke i znanja pa ovdje rade po tvornicama i skladištima. Ono što zarade, potroše u kafićima i kladionicama. Upoznao sam mnoge koji su mislili da će se brzo obogatiti i lagodno živjeti pa su se razočarali. Neki su se vratili u Hrvatsku ili otišli u Njemačku. Većina kaže da je zadovoljna financijama, ali ne i životom.

I mi spadamo u takve pa to malo kompenziramo putovanjima. Ako ne dođe do Brexita, vjerojatno ćemo preseliti na jug Engleske gdje je klima ugodnija nego u Irskoj. Mogu zamisliti da još godinama živim u Irskoj, ali ne odbacujem ni mogućnost da mi za godinu dana pukne film i da se vratim u Hrvatsku. U Irskoj će te, ako nešto želiš raditi, svi podržati, a u Hrvatskoj popljuvati. Zato je lakše uspjeti u poslu - zaključuje David.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo