Dok su moćne zrake reflektora obasjavale one koji su pristigli u Auschwitz, SS čuvari logora nisu mogli vjerovati svojim očima. Jedan po jedan, grupa od sedmero ljudi je sišla s vlaka. Među njima je bilo pet žena, a nijedna od njih nije bila viša od djevojčice. Sve su bile odjevene u elegantne haljine.
Jedan od patuljaka je počeo dijeliti autograme čuvarima koji su ih okruživali. Htio je dati svima do znanja da je 'Liliputanska družina' posvuda poznata po svojim predstavama.
Poput većine mađarskih židova u vlaku, kojem je trebalo tri dana da stigne do Auschwitz-Birkenaua, nisu znali da su upravo stigli u nacistički logor u kojem se vrše masovne likvidacije. Godina je bila 1944.
Čuvari logora su ubrzo po njihovom dolasku pozvali doktora Josefa Mengelea, koji je bio poznat po tome da ga interesiraju neobični ljudi, među kojima su se već nalazili hermafroditi i divovi.
Mengele nije oklijevao da 'ljudske primjerke' koji su mu bili dani na pregled muči i ubije. Njegov entuzijazam, ambicija, ali i okrutnost su ga razdvajali od ostalih liječnika u logoru smrti.
Mengele je ranije u Auschwitzu već poslao u plinsku komoru kompletnu žensku baraku da bi na taj način zaustavio epidemiju tifusa. Dao je ubiti i nekoliko romskih obitelji samo da bi bio u prilici proučiti njihove očne jabučice.
Za obitelj Ovitz liječnik je predstavljao nadu, pa su se okupili oko njega i na njegova pitanja odgovarali u zboru. Njegovo je uzbuđenje raslo dok je slušao njihovu obiteljsku priču. Njihov otac rabin Shimshon Eizik, koji je bio patuljastog rasta, dvaput je bio oženjen ženama normalne visine, koje su rodile sedmero patuljaka i troje djece normalnog rasta.
Oduševljen s obitelji patuljastog rasta, Mengele je naredio da se poštede ljudi koji su tvrdili da su njihovi bliski rođaci. Sveukupno je bilo pošteđeno 22 ljudi. Svi ostali koji su stigli istim vlakom su bili odmah pogubljeni.
Poput ostalih zatvorenika, patuljci su živjeli u baraci, ali je bilo jasno da su odvojeni od ostalih zatvorenika. Oni su očekivali da će imati priliku da nastupaju kao zabavljači, što im je i bio posao još od ranih 1930.-tih godina (pa su čak jednom prilikom nastupali za rumunjskog kralja). Međutim, bili su na usluzi Menegeleu i drugim nacističkim doktorima koji su nad njima vršili eksperimente.
Mengele je Ovitzovima često vadio krv, tjedan za tjednom, tako da im se često događalo da se onesvijeste. Nije poznato što je zapravo htio otkriti jer u dokumentima koji su sačuvani nema dovoljno pokazatelja koje su mu točno bile namjere.
Mengele je naredio osoblju da ubije dvojicu patuljaka, koji su još prije Ovitzovih pristigli u logor, kako bi njihove kosture mogao poslati u Berlin da tamo budu izloženi u muzeju. Bili su kuhani u vodi dok im se meso nije odvojilo od kostiju. Ovitzovima je bilo jasno kakva ih sudbina čeka na kraju.
Perla Ovitz, jedna od sestara iz patuljaste obitelji, ispripovjedala je ovu priču godinama nakon što se dogodila. Ispričala je da je Mengele bio poput filmske zvijezde, izvrsno je izgledao, ali se u pozadini krila sadistička osoba sposobna za različite oblike iživljavanja.
Jednom prilikom je Ovitzove odveo van logora da bi ih gole izložio pogledu drugih znanstvenika, kojima je na primjeru ove obitelji želio dokazati da su Židovi rasno degenerirali u narod patuljaka i bogalja.
Kad se približio kraj rata i u logoru se počela širiti glasina da Rusi dolaze i da Njemačka gubi rat, Mengele je pobjegao. Nakon oslobođenja iz logora obitelj se vratila u svoje selo u Mađarskoj u kojem je od nekadašnjih 650 Židova preživjelo samo 50.
1949, godine su emigrirali u Izrael gdje su nastavili nastupati sve dok ih zdravlje pomalo nije u tome onemogućilo. U vrijeme kad je Perla ispričala svoju fascinantnu priču o sedam patuljaka u Auschwitzu, svi ostali su već bili mrtvi. Perla je umrla 2001, godine u osamdesetoj godini života.
Mengele je pobjegao u Južnu Ameriku i uspješno se skrivao od onih koji su ga pokušavali pronaći da bi mu sudili za monstruozne zločine. 1979. se utopio.