Jooj, ne bih, molim vas, nemojte se ljutiti. Hvala vam puno što ste nazvali, ali ja vam ni s kime ne razgovaram, zvalo me već puno novinara tijekom godina, i sve sam odbila. Jako mi je drago da želite o meni pisati tako, jako mi to laska, ali morat ću vas odbiti - vrlo ljubaznim, zvonkim glasom odgovorila mi je, očito i brojnima prije mene, Đurđa Tedeschi kada sam je nazvala kako bih je nagovorila da pristane govoriti za Nedjeljni.
Unatoč tome što sam joj objasnila da me ne zanima ni njezina obitelj ni njihov posao, majka Emila Tedeschija, prvog čovjeka Atlantica, bila je nepokolebljiva. No, to me, zapravo, i nije iznenadilo. U medijskim je krugovima, naime, poznato da unatoč tome što rado posjećuje otvorenja izložbi, kazališne premijere te druga društvena i kulturna događanja, gospođa Tedeschi već godinama odolijeva novinarima. Pa čak i kada s njom žele razgovarati o šeširima, cipelama i nakitu.
Rijetko u boji
Zahvaljujući istančanom, ležernom, no prije svega svevremenskom stilu, Đurđa Tedeschi već godinama slovi za najbolje odjevenu Hrvaticu i, za razliku od većine uniformiranih ljepotica sa zagrebačke špice kojom rado šeta, ne zazire od ekstravagantnih komada - štoviše, upravo su oni najveće zvijezde njezinih odjevnih kombinacija. Neovisno o tome odlazi li na subotnju kavu kod svog prijatelja cvjećara Saša Šekoranje u omiljeni joj Velvet u zagrebačkom Dežmanovom prolazu, na Dolac po namirnice za neki od svojih čuvenih ručkova i večera, na kojima rado ugošćuje zagrebačku umjetničku, kulturnu i društvenu elitu (gospođa Tedeschi je, navodno, pravi virtuoz u kuhinji) ili pak prisustvuje predstavljanju neke nove knjige, umirovljena sutkinja Općinskog suda na Korčuli izgleda besprijekorno. S gotovo uvijek istom frizurom - klasičnim rezom u boji meda, naočigled njegovanom kožom i decentnim, gotovo nevidljivim make-upom, u fokus stavlja svoje eklektične modne kombinacije i time mami uzdahe fashionistica gdje god se pojavila.
Rijetko ćete je vidjeti bez neobičnog šešira kakav bi se samo malobrojne usudile nataknuti na glavu, predimenzioniranog komada nakita i fantastičnih cipela (obično s potpisom francuskih kuća Maison Margiela i Céline), a jednako tako rijetko neki od tih komada bit će “u boji”. Upravo zbog toga što se u javnosti gotovo uvijek pojavljuje u crnom (ili u nekoj od pedeset nijansi sive), njezina je pojava na neki dan održanoj reviji domaćeg brenda I-Gle, čije komade rado nosi, podigla nešto više prašine nego obično.
Odjevena u široke, crvene, kratko rezane baršunaste hlače, sivu plišanu jaknu matadorskog kroja, cipele u boji zlata i majicu s likom britanske punk bake Vivienne Westwood (čiji potpis nose i ostali komadi koje je odjenula), bila je pravo osvježenje u ziheraški monokromnoj gomili. Jedina prava domaća stilska ikona, kako joj tepaju stilisti, dizajneri i drugi akteri iz zagrebačkog modnog miljea, uspješno je iznijela styling koji bi na većini drugih žena djelovao izvještačeno. Međutim, Đurđa Tedeschi u njemu je izgledala vrlo vjerojatno upravo onako kako je to i sama Westwood zamislila.
Ova “izvanserijska, osebujna i fina žena”, kako je opisuju prijatelji koji prijete smrću u slučaju objave njihova identiteta, osim modela iz radionice Vivienne Westwood, najradije nosi odjeću s potpisom dizajnera Yohjija Yamamota, Stelle McCartney, već spomenutih kuća Maison Margiela i Céline te legendarne japanske dizajnerice Rei Kawakubo, osnivačice kuće Comme des Garçons, čije revije nerijetko posjećuje. Na jednom od njezinih izleta na pariški Tjedan mode početkom 2015., eklektični stajling Đurđe Tedeschi svojim je objektivom zabilježio i Vogueov fotograf Phil Oh, a kombinacija s dekonstruiranom jaknom i neobičnim kožnim rukavicama u prvom planu priskrbila joj je i titulu jedne od najbolje odjevenih prema izboru američkog izdanja Voguea.
Iako bi većina njezin stil okarakterizirala kao “nimalo pomodarski”, Đurđa Tedeschi svoje “vječne” komade redovito pronalazi u recentnim high end kolekcijama pa se tako u njezinom ormaru nalaze i pripijene futurističke tenisice kuće Balenciaga iz kolekcije proljeće/ljeto 2017., kakve su ovog proljeća preplavile police high street trgovina, kao i najpoželjnije cipele 2015., crne kožne čizmice s debelim vezicama, model Harper iz zimske kolekcije kuće Chloé.
Možda najpomodarskiji, ali i najneočekivaniji komad u njezinom ormaru su poderane traperice koje najradije kombinira s gležnjačama, običnim jednobojnim T-shirtom i nezaobilaznim šeširom. Vitkih nogu i vretenaste, utrenirane figure, tako samo naizgled nonšalantno, a zlobnici bi rekli i “možda malo premladenački za svoje godine” odjevena, izgleda zaista fantastično. Bitno je napomenuti da je - unatoč tome što bi se iznošenje ovakvih informacija u bilo kojoj drugoj situaciji smatralo u najmanju ruku neumjesnim - Đurđa Tedeschi rođena početkom četrdesetih godina.
Malo smetam
Za razliku od mene, ali i većine ostalih, jedne od rijetkih kojima ova “pristupačna, topla i razgovorljiva” žena dopušta da je fotografiraju tako da im ona pozira, modne su novinarke i blogerice, sestre Slavica i Ana Josipović. Poznate po tome da “ordiniraju” na potezu između Trga i Frankopanske, upravo na ruti kojom prolazi Đurđa Tedeschi na putu iz grada prema svom domu na zagrebačkom Tuškancu - 250 kvadrata velikom, minimalistički uređenom stanu u vili u Kovačićevoj ulici - umilile su se modnoj odlikašici koju su, nikome nije jasno kako, uspjele nagovoriti da za njih stane pred kamere i kaže im rečenicu-dvije o svom doživljaju mode i stila.
A upravo su toliko - dvije rečenice - i dobile. Doznale su da gospođa Tedeschi svoju modnu arhivu brižno gradi već godinama (i danas nosi Célineov kaput koji je kupila prije 17 godina), a i da ovaj šešir koji trenutačno ima na glavi, nažalost, vrlo rijetko izvlači iz kutije. Previsok je, eto, i za kino, koncert i kazalište pa ga nema gdje nositi.
- Nadam se da vas ne smetam jako... - govorim, pokušavajući je natjerati da još mrvicu ostane na liniji, u nadi da ću uspjeti promijeniti njezino mišljenje ili iz nje barem izvući neku korisnu, po mogućnosti neočekivanu informaciju.
- Zapravo me malo smetate, za pola sata mi dolazi društvo na ručak, taman slažem stol i dovršavam jela. A molim vas, recite, tko piše priču? - upitala me, sudeći prema intonaciji, vrlo dobro raspoložena gđa Tedeschi.
- Ja, Mara Modrić - odgovaram u istoj maniri, ponavljajući svoje ime, sigurna da ga prvi put nije niti čula.
- A u kojem će izdanju članak izaći? - znatiželjno nastavlja.
- U Nedjeljnom, ovaj tjedan - odgovaram.
- Super, hvala, hvala, pogledat ću! I molim vas, nemojte zamjeriti. Doviđenja!
Nakon nekoliko izmijenjenih “ugodan vikend”, “dobar tek”, “također” i slično, Đurđa Tedeschi poklopila je slušalicu. Nadam se da će naš idući razgovor potrajati i da će me, možda, jednog dana provesti svojom garderobom i pustiti me u sobu sa šeširima. Oni koji su bili, kažu da je neprepričljivo.
