Najcool ljetno odredište na svijetu

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 01.07.2009. u 08:00

KOTOR - Silazeći niz kamenu balustradu koje se ne bi posramile ni rimske Španjolske stepenice, gledam Boku kako blista i razmišljam je li istina, kako to tvrdi londonski trendeseterski Harper’s Bazaar, da je to “posljednja velika neotkrivena mediteranska tajna, najcool odredište koje je napravilo pravu buru na tržištu nekretnina, privukavši ruske milijardere i investitore kalibra Nata Rotchilda, Olega Deripaske i Bernarda Arnaulta, predsjednika uprave Vuittona i LVMH-a”?  

Iznad Prčanja dominira crkva Rođenja Blažene Djevice Marije - Bogorodičin hram, kako pokazuju putokazi, a plato ispred crkve nudi pogled na zaljev koji, sasvim nevjerojatno, baš ništa ne nagrđuje. Štovanje Bogorodice stoljećima je središte bokeljske duhovnosti i kulturne povijesti.

Priča se da je Ivo Vizin, prvi moreplovac među južnim Slavenima, koji je na vlastitom brodu Splendido oplovio svijet sredinom 19. stoljeća, nakon povratka hladnokrvno prošao brodom pokraj svoje kuće, vezao brod pola milje niže i bos potrčao balustradom do crkve: trebalo je zahvaliti za sretan povratak.

Terasa crkve puna je staromodnih skulptura, velikana jugoslavenskog perioda, od J. J. Strossmayera do nezaobilaznog Petra Petrovića Njegoša.


U Boki doslovno svaka kuća u kojoj je Njegoš boravio nosi spomen-ploču. U središtu Prčanja je i rodna kuća don Branka Sbutege o kojem svi Bokelji koje sam susrela govore s velikom toplinom.

Bokeljski kanoni


Danas slavno ime Vizinova broda susrećemo posvuda, primjerice hotel Splendido u Prčanju zapravo su preuređene stare palače obitelji Florio - Luković.  Hotel ima četiri zvjezdice, ali sumnjiva je to atribucija. Na terasi jedne večeri koja je zvala kišu, inače vrlo ljubazni konobar ispričavao se u barmenovo ime, ali mladac jednostavno nije znao smiješati najobičniji Cuba Libre.

Teško je povjerovati da je Prčanj, uz Kotor, Dobrotu i Perast dao najviše pomorskih kapetana na istočnoj obali Jadrana. Štoviše, Marko Martinović iz “Prve pomorske škole u Perastu” poučavao je moreplovstvu ruske pomorske oficire Petra Velikog.  No danas je teško naći nekoga tko će me prevesti do otočića Gospa do Škrpjela. Od tolikih kapetana ništa nije ostalo. Nahodala sam se kroz ljuto podnevno sunce s jedne na drugu stranu mjesta, ali nigdje nikoga.  

Stari bokeljski običaj Fašinada komemorira način na koji su Peraštani sagradili otok i crkvu oko ikone Gospe, koja je baš na tom mjestu poželjela crkvu. S Gospom se ne pregovara i otočić je nasipavan kamenjem oko stijene punih 250 godina, a svake godine 22. srpnja na blagdan Marije Magdalene, Fašinada, desetak brodova povezanih konopima i okićenih cvijećem i zelenilom na vesla prevoze kamenje, a mladići, ostaci ostataka starih bokeljskih obitelji, čiji grbovi, doslovno stotine njih, krase zidove Pomorskog muzeja u Kotoru, spuštaju ga u more kraj otoka.


U Perastu su na vrhuncu moći bila četiri brodogradilišta, 150 brodova i 22 crkve te 17 palača. Danas je Perast, kažu svi, mrtav grad, koliko mrtav može biti grad u kojem ljetuje Goran Bregović. Prolazimo pokraj bove na kojoj piše Goran i Dženana, vlasnici ne mogu biti daleko.

Kanađanin u Arsenalu

Od svih gradova u Boki Tivat jedini izgleda kao radnički grad u kojem turizam nije bio prioritet, ali ne znači da će tako i  ostati. Arsenal je prodan Kanađaninu Peteru Monku i postat će turistički centar s velikom marinom. Rivom dominiraju palme i uredno posađeno cvijeće, uz nju je vezan školski brod Jadran, sada u posjedu crnogorske mornarice - možebitni predmet nekih budućih pregovora.

U turističkom uredu uslužno daju na uvid pješačku kartu Vramca, planine iznad Boke, čije ambijentalne cjeline pokušava sačuvati nevladina udruga Expeditio koja producira najljepše kataloge i vodiče u Crnoj Gori.

Hodam cestom kojom samo lokalci voze prirodno, pozdravljajući prolaznike kratkim zvukom trube, dok stranci umiru od straha jer je preuska, na mjestima bez branika.  Nerijetko kakav ambiciozni mladac završi u plićaku.

Ovu su cestu probili Austrijanci u posljednjoj fazi vladavine, prekidajući tako logične cjeline koje su povezivale bokeljske palače i građanske kuće s njihovim pontama, ekstenzijama dnevnog boravka na vodi i mandračima. Na putu do Stoliva nekoliko je okuka, na nekima od njih već su ukopani apartmanski gorostasi, neki još u gradnji.


Postranzicijski horor

Arhitektura tipična za horore posttranzicijskog vremena, iako ne tako stravična kao ona u okolici Budve. Koliko god se čini da je Boka uspjela očuvati svoj elementarni sklad, već učinjeno ima teške posljedice. Smrdljive, zasigurno. Rano je jutro, na svakih dvadesetak metara kontejneri za smeće, nesnosan smrad, a mačke razvlače ostatke hrane. No zaudara i kanalizacija, bolje rečeno njezin nedostatak, i stvarno mi nije jasno kako se misli očuvati zaljev bez radikalnog investiranja u infrastrukturu.

Uspinjem se kamenim stepenicama kroz šumu kestena i mekih zelenih paprati prema Gornjem Stolivu koji je baš kao i Gornja Lastva sagrađen kako bi stanovništvo, orijentirano prema moru, obranio od turskih provala. Očuvano je samo nekoliko kuća, ali i ova ambijentalna cjelina svjedoči o životu nekada brojnih obitelji.  

Na vrhu, “Božjem proplanku”, pozdravlja me don Marko Vuković, prčanjski župnik, ispred nevelike crkve Sv. Ilije iz 16. stoljeća, kojoj je potrebna obnova. Novca čak i ima, skupilo se, ali teško je ovdje išta obnavljati kad je potrebno na magarcima, kao u stara vremena, dovlačiti baš sav materijal. U crkvi drveni kor, prekrasna ikona Gospe od Anđela i pokrajnji oltar Sv. Roka, koji je selo sačuvao od kuge, što se ne zaboravlja. 


Ispod, u Kotoru je vruće, a vlažno. U knjižari Uliks susretljive djevojke prodale su mi sve knjige o Boki. U prodavaonici pokraj pravoslavne crkve Sv. Nikole nailazim na originalne šalice od kamenine, puno zanimljivije od kineskih suvenira koje grabe ruski turisti s cruisera. Raspitujem se o autoru, to je Petar Martinović, mladi umjetnik iz Dobrote,  keramičar koji je prvu izložbu imao prošle godine.

Dobrota je danas de facto predgrađe Kotora, s njim prirodno spojena. Uređena je šetnica uz rivu, koja vodi do poluotoka Plagenti i Instituta za biologiju mora smještenog u palači Radoničić. Iza nje je palača Dabinović, u posjedu jedne od najznačajnijih dobrotskih obitelji koja je od 18. do 20. stoljeća dala čak 108 pomoraca, od toga 66 kapetana.

Boutique hoteli

Pomodnost Boke posebno se ističe u hotelima poput  Ville Duomo (www.villaduomo.com), patricijske palače, izvrsno obnovljene, s  terasom koja gleda na katedralu Sv. Tripuna. Novi mali boutique hoteli u Kotoru imaju jednu manu: nisu blizu mora i nemaju vlastitu plažu. Zato su Palazzo Radomiri (Dobrota 220), u baroknoj palači iz 18. stoljeća, i novi Forza Mare luksuzni hotel sa 5 zvjezdica - (Kriva ulica bb, Dobrota), apsolutni “must”.

Zašto doći u Boku?

Neće vas u Boku privući gastronomija, iako je bokeljska kužina - neotkriven biser, tvrdi Nikola Malević, najzanimljiviji bokeljski pisac, autor “Lutajućeg Bokelja”, romana koji je pokupio sve važnije nagrade u Srbiji, izašao u tri izdanja i izazvao poprilične kontroverze.

Rođeni Kotoranin vlasnik je knjižare So na glavnom trgu u Herceg Novom koja izlaže i bokeljsku kuharicu. Ipak, kad je riječ o kuharskim tradicijama, najvrednije informacije dobila sam na klasičan način, kako je i red, u gostima kod gospođe Anuške Zloković koja je sa mnom podijelila tajne tradicionalnih bokeljskih recepata i običaja vezanih uz podneblje - paradižet, rozada, priganice, kotonjata, i iznad svega - dobrotska torta, koju Peraštani, u duhu ustrajnog kampanilizma, nazivaju “peraškom tortom”.  

Možda će vas privući kultura? Boka kotorska na malenom pojasu zemlje čuva sjećanje na sve relevantne mediteranske kulture, ostatke ilirske, rimske, grčke, bizantske, srednjovjekovne kulture, cvjetne gotike i renesanse u kojoj Boka sudjeluje baš kao i Hrvatska, na zavist cijelog slavenskog svijeta i, dakako, nezaobilaznog baroka.  

Najljepša crkva na Jadranu

Katedrala Sv. Tripuna (koja je sagrađena u romaničkom stilu 1166. i potom nakon potresa u 16. stoljeću dobila renesansna i gotička obilježja), najljepša je crkva na ovom dijelu Jadrana, obnovljena i pod zaštitom UNESCO-a, uostalom kao i cijeli grad Kotor.

Don Brankovi dani - festival u Kotoru - održavaju sjećanje na Don Branka, njegovu ljubav prema zavičaju, glazbi, ali i vrijednostima koje su imanentne Boki - otvorenosti, vjeri, suživotu, žrtvi i ljubavi. Župnik crkve Svetog Eustahija, don Pavao Medač, Zagrepčanin s ništa manjom ustrajnošću od svog prethodnika, brine o obnovi crkve, čuva ostatke dobrotske čipke koju već od 19. stoljeća nitko više ne zna raditi, obnavlja umjetničke slike, lašti srebro i priprema muzejski postav.

Je li to dovoljno da se održi kontinuitet i posebnost Boke? Ispratili smo pogledom bučne ruske turiste koji su kao raspamećeni razgrabili suvenire iz muzeja na otočiću Gospe od Škrpjela i moja sugovornica nudi mi odgovor - Boku označavaju mir, red i datumi. Ritam svetkovina, blagdana, procesija, festivala.

U malom ribarskom mjestu Mulu kažu mi da više od tri stotine godina nije vođen niti jedan sudski spor. Nemaju objašnjenja, osim da nad Mulom bdije “naš svetac Blaženi Gracije, zaštitnik ribara, vrtlara i neženja, koji miri posvađane i posreduje u sporovima”.

Boka posjeduje nešto fatalno. Sjednete li na “pontu” u smiraj dana, na miru sa sobom i svijetom, osjetit ćete u pogledu na vrhove planina, u gustoj magli, vlažno, mirisno zelenilo mora i čempresa.

Brodovi se vuku zaljevom u izmaglici, palačama vladaju duhovi starih djevojaka kojima je pogled na pučinu oslabio vid, ali ne i vjeru u povratak pomorca. Pripadaju nekom drugom vremenu, baš kao i preobraćeni vojnici, drski kapetani, nesretni pjesnici. Boka, to mračno, tamno srce Mediterana, kuca sve slabije, bez obzira na to koliko ga engleske glamurozne novine proglašavale cool  odredištem, no ipak daje znakove života.

Andrea Feldman

Izdvajamo