Zvijezde bi trebale biti vječne, zar ne, dramatizirala je Norma Desmond, ostarjela glumica koja se ne može suočiti s prolaznošću slave i ljepote u genijalnom filmu ‘Sunset Boulevard’.
Baš kao i fiktivna Norma, Greta Garbo zbog toga se povukla u osamu i pustila svoju publiku da je pamti po djelima, da im njezine najljepše filmske slike ostanu u sjećanju. Srećom, zaradila je dovoljno da povučeno, iza sunčanih naočala, dobro živi do kraja života. Je li ijedna naša zvijezda u tome uspjela? One koje su zarađivale u socijalizmu, a potom živjele u tranziciji - teško. No, nije samo zvijezdama bolno gledati kako stare i gube svoj zlatni prah s krila.
Ni publika ne voli porušene idole, nitko ne voli da mu se ruše iluzije. Recimo, čitatelji jednog našeg tabloida u internetskim komentarima obrušili su se na udovicu Borisa Dvornika, glumca koji je svojim filmovima, serijama i TV dramama obilježio našu socijalističku povijest, a nepotrebnim političkim angažmanom onu noviju. Diana Dvornik požalila se nedavno u intervjuu da nije imala dovoljno novca da na godišnjicu sinovljeve smrti posjeti njegov grob u Zagrebu. Mora pričekati da joj stigne mirovina…
Nema ni za posjet grobu
Počele su pljuštati uvrede (doduše nešto pristojnije od onih što ih net najčešće nudi, s ponešto suosjećanja sa ženom koja je izgubila i muža i sina). Ljudi se pitaju koji je vrag našim slavnim osobama, zašto se toliko žale, zašto radnici s malim plaćama nekako uspijevaju izvući kraj s krajem, školovati djecu, živjeti od mirovine, a njima je tako teško doći do groba s cvijećem u ruci. Vele, svako malo u novinama neki članak o nekoj nekad slavnoj osobi koja danas nema za kruh…
Komentari u biti postavljaju samo jedno pitanje: što su ti ljudi radili sa svojom zaradom, zašto nisu mislili na budućnost, kako je moguće da im baš ništa nije ostalo od nekadašnjih velikih honorara…
Doista je bešćutno obasipati Dianu Dvornik s tim pitanjima jer se u medijima dovoljno često i eksplicitno pisalo o problemima s zloporabom alkohola i droge njezina muža i sina. Žena, čini se, u tom rasipanju ‘obiteljskog srebra’ nije na taj način sudjelovala, baš kao što nije ona gomilala dugove u propalim obiteljskim projektima. No, ipak, od zvijezda do trnja u veoma kratkom vremenu…
Suočavanje s deluzijama
Jesu li anonimni komentatori zli i cinični? Trebaju li i zvijezde baš kao i svi mi ostali čitavo vrijeme držati na umu onu basnu o cvrčku i mravu, u kojoj jedan čitav dan pjeva na suncu, a drugi za to vrijeme marljivo sprema zalihe za zimu? Doduše, jesu li nam naše vlade nudile model mrava? Tko od premijera i ministara misli na budućnost, barem na sljedeće desetljeće? Svi mi, a ne samo slavni nespremni smo za suočenje s našim deluzijama o tome kako bismo trebali dobro živjeti kao ostali Europljani (valjda Nijemci ili Francuzi, ili još bolje kao Grci, s glavama vječno u vrućem pijesku Mediterana).
Nije samo Diana Dvornik žrtva male mirovine u tranziciji. Usred ljeta jedne naše dnevne novine u naslovu su istaknule da je ‘Božidar Orešković Riđan otišao jer nije znao s novcem’. Riđan iz ‘Kapelskih kresova’ ili, recentno, sjajni ministar policije u Majetićevoj ‘Uroti’, zadužio se poput naše države, no kad je shvatio da drugi otplaćuju njegove dugove, odabrao je smrt vješanjem u šljiviku. Tko zna jesu li njegovi dugovi isključivo posljedica neodgovornosti, životne i financijske nezrelosti ili i činjenice da je devedesetih jako malo radio i vjerojatno jako puno patio?
Spremanje za stare dane
Ukratko, jesmo li svi mi, a ne samo zvijezde u nevolji, mogli naslutiti da će doći vrijeme tranzicije, pljačke i uništenja svih velikih poduzeća, te golemog budžetskog deficita u odnosu na BDP, što neminovno smanjuje mirovine ad nauseam pa danas iznose u prosjeku 38 posto od plaće, a krajem osamdesetih iznosile su 75 ili 80 posto od posljednje plaće?
Jedna čitateljica razumno savjetuje slavnima da manje razbacuju na krpice za slikanje po novinama jer to nije život, a više spreme za stare dane. No, ovako kako su se penzije strmoglavile i još nastavljaju padati, ne znam može li itko od nas dovoljno spremiti za stare dane. Velik broj umirovljenika u odnosu na zaposlene jedan je od najvećih problema u svakoj zemlji, ne samo našoj s veoma malim brojem zaposlenih: prosječni životni vijek toliko se povećao da su pred nama, čak i s novim rigoroznim zakonom o odlasku u mirovinu sa 65 godina, najvjerojatnije desetljeća za koja bi trebalo unaprijed nešto zaraditi. Je li to uopće moguće? Puno je realnija varijanta da naprosto svi mi, pa i glumci, računamo na to da nećemo prestati raditi do kraja.
Borbena duha i u starosti
I ona presmiješna, škrta teta Mina koja se ‘hrani po tuđim kućama, a sama ima veliku uštedu’, iz najboljeg i najgledanijeg hrvatskog filma svih vremena ‘Tko pjeva, zlo ne misli’, još je jedna od nekad velikih zvijezda o kojima smo ljeti čitali tužne, sažalne tekstove. Na pokopu Mije Oremović bilo je samo osmero ljudi. Nije imala obitelj i nakon 90. godine živjela je gotovo zaboravljena u domu za nemoćne osobe u Križevcima. Dakako, odmah se možemo sjetiti i naše velike pjesnikinje Vesne Parun, još uvijek borbena duha, koji je ne napušta ni u jednoj drugoj sličnoj ustanovi gdje i dalje piše svoje sarkastične političke komentare - pjesme i epigrame. Kako je teško biti star, i biti sam.
Doduše, kad je Motovun Film Festival Miji Oremović prije dvije godine organizirao proslavu 90. rođendana, ta poznata glumica nije zdvajala nad svojom sudbinom, bila je puna duha i vedra, barem prema van. Baš kao što je uvijek veselo gledala ljude oko sebe na Trgu bana Jelačića, gdje je često dolazila dobiti pokoji kompliment prolaznika za svoj rad, ono što je Shakespeare govorio, ‘napiti se ljudske dobrote’.
Zaštita autorskih prava
U intervjuima koje je tada dala isticala je da bi željela još raditi, no sve su uloge pisane za 20-godišnjakinje, ‘a ja imam 21 godinu’. Priželjkivala je ulogu koju je imala baš u Dvornikovu ‘Našem malom mistu’, gdje je glumila madame iz kažina, kupleraja. Pitala se zašto netko tako nešto ne ubaci u neki scenarij za film.
Tražiti film možda je bilo isuviše ambiciozno, no kao i brojne druge kazališne i filmske glumce, donekle ju je spašavala televizija. Sjetimo se glumice Jadranke Matković koja je prije uzleta televizije početkom novog tisućljeća lutala ulicama Zagreba poput… Bolje je u to ne ulaziti.
TV serije i sapunice nahranile su čitave generacije sasvim mladih i sasvim starih glumaca. Bez toga, oni bi doista, kako jedna surova čitateljica sugerira gospođi Dvornik, morali prati haustore…
U cijeloj ovoj priči o neimaštini bivših zvijezda u mirovini postoji samo jedna svijetla točka: predsjednik Josipović. On je za glazbenike stvorio ZAMP i našu zemlju pretvorio, pa gotovo u glazbenički Shangri-La, mitsko mjesto u kojem se može živjeti i u starosti.
Naime, srpski ministar privrede Mlađan Dinkić također je obećao tamošnjim glazbenicima zaštitu autorskih prava. Pa dečki koji imaju prave, velike hitove dobivaju godišnje desetak kuna na ime autorskih honorara.
Stoga mu je srpski glazbenik Ajs Nigrutin posvetio pjesmu, pravi homage ‘Dinkićevu ZAMP-u’. Ide ovako (moram biti jako, jako prosta, to je citat): ‘Dinkiću, care, naduvaj nam kare…’. Uglavnom, sve je u regulaciji autorskih prava i marljivom radu dokle god se može. Na mirovine, čini se, nitko od nas više ne može računati.