VIKTORIN JURIĆ PAŠa

NIKAD ISPRIČANE PRIČE HRABRIH BRANITELJA VUKOVARA 'U 50 dana četnici i JNA osvojili su samo 25-30 metara'

Boris Kovačev/CROPIX

Viktorin Jurić jedan je od 58 pripadnika HOS-a koji su branili Vukovar. Mile Dedaković Jastreb poslao ih je tamo gdje je bilo najteže: na Sajmište, uz kasarnu JNA.

Došli su iz svih dijelova Hrvatske i inozemstva. Jurić je rođen u Drijenči u bosanskoj Posavini, krajem 70-ih otišao je u Sloveniju, Austriju, Kanadu. Vratio se u Beč i s četvoricom prijatelja odlučio: idemo dolje na 20 dana, potjerat ćemo ih preko Dunava i osloboditi Hrvatsku! Vatreno krštenje imali su na Korani kod Karlovca, a nakon ubojstva Ante Paradžika 26. rujna krenuli su u Vukovar. Grad je bio opkoljen, 12 sati su se probijali kukuruznim putem.

Tjedan nakon dolaska preživio je teški tenkovski napad. Na križanju Preradovićeve i Keršovanijeve ulice rano ujutro ulazi Jure (Mijatović) i kaže tenkovi su vani, krenuli su. Padaju granate, meci sa svih strana, strašna situacija. Osa pogađa tenk, iza njega stiže borbeno oklopno vozilo. Viktorin, koga zovu Paša, leži kraj trafostanice. Vidi kako pada zapovjednik Petar Kačić, pa Jure i Bjelovarac Alen (Buhin). Kačić uspijeva dignuti glavu, pokušava mu nešto reći, ali se ništa ne čuje. Jure ima veliku ranu na leđima.

Javiljaju im da je mrtav Željko Delić Švico. Došao je iz Švicarske braniti Vukovar, poginuo je 10. listopada. Mijenjali su gumu na kombiju, kad dolazi neki Vukovarac, sav prestrašen: “U mojoj je kući vojska, vidio sam čizme, mislim da su četnici”. Brdar i Viktorin ulaze i lagano kreću prema potkrovlju. Kao da im se probudilo šesto čulo: ugledaju “kašikaru” kako pada s tavana. U sekundu se uspiju skloniti u WC. Sad im je jasno, neprijatelj je na katu. “Predajte se, ovdje hrvatska vojska!” “Mi se ustašama ne predajemo”, odgovaraju ovi. Opet padaju granate, dolazi im u pomoć Vice: pogađa mjesto između vijenca kuće i krova.

Svaki dan je poginuo neki od HOS-ovaca. “Kako tko pogine, i nama odnese dio tijela”, kaže Viktorin. Spominje Velimira Đereka Sokola: svaki put kad krene napad, on u motorolu viče: “Lipi moji, izdržite još malo, evo mene i mojih 500 Imoćana!” Kasnije bi, jasno, došao sam. Kako dani prolazi, sve je gore: njihovi dečki ginu u Bogdanovcima, svaki dan snajperi nekoga rane. Više ne gađaju u glavu i pluća, nego u prepone i trbuh. Strašne su to rane. Preko motorole Arbanas izaziva Arkana na dvoboj. Netko zove “Jastrebe Jastrebe, da čuješ svoje sokolove kako pjevaju”. Zarobili su naše dečke, čuju se samo krici.

Navečer prelaze ulicu kad pada granata. Prašina, šok: sklanja se, skida džemper iz DDR-a. Nalazi u njemu sedam gelera, krv mu curi na leđima. Mladena Amstronga Grofa geler je pogodio u stražnji dio vrata: dva fakulteta je završio, mogao je biti u nekom stožeru, a on je izabrao Vukovar. Poginuo je 28. listopada.

- U 50 dana koliko smo se borili u Vukovaru, JNA i svi četnici, Beli orlovi, arkanovci, teritorijalci uspjeli su osvojiti 25-30 metara - ponosan je Viktorin Jurić Paša. U studenome je sve teže. Jedna granata odnosi sedam života, to je velik udarac. “Neki odlaze, počeli smo sumnjati da pomoć nikad neće doći, 10. studenoga padaju Bogdanovci, ostaje borba za svaku kuću, za svako dvorište.” Dolaze im transporterima i preko megafona prvo puštaju “Hej, Slaveni”, a onda “Spremte se, spremte, četnici” i ostale. “Proklinjem zvijezdu petokraku, od onoga tko ju je stvorio do ovoga oficira koji zove da se predamo, da će nam biti suđeno po svim vojnim pravilima. Moš’ mislit”, kaže Jurić. Tenkovi više ne idu glavnim ulicama jer su shvatili da su tako ranjivi, nego pucaju iz kuća i dvorišta: granje voćki aktivira protuoklopne projektile. Iza tenkova idu niški specijalci, borba traje dva sata. Nakon njih dolaze Beli orlovi, arkanovci, domaći dobrovoljci svih vrsta. Sutra opet isti scenarij. Bore se za svaku kuću.

Jednom prilikom Viktorin izlazi iz prostorije u kojoj je bilo seam-osam suboraca. Sklanja deku koja je bila na vratima kad šok: ulazi niški specijalac. “On mene pita tko si ti, a tko si ti pitam. Tko si ti, a tko si ti, to traje i traje. Ja znam tko je on i pucam u njega, ali on pravi salto, sačma prolazi gore, on skače na noge. Pancirka, šljem, istreniran i visok dva metra, ja sam bio s običnom pumpericom. U tom trenutku iskače Samobora, Nikica Burić, moj anđeo čuvar, i puca s dva metra”, sjeća se. Dolazi Zlatko, baca bombe u dvorište, čuju se jauci. Ali, nije gotovo, i dalje su oni šačica HOS-ovaca, a vani cijela vojska. I sjeti se u sekundi: “Jure, opkoli ih s druge strane, nijedan ne smije izaći”, poviče Viktorin. Nikakvog Jure koji bi to mogao učiniti nije bilo, ali su se četnici dali u bijeg.

Mrtve civile nitko više ne sklanja s ceste, osjeća kraj. Njih preostalih pet-šest momaka odlazi u bolnicu pozdraviti se sa svojim ranjenicima, koji će većinom biti ubijeni na Ovčari. Oprašta se sa Jean-Michelom Nicolierom. “Bio je malo ranjen po nogama, ali je mogao 15-20 metara hodati, pa opet kad se malo odmori. Na slabom engleskom i njemačkom pokušavam mu objasniti da mi idemo noćas u proboj i da bih ga poveo i ponio na leđima ako treba, a on meni govori: ‘Non, non Pacha, conventions de Geneve’”, sjeća se Viktorin. Danas gorko žali što nije bio uporniji: Jean-Michel imao je 48 kilograma, mogao ga je na leđima izvući iz Vukovara.

U proboju se HOS-ovcima pridružila skupina Vojne policije. Ističe da su imali odličnog vodiča Jakova Crnomarića, lovca koji je poznavao teren. Prošli su kukuruzište gdje su rovovi i njihovi tenkovi. “To ide korak po korak, tako da ne staneš na minu, a to traje, gladni smo i žedni.” Odmakli su sedam-osam kilometara od Vukovara i za to im je trebalo 18 sati.

Pregazili su minsko polje između Marinaca i Bogdanovaca - vodič je napipao minu, mjesečina je bila, postavio pušku iznad nje. Viktorin je jedva uspio proći sa svojom ranjenom nogom. Bio je ranjen u ruku, nogu i leđa.

Imali su teško ranjenog prijatelja. Kad su došli do područja Henrikovaca i Cerića, više nije mogao hodati. Izmjenjivali su se, bio je težak 100 kilograma. Čizme su propadale u oranicu, svaki korak bio je težak dvije tone. Dolaze do ceste, prolaze stotinjak metara kad je krenuo pakao. Na stotine metaka, bacili su se u kanal pokraj ceste, legli i pravili se da su mrtvi. I dalje su snajperi tukli po njima, a tenkovi su došli na 200 metara. Užasno se bojao da ga tenk ne pregazi. “Počeo sam moliti krunicu, ne znam koliko puta.” U blatu, u vodi, svaka minuta bila je vječnost. Pet sati su tako proveli.

Kad su konačno stigli do Nuštra, čovjek im maše: “Dođite, dođite!” Odjednom vidi da je tip u uniformi JNA, šljem na glavi. I maše “dođite, dođite!” “To je najtežih pet minuta u mom životu”, kaže Viktorin Jurić Paša. Dok na šljemu nisu ugledali hrvatski grb. Nakon Vukovara obišao je niz ratišta. Danas s obitelji živi u Pazinu, ima privatni biznis. Razgovarali smo u Zagrebu, u pauzi putovanja prema Vukovaru gdje će se opet vidjeti sa suborcima.

“Na lijevom rukavu imali smo oznaku HOS-a, a bili smo najveći antifašisti jer smo se borili protiv najvećih fašista, četnika i JNA. Nikad se nismo borili protiv Srba, uostalom neki Srbi su bili u postrojbi. Borili smo se protiv onih koji su pucali na nas”, ističe Viktorin Jurić Paša.

Izdvajamo