Jure je kapetan trgovačkog broda strane kompanije. Nije to baš ni tako rijedak slučaj u Dalmaciji, ako se malo krećete među ljudima kad tad ćete upoznati jednog. On ima kuću i vikendicu, brod za svoje gušte, ušteđevinu za studij svoje troje djece, a i roditelji mu od toga neloše žive. Ima i ženu, Sanju, odgajateljicu u domu za nezbrinutu djecu.
Ona radi tri smjene, brine o svojoj i tuđoj djeci, brine o svojim i njegovim roditeljima, pamti rođendane, termine pregleda, vozi u školu iz škole, s treninga na trening, ona dva puta godišnje po tri mjeseca spava sama i budi se u sitne noćne sate prozboriti s mužem na skype. Prešuti mu što joj je rekla njegova i njezina majka, kaže mu samo da joj nedostaje.
Onda odspava još koji sat pa se ustaje, pa juri, pa obavlja. Odvela je jednog dana djecu do bake, Jurine majke, svoje svekrve na njen rođendan. Sjela je i rekla „Konačno da malo odmorim“.
Kad su pojeli ručak, pogasili svijeće i razmilili se po kući i dvorištu svekrva joj priđe: „Ja stvarno ne znam zašto ti i dalje radiš. Bog ti je da i moj Jure omogućio da živiš ko dama. Pa ti ne bi ni peglat trebala, ni prozore prat, koliko ima žena šta bi jedva čekale koju kunu zaradit. Šta se ne posvetiš obitelji?“ što sad hoće reći, da sam loša majka, da sam loša žena, bjesnila je Sanja, ali je radi djece, radi muža, radi obitelji rekla samo: „Ja volim svoj posao.“ Svekrva je odmahnula rukom: „Ajde kćeri moja, k'o da će te posao čuvat u starosti. Nego ti fino daj otkaz pa sve po komodu.
K'o da je malo posla imat troje djece i pola godine ih sama odgajat. Ja ne znam što to tebi treba. Pa svi ti se čude. To ti dušo moja izgleda k'o da ti mome Juri ne vjeruješ da će on i dalje dobro zarađivat.“
Sanja je skupila djecu i vratila ih kući. Nakon tih riječi trebale su joj neke utješne, neke koje će joj potvrditi da nije u krivu.
Sutradan je otišla do svoje majke. „Pa ne znam što bih ti rekla“ počela je majka kad je čula priču „nije ona ni luda. Ništa tebi, dušo moja ne bi falilo da ne radiš. Ma dobro, jasno je meni, mi smo se žrtvovali da se ti školuješ pa sve one muke dok si dobila stalni posao, al ne treba sve u životu tako gledati. Šta je bilo, bilo je, sad ne moraš ovisiti o poslu.“
Sanja se nije mogla načuditi majčinim riječima, uvijek joj je govorila da ne ovisi ni o komu. Zato su joj platili vozačku školu, zato su joj kupili polovni automobil, zato su odnijeli gradonačelniku pršut i nosili ga sve godine njegovog mandata. „Pa ako se volite i sve je u redu nema nikakvog razloga da ti, dušo moja, strahuješ za egzistenciju.
A bogme i da se ne daj Bože razvedeš, ostat će ti više nego šta neke u braku imaju.“ Sve što joj je Sanja rekla bilo je da joj sutra, ako može, najmlađeg sina pokupi iz vrtića.
A majka može, radi to dva, tri puta tjedno. Jure joj nikad nije predložio da ne radi. Niti je njoj palo na pamet. Zato što ga je, teško će to njihove majke shvatiti, poštovala. Nije mogla zamisliti da da otkaz samo zato što on ima dovoljno novca. Bili su oni zajedno i kad su vozili njen polovni auto i kad su sa studija u podstanarstvo otišli. On njoj nije kapetan, on je njoj muž.
Činilo joj se, kad bi dala otkaz, da bi ga iznevjerila. Ipak, mučile su je riječi tih iskusnih žena, vazda je strepila što će joj njih dvije reći. Negdje oko dva, kad je bilo Juri zgodno na skype, zgužvane kose i s ožiljkom od jastučnice upitala ga je: „Šta ti misliš, bi li ja trebala dati otkaz?“ „Zašto, jel se nešto dogodilo na poslu?“ „Ma nije nego...“ „Nego šta, jel nešto loše?“ „Ma nije ništa, sve je ok, kako si ti, di si sad?“ Činilo joj se, kad ne bi radila, da bi se okačila o njegov džep, o njegovu muku, o njegove oceane. Činilo joj se da bi, osim njega, iznevjerila i sebe. I zaspala je.
Quiz Maker - powered by Riddle