Neslaganje u obitelji nakuplja se godinama. Imamo mi nezdrav običaj prešućivati, ne reagirati, lagati, zamjerati drugome sebi u bradu, a što nam je osoba bliža veće su šanse da se pod tepihom slaže veća hrpa smeća. Nije da baš uvijek ni ne znamo što radimo, dapače, često smo naučeni baš tako.
Slavici je majka uvijek savjete davala daleko od ušiju njenog brata i oca, a zvučali su otprilike ovako: „Nemoj bratu ništa govorit šta nam je rekla tetka, znaš kakav je on, uznemiri se pa za čas plane.“
„Bolje bi bilo da ti brat ovo ne zna, ja se bojim što bi bilo kad bi doznao, odmah bi se s ocem posvađao.“
Uglavnom, Slavicin brat Jakov vazda je bio čuvan od bilo kakvih negativnih emocija. I ne može se reći da su oni bili u lošim odnosima, bili su ko neki cimeri s istim roditeljima. Ne naročito bliski, ali su se ugodno podnosili. Na takvoj udaljenosti su i odrasli, zasnovali svoje obitelji i oboje se čudili kako njihovi partneri imaju blizak odnos sa svojom braćom i sestrama, njima je bilo neprirodno dijeliti tajne.
Quiz Maker - powered by Riddle
Slavica, na primjer, ispred brata nikad nije rekla da ima menstruaciju. Ali, ono što nisu uspjeli oni, uspjela su njihova djeca. To četvoro mališana, dvije Slavicine kćeri, i Jakovljevi sin i kćer, svi rođeni u tri godine razlike, bili su prava mala familija unutar familije. Činilo se kao da roditelji od njih trebaju naučiti komunicirati. Išli su zajedno kod bake, spavali jedni kod drugih, provodili zajedno vikende i praznike.
Činilo se čak da su se i odnosi Slavice i Jakova poboljšali, ona je uređivala okućnicu, a otac i brat odlučili joj pomoći, naplatit će joj samo materijal. Muž joj ionako, govorili su, samo naočale zna podignuti na čelo. Slavica je odlučila ukloniti visoku živu ogradu koja joj je zatvarala vidik na ulicu, htjela je nešto što je vidjela u američkim predgrađima, htjela je da se ulaz u njenu kuću doima slobodan.
Tako im je i rekla, da porežu grane, počupaju korijenje, da naprave tratinu. Tom ulicom rijetko je tko prolazio, bila je slijepa i mala. No, njen otac insistirao je na zidu, a kad je ona još jednom ponovila da ne želi zidove on ju je pokušao uvjeriti da i njen brat misli da je tako bolje.
Nije to zbilja bila neka situacija na kojoj bi se obitelj na prvu mogla raspasti, ali njoj je odjednom bilo dosta. Burno je reagirala, a kad su je nazvali ujutro i pitali je li ipak uvidjela, sad kad se je smirila da želi zidić, rekla im je da ne želi više nikakve zidove.
Zapanjeni i uvrijeđeni tom reakcijom, začuđeni nezahvalnošću i odbijanjem posve besplatnog postavljanja zidića, za kojeg se zna „da je to najbolje rješenje i da će i ona to shvatiti jednog dana kad se malo smiri“ prestali su joj se javljati i ono malo što su se javljali.
Ona uvrijeđena nepoštivanjem njene želje i njihovim patroniziranjem, učinila je isto. A onda su djeca počela ispitivati što se dogodilo i zašto više ne dolazi ujak i zašto više ne dolazi teta. „Ima ujak posla, nema veze, došli su vam rođaci, hajde, igrajte se.“
„Teta će vam doć kad bude mogla, što ste sad navalili viđat tetu, došli su vam rođaci, idite u sobu.“ Ne treba djeci puno informacija, ne trebaju im informacije uopće. Njima je posve jasno bilo da se nešto događa jer ih majka ili otac dovedu kod rođaka, ostave i odu.
„A mama moramo li se uvijek ja i sestra pomiriti kad se posvađamo“, upitala je Slavicu jedno jutro kćer.
„Uvijek“, bio je odgovor. „A kako se ti i ujak Jakov ne pomirite uvijek?“. „To je komplicirano i ti si mala. Jesi vidjela kako se ja i tata uvijek pomirimo. Eto tako se i ti uvijek moraš pomiriti sa sekom.“ Neki odnosi nisu građeni tako da izdrže oluje. Nekad ih se može popraviti, nekad ne može, naprosto ne ide. Nije ni to kraj svijeta.
Možda je bolje da djeca vide da nekad ne ide, nego da nauče kako to kriti.