PIŠE JELENA VELJAČA

Bake - moraš ih voljeti koliko god podjetinje kad su u pitanju unuci

    AUTOR:
    • Jelena Veljača

  • OBJAVLJENO:
  • 03.07.2016. u 17:09

Zagreb, 311009.
Jelena Veljaca Hrvatska spisateljica, scenaristica tv-sapunica i glumica. Glumila je prvoj hrvatskoj sapunici Villa Marija. Udana je za glumca Janka Popovica Volarica.
Foto: Berislava Picek / CROPIX
Berislava Picek / CROPIX

A mrkvica? - pitala bi me drhtavim glasom, očajna, u potpunom šoku, kao da sam joj rekla da dijete ne planiram hraniti do škole ničim osim sisom. A rekla sam joj samo da do šestog mjeseca dijete nema potrebu za dohranom. - Ne, mama - uzvratila bih ja svaki put sve manje strpljivo. - Ni mrkvica. - Ali zašto ne mrkvica? Ti si s tri mjeseca već jela mrkvicu i pila čajeka! - Mama, ja sam s tri mjeseca umirala od grčeva. Onda bi baka mojeg djeteta zašutjela i čvrsto stisnula usne u znak protesta. No, ako je mrkvicu i mogla preživjeti, vodu nije. Širom otvorenih očiju kontemplirala je o tome da nazove Plavi telefon, sigurna sam, kad sam iz dana u dan odbijala djetetu dati vode, uvjeravajući sve oko sebe da je majčino mlijeko sasvim dovoljan izvor tekućine. - Ali na žličicu?

Vani je 40 stupnjeva! - Mama, nema potrebe. - Ali, samo malo u kljunašicu, da se navikne. - Mama, nema potrebe. - Ali, ti si s četiri mjeseca već pila… - MAMA, PEDIJATRICA MI JE POTVRDILA DA NEMA POTREBE. NI ZA VODOM, NI ZA ČAJEKIMA, NI ZA MRKVICOM. - Pa dobro, pa možeš ti njoj dati mrkvicu, a pedijatrici reći da nisi, kaj? I tak, baka rides again.

A stvarno sam mislila da moja.mama.neće.biti.takva.baka. Jer je i kao majka bila posve drugačija: mi smo nakon voća slobodno pili ledene vode, kao i nakon sladoleda, nismo morali jesti ako nismo bili gladni (što je mene osobno vječno stavljalo na granicu neuhranjenosti, ali sigurna sam da bih bila jednako mršava i da su me šopali za stolom, samo s ozbiljnijim psihičkim problemima), vjerovala je da propuh ne postoji i da je to izmišljotina dalmatinske strane obitelji mojeg oca, prezirno je otpuhivala na molbe moje bake, sad Lenine prabake, da “obuče bolje jadno dijete jer će umrijeti od hladnoće”, pa smo tako brat i ja često po cičoj zimi hodali oslobođeni šalova, kapa i rukavica, raskopčanih jakni i obraza zažarenih od ledenog vjetra, ovo je posljednje nevjerojatno paradoksalno, jer je ta ista alternativna majka koja se tijekom svog majčinstva ponašala kao hipika nekidan odjenula unučicu za spavanje kao da živimo u Danskoj, prosinac je, a Lena se sprema za nananje u dubokom snijegu. Istovremeno, druga baka je na 30 stupnjeva, dok je dijete klizilo kroz moje ruke koliko je znojno bilo, zatvarala prozore po kući da “bebi ne bi puhalo”.

Znam da ima nešto i do toga da se stavovi pedijatara mijenjaju, ali, čisto sociološki, doista me zanima, polude li sve bake ili samo naše? Nekidan sam ulovila samu sebe da vičem: “Mama, spusti je na pod, zaboga, dijete mora naučiti puzati!”, a ona me kroz suze gledala kao zlostavljačicu (nakon što je jedno pet sati neumorno nosila unučicu po stanu) koja želi ostaviti dijete bez brige, da na podu liže pseću dlaku i skuplja traume ostavljenog osamljenog djeteta. Nisu mi slučajno ljudi prije poroda govorili kako će mi baka najviše pomoći, no zaboravili su napomenuti da će upravo baka koja misli da je Lena najljepše dijete ikad rođeno pod kapom nebeskom biti najgori neprijatelj mojoj pedagogiji i načinu odgoja.

Već na samom početku napala me da ODAKLE MI IDEJA DA DIJETE SPAVA SAMO U KINDERBETU, kao da sam malu planirala ostaviti zavezanu za radijator dok mi orgijamo u sobi do. Nakon toga je cvilila kako bih SVAKAKO TREBALA DOJITI DO DRUGE GODINE ŽIVOTA, a zatim da misli da bi za vrijeme svakog Lenina cijepljena trebala stati zemlja, a Grad Zagreb izdati zabranu da ljudi voze automobile po cesti ispod Lenina prozora.

Što je to s bakama? Zašto toliko podjetinje i popuste kad su u pitanju unuci? Moja je mama, naime, bila naširoko poznata kao izuzetno stroga majka, čija su djeca, padale zvijezde ili granate, spavala u devet nula nula. No, sada Lenin vrisak u njoj izaziva oduševljenje kao da je dobila Jackpot, a kad je pokušam nježno upozoriti da dijete ne mora ići sa 1009 igračaka u šetnju, jer jedva ima mentalne sposobnosti za koncentraciju na jednu, bolno prošapće da ja, nažalost, nisam normalna. Govorimo istovremeno o ženi koja je za vrijeme mojeg djetinjstva shopping smatrala sotonskom izmišljotinom za frivolne obitelji koje se ne bave svojom djecom pa sam tako morala skrivati džeparce (dobivene od svoje bake, naravno) i kupovati si užase poput još jednih lakanih sandala.

Sigurno ima nešto u opuštenosti baka, činjenici da su, iako su tada sigurno na trenutke potajno mislile da neće, preživjele majčinstvo (a neke od njih i više puta), i činjenici da mogu slobodno razmaziti djecu znajući da će otići kući prije nego što njihove unuke lupi val reakcija na silni šećer koji su stavile u njih. Ima sigurno mnogo toga i u tome da su opuštene jer znaju da je strogoća malo toga dobroga donijela njihovoj djeci, a ima nešto i u prirodnoj raspodjeli uloga - majka mora biti dosadna postavljalica i pratilica pravila, dok baka služi da se ta pravila razbijaju… do neke mjere. Priča mi prijatelj kako je njegova punica toliko razmazila dijete da ih i dalje, kao sedmogodišnjak, šalje po čašu vode kad je žedan. Priča mi prijateljica kako je njezina mama uvjerena da su kolica bezveze i neudobna pa je naučila svoju unuku nositi po parkovima u rukama (na sreću i radost roditelja, dakako). Pričaju mi kolege kako je baka njihova sinčića kad je imao četiri mjeseca nahranila sarmom jer ju je tako milo gledao kad ju je radila (dijete se osulo, naravno). Oboružana strpljenjem i odlučnošću, krenula sam tako na ručak kod svojih. Ovoga će vikenda Lena biti samo na podu sa psima, vježbati rotacije i puzanje! Nitko je neće nositi! I ići će spavati kad joj je vrijeme! Sama će se uspavati! Stroga kao sutkinja, čvrsta kao stijena, ušla sam u stan. Na vratima me dočekala - moja baka. Dok je ona gurala 200 kuna u moju torbu i šaptala mi “nek ti se nađe, da imaš samo za sebe, da nitko ne zna”, moja je mama gotovo neopaženo uzela Lenu iz kolica. I prije no što sam se snašla, njih su dvije gledale grlice koje su se taman to jutro izlegle na balkonu. A ja sam preračunala kako ću si priuštiti masažu, da nitko ne zna. Bake. Moraš ih voljeti.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo