TABU TEMA

ISPOVIJEST ŽENE KOJA SE ČITAV ŽIVOT BORI ZA MALO OČEVE PAŽNJE 'Moj otac, katolički svećenik, za mene ne želi ni čuti'

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 03.01.2018. u 10:45

VATICAN CITY, VATICAN - DECEMBER 12: Priests attend an Eucharist celebration at the St. Peter's Basilica held by Pope Francis on December 12, 2014 in Vatican City, Vatican. Pope Francis delivered the homily at Mass in St Peter's Basilica to mark the Feast of Our Lady of Guadalupe. (Photo by Franco Origlia/Getty Images)
Getty Images / Pixabay

Ilustracija

 

Kad joj je bilo 12 godina Sarah Thomas doznala je da je njen otac – kojeg nikad nije upoznala – katolički svećenik. Godinama je pokušavala s njime uspostaviti bilo kakav kontakt, no strah od odbijanja prebrodila je tek nakon iskustva bliske smrti, piše BBC.

Sarah je odrasla uz samohranu majku u jugoistočnom dijelu Londona. Iako im je znalo biti teško, Sarah se djetinjstva sjeća kao radosnog perioda ispunjenog proslavama rođendana, Božića i odlascima u crkvu nedjeljom.

No kako je odrastala, počela je primjećivati da je njezina obitelj drugačija od drugih. Svi njezini prijatelji provodili su vrijeme s očevima čak i ako su im roditelji bili rastavljeni, no ne i ona. Štoviše, Sarah uopće nije znala tko joj je otac.

Nakon inzistiranja, majka joj je rekla da je njen otac sveučilišni profesor.

'Osjećala sam da nešto nije u redu i da ima stvari koje mi mama nije rekla', kaže Sarah.

1990. godine kad joj je bilo 12, majka joj je napokon rekla istinu. Njezin je otac katolički svećenik koji živi i radi u Londonu. Sarah ga je odmah poželjela upoznati, no njezina majka nije bila sigurna da će to biti moguće.

Sarahini roditelji upoznali su se sedamdesetih godina dok su oboje bili studenti. Bili su zajedno oko dvije godine, a kad je Sarahinoj majci bilo 34, ostala je trudna. Bila je zaljubljena u njega i mislila je da i on nju voli te se nadala da će ju oženiti. U to je vrijeme živjela s još dvije djevojke koje su također izlazile s mladim budućim svećenicima, a jedan od njih zbog svoje je djevojke napustio službu. I Sarahina majka se nadala da će se to i njoj dogoditi.

No kad je doznao da mu je djevojka trudna, Sarahin otac se prenerazio i napustio je te nikad više s njom nije razgovarao osim u prisutnosti drugih predstavnika crkve.

Jedan stariji svećenik predložio je Sarahinoj majci da otputuje dok se beba ne rodi i da je potom da na usvajanje, no Sarahina majka za tako nešto nije htjela ni čuti.

'Stariji svećenici su odlučili da moj otac može nastaviti svoje školovanje i postati svećenikom sve dok moja majka zadrži tajnu za sebe', kaže Sarah.

Sarah o svome ocu nije ništa znala, tek da joj je povremeno slao novac. Uz novac je često dolazilo i pismo u kojem je molio Sarahinu majku da nikome ne oda njihovu tajnu. Kad je Sarah doznala za svog oca, njezina majka mu je pisala moleći ga da upozna kćer. Trebalo mu je dvije godine da napokon pristane.

'U svojoj naivnosti mislila sam da će naš susret biti srdačan i emotivan, no kad sam ga napokon upoznala bilo je veoma čudno. Većinu vremena sam provela zureći u svoja koljena', rekla je Sarah.

Sa Sarahinim ocem na sastanak je došao i jedan stariji svećenik, a Sarah je pratio muž jedne njezine učiteljice. No toliko očekivani susret nije joj donio mir.

'Odrasla sam bez očinske figure i u društvu muškaraca mi je uvijek bilo nekako neugodno. Jedva sam prozborila koju riječ.'

Otac ju je tijekom sastanka netremice promatrao. Bio je ležerno obučen i imao kratku sijedu kosu. Na kraju joj je rekao kako je neće moći vidjeti iduće četiri godine.

'Prije nego smo se upoznali mislila sam da ćemo postati prijatelji, da će me zavoljeti, no kad sam ustanovila da nećemo imati nikakav odnos, to me jako zaboljelo', kaže Sarah.

Susret s ocem bio je prekretnica u njezinom životu. Prestala se truditi u školi, bila jako razdražljiva, slabo je jela.

'Kao da mi je neki glas govorio da sam bezvrijedna.'

Sarah je poslije upisala umjetnički koledž te se uselila u stan s nekoliko prijatelja. Puno je izlazila, a o budućnosti nije baš mnogo razmišljala.

U sljedećim godinama susrela je oca još nekoliko puta i svaki put pokušala kod njega izazvati bilo kakvu reakciju.

'Dala sam mu knjige o obiteljskim odnosima, čak i album s mojim fotografijama, no nikakvog odgovora nije bilo. Nisam se osjećala ni prihvaćeno ni voljeno.'

1998. godine odlučila je s prijateljima otići na Tenerife. Problemi s hranom postali su u to vrijeme tako veliki, da skoro više ništa nije jela. Vraćajući se jednog jutra nakon noćnog izlaska u hotel, okliznula se i pala sa stijene uz cestu. Poslije je rekla kako se od tog događaja sjeća samo bolničkih nosila. Začudo, ništa je nije boljelo a ispred sebe je odjednom vidjela jarko svjetlo.

'Taj je osjećaj bio izvrstan. Nikad se nisam osjećala bolje. To je stanje prekinuo glas liječnika koji me dozivao imenom. Znala sam da umirem i da me pokušavaju oživjeti.'

Kad je svjetlost nestala, u vratu je osjetila strašnu bol. Nije mogla micati nogama, a jedna joj se ruka savijala u pogrešnom smjeru.

Liječnici su telefonirali Sarahinoj majci i rekli joj da dođe čim prije može. Ova je pak nazvala i njezinog oca rekavši mu kako Sarah može umrijeti.

Slomljena ruka bila je najmanji od Sarahinih problema. Imala je tri frakture lubanje, unutarnje krvarenje i ozljede pluća i jetre.

Nakon nekoliko tjedana u bolnici na Kanarskim otocima, prebačena je u London.

Iako je oporavak bio veoma težak, Sarah je poslije rekla da joj je ta nezgoda nešto najbolje što joj se dogodilo u životu. Bila je to nova prekretnica.

'Shvatila sam da više ne moram igrati tu igru lovice s mojim ocem. Njegova odluka je bila da ne bude dijelom mojeg života, no ja nisam željela osjećati to odbijanje na dnevnoj bazi.'

Sarah je nastavila studij, udala se i ima troje djece kojima je sad 11, 9 i 4 godine. Pokušava biti iskrena kad je u pitanju njihov djed.

'Kažem im da je svećenik i da živi u Londonu, no da svoj posao stavlja na prvo mjesto.'

2015. godine slučajno je naletjela na web stranicu 'Coping International', organizaciju koja pomaže katoličkim svećenicima i njihovoj djeci.

'Kao da me iznenada nešto pogodilo. Do tad sam bila uvjerena da sam jedino dijete svećenika na svijetu', rekla je Sarah.

Sarah sada piše doktorat na tu temu.

'Radim to kako bih naglasila da postoje tisuće djece svećenika o kojima nitko ništa ne zna. Oni su nemoćni i ostavljeni na milost i nemilost crkve i to jednostavno nije u redu.'

Kroz svoj rad upoznala je više od stotinu ljudi čiji su očevi svećenici. Iznenadilo ju je kako su njihova iskustva slična njezinom.

'Uvijek je tu ta tajnost. Česti su ti dogovori o tajnosti. Ljude se ohrabruje da nikad nikome ništa ne kažu. Svima im je zajednički i nedostatak pojma o vlastitom identitetu.'

S obzirom da je odrasla kao katolkinja, Sarah se dugo mučila da shvati kako njezinom ocu, koji propovijeda o važnosti obiteljskog života, može biti prihvatljivo sasvim se drugačije ponašati u privatnom životu.

'Ako bi grupa učitelja napustila svoju djecu jer su primili poziv od boga ili zato što su se željeli više posvetiti svom poslu, to ne bi bilo u redu.'

Glasnogovornik katoličkih biskupa Engleske i Walesa kaže kako u ovakvim slučajevima biskupi postupaju najbolje što znaju i da se svećenike koji imaju djecu ohrabruje da preuzmu odgovornost.

Sarah smatra da bi katolička crkva – koja brani svećenicima da se žene i imaju obitelj – trebala celibat ostaviti tek kao opciju.

'Dok se to ne promijeni, djeca će nastaviti patiti i svećenici će nastaviti skrivati svoju djecu. Ako bi celibat bio opcionalan, djeca svećenika bi imala priliku uspostaviti odnos sa svojim očevima.'

Sarahin otac sada ima oko 70 godina. Više nisu u kontaktu. Ona mu povremeno piše, a on povremeno šalje novac za dječje rođendane. No Sarah više ne misli da će se njihov odnos popraviti.

'Ako netko stalno stavlja svoje interese ispred interesa svoje djece, uvijek misliš da ćeš iz toga opet izaći povrijeđen. Nakon nesreće koja mi se dogodila, počela sam puno više brinuti o sebi. Religiozna sam i nadam se da ćemo barem u drugom životu ja i moj otac postati bliski', kaže Sarah.

Izdvajamo