Svake godine 2,6 milijuna djece umre u posljednjem tromjesečju trudnoće ili u prvih sedam dana nakon rođenja, po podacima Svjetske zdravstvene organizacije. Tugovanje za umrlim djetetom je, međutim, često tabu, žale se roditelji i stručnjaci.
"To nikada ne prebolite, dijete je za cijeli život, bilo ono živo ili ne", rekla je za France Presse Paloma Costa-Jimenez (38) iz Madrida, uoči svjetskog dana svjesnosti o gubitku djeteta koji se obilježava 15. listopada.
Njezina kći Andrea umrla je 13. veljače 2014. u 40. tjednu trudnoće. U međuvremenu je postala majka još dvoje djece.
"Ako ti umre muž, nitko ti neće reći: 'Ne brini, mlada si, imat ćeš drugog', a za moje dijete mi to govore. Andrea je za mene jednako stvarna kao Inigo i Mateo", kazala je.
Slomljeni tim gubitkom roditelji često teško pronalaze potrebnu potporu. Tako je bilo Jillian Cassidy, koja je izgubila prvu kćer Umu 2007. u trećem tromjesečju trudnoće.
"Izvan Španjolske postoji mnoštvo mogućnosti: informacije, potpora, udruge, obrazovanje zdravstvenih djelatnika. Ali ovdje, ništa", prisjeća se ta 42-godišnja Irkinja koja je 2009. osnovala Umamanitu, prvu udrugu u Španjolskoj za pomoć roditeljima kojima su djeca umrla u trudnoći ili neposredno nakon poroda.
O tome treba govoriti
"Zbog smrti nam je neugodno. S obzirom na svu radost koju donosi dijete, kada umre, to je tabu", kazala je.
No, o tome treba govoriti, kao i o tugovanju za bilo kim drugim, smatra.
"Ako roditelji govore o svojem djetetu, treba s njima o tome razgovarati. Ako dijete ima ime (...), treba ga koristiti. Mnogi se boje da stvari još više ne otežaju, no, baš naprotiv," o tome treba razgovarati, rekla je Cassidy.
Osim riječi, provesti neko vrijeme s umrlim djetetom da bi se stvorila sjećanja nužan je korak u tugovanju, smatraju stručnjaci.
Psihologinja i suosnivačica udruge "Praznina u mojem trbuhu", Pilar Gomez-Ulla, to dobro zna jer je i sama izgubila troje djece. Od tada se specijalizirala za pomoć roditeljima u takvim situacijama i posvetila edukaciji zdravstvenih djelatnika za taj problem.
"Nije riječ samo o tome da predložite: 'Želite li vidjeti svoje dijete?'. Roditelje treba pripremiti da mogu donijeti odluku; vidjeti svoje dijete, dodirnuti ga, otkriti, obući, okupati, pozvati druge važne članove obitelji da dođu vidjeti dijete, zagrliti ga, slikati se s njime", naglašava.
Prilagoditi se svakoj osobi
"Nastojimo da pristup bude prilagođen svakoj osobi", kazala je Marie-Jose Soubieux, psihijatrica iz Pariza. "To je jako osjetljivo pitanje specifično za svakog čovjeka jer je prisiliti nekoga da vidi svoje mrtvo dijete jako potresno. No, važno je da ti roditelji znaju što je moguće."
To je odluka koju svi roditelji nisu mogli ili nisu uspjeli donijeti.
Jillian Cassidy, primjerice, željela je vidjeti svoju kćer, no savjetovali su joj da to ne čini, prisjeća se.
Jemmy Cardenas pustila je svojeg supruga da sam pogleda njihovog sina Paula, koji je umro pri porodu, dok je njegova sestra blizanka Natalia, koja je u međuvremenu isto umrla, bila na intenzivnoj njezi zbog cerebralne paralize.
"Još sam bila pod anestezijom i nisam mogla reći: idem", prisjeća se s tugom.
"U tim trenucima, mi majke, toliko smo zbunjene, izgubljene. Ja tražim samo jedan trenutak" da bih shvatila što se događa i "možda drugačije sagledala tu tešku činjenicu".
Ona je mogla upoznati svojeg sina zahvaljujući fotografiji koju je napravio njezin suprug.
"Nikada mi je neće biti dosta gledati je, izložit ću je s onima njegove sestre", rekao je Paulo Zapata, otac blizanaca.
Nadaju se da će fotografiju pokazati svojem trećem djetetu koje na svijet treba doći iduće godine.