Čula sam nekidan priču o mami koja je svom djetetu svakih šest mjeseci kupovala štenca. Kad bi psi narasli, ostavljala bi ih negdje gdje se ostavljaju psi koji postaju teret za obitelj. (Ne znam gdje je to mjesto, niti želim znati. A ne znam ni gdje ta mama živi, i bolje je da ne znam). Čula sam tu priču iz treće ruke, no uvjeravaju me da ju je majka prepričavala, što bi Englezi rekli - matteroffactly, kao da prepričava koliko je njezino dijete dugo bilo ovisno o dudi, ili koliko mu je dugo trebalo da progovori, nešto u tom stilu. Jednostavno, kao paušalnu anegdotu iz neke faze majčinstva. Hladno, bez grižnje savjesti ili krivnje.
Ta majka nije očito shvaćala da, osim što je užasna osoba, uči svoje dijete tolikim krivim modelima da nema tog kurikuluma koji će to dijete kasnije naučiti da se nitko i ništa ne odbacuje iz života kad ti prestane biti praktičan/praktično, da svaka akcija i odluka nosi sa sobom odgovornost od koje kvalitetna osoba ne bi kasnije u životu trebala bježati. Također, kako očekivati od tog djeteta da razvije ikakvu dozu empatije? Kako očekivati od tog djeteta da postane topla, brižna osoba puna razumijevanja i ljubavi za svoju okolinu? Kako očekivati da ne postane narcisoidno, egocentrično, potpuno sluđeno biće ispred čijih su se nevinih očiju i misli u najranijem djetinjstvu redali psići željni brige, kontakta i ljubavi te zatim nestajali u nepoznatom smjeru jer se njegovoj (ili njezinoj, doista nisam sigurna o kojem se spolu djeteta radilo) mami nije dalo šetati pse u sedam ujutro?
Moj scenaristički mozak zamišlja oca koji ostavlja svoje dijete jer mu je nezgodno mijenjati pelene ili slušati plač noću. Zamišljam to dijete kako guta nerazumijevanje, tugu i suze, učeći tako da su to emocije preko kojih treba prijeći bagerom pseudohladnokrvnosti. Zamišljam to dijete kao nečijeg supruga, koji nema razumijevanja za potrebe svoje žene, ili kao nečiju majku, koja ne shvaća zašto bi njezino dijete trebalo imati emotivnu konstantu u odnosima.
Roditeljski grijeh koji opisujem je doista ekstreman, gotovo sulud, ali primjer nije izdvojen: roditeljski grijesi nas vode u to da nismo baždareni za međuodnose, što se odlično vidi kad se upali bilo koji od tri centralna Dnevnika, pa se na njemu redaju lica ljudi čiji su roditelji vrlo vjerojatno radili slične stvari. Vjerojatno nisu odbacivali životinje, ali su sasvim sigurno griješili u odgoju.
Paradoksalno, iako ne mislim da škola i/ili okolina mogu Titovom gumicom izbrisati traume koje vučemo iz roditeljskih domova i iako će mi mnogi zamjeriti što to govorim, odgojne ustanove postoje da pokušaju djecu zaštititi od pogrešnih modela iz obitelji. Ne, nije poanta škole da se nauče sve bitne obljetnice iz hrvatske povijesti. No koja je njezina poanta ako je i ona postavljena na pogrešnim temeljima? Nemojte odmah skakati na gumbić “komentiraj” ispod članka, vjerujem da ste vi odlični roditelji. Ali znate i sami da ima gomila ljudi koji nisu.
Koji ne znaju biti. Da, posao škole jest da djecu odgaja zajedno s mamom i tatom (ili samo mamom, ako ćemo biti posve otvoreni i fer prema činjenici da živimo u patrijarhalnom društvu u kojem očevi, ako i ostanu uz obitelj, praktično ne odgajaju), koliko god mi šutjeli o tome, većinom iz panike da netko ne otme naše dijete po modelu onih priča što su bile popularne u osamdesetima o vanzemaljskoj abdukciji, te ih nafila “krivim informacijama” (primjerice, sumnjom u to postoji li pakao, je li masturbacija smrtni grijeh, jesu li žene zapravo stvorene za nešto drugo osim rađanja, smiju li homoseksualci misliti da su posve ravnopravna ljudska bića i sl.), a ponekad i iz panike da se ne otkrije da nešto doma ne radimo krivo. Roditeljstvo je prokleto teško, i baš zato ne vidim razlog da nam se malo ne pomogne.
No, sumnjam da to mogu učiniti ljudi koji koketiraju s nazadnim, teatralno satiričnim konzervativnim idejama iz Hrasta. Zapravo, znam da meni ne mogu pomoći. Postoji neki primordijalni strah koji primjećujem ispod komentara - da će “napredni, urbani mislioci s bradama ukrasti našu djecu i od njih napraviti ljude” (koji vole pse/koji ih ne vežu lancima za plot niti puštaju prije godišnjih na cestu/koji vole čitati sve što je dobro napisano/koji, o avaj, propituju ono što im se doma servira kao jedina istina). Ne znam čemu strah od toga.
Zašto se Šustar, taj nevjerojatno, tužno analni mladić, histeričan u ideji da promijeni nešto u vremenu dok vlada iako nije ni odabran ni željen, toliko histerično trudi da nam djeca ne misle, već samo usvajaju postojeće modele. Koji su, koliko god se mi doma trudili, nekad loši. Nekad pogrešni. Nekad premekani, nekad prestrogi. It takes a village to raise a child, kaže stara engleska poslovica, i nema veće istine od toga: no, vjerujte mi, i selo mora biti obrazovano. “Obrazovano” ne znači nužno i samo fakultetsku diploma - moja je prabaka samu sebe naučila čitati s trideset godina, ali je spoznaja da su njezini unuci pismeni i da se želi dopisivati s njima, bila jača od toga da kaže “pa što, bilo mi je super do sada ovako na imanju, bez novina i bez čitanja, slušala sam paroka što govori, i bok”.
Treba nam obrazovano selo, a sumnjam da ćemo ga dobiti inzistiranjem na premisi koja se agresivno i bezobrazno plasira - a to je da bradati intelektualci žele razuzdati naciju i oskrvnuti hrvatski nacionalni ponos. No, i bezobrazluk i agresija dolaze od negdje, zar ne? Tko ih je trebao spriječiti? I mama i tata, ali i to selo iz poslovice, koje je jednom odgajalo i mamu i tatu. A tko će odgojiti selo? Pa, škola. Nije kompliciran krug. Ali treba znati pravila emotivne geometrije i za to. Ne bi vas trebalo biti sram što niste dobri u geometriji. Ali bi vas trebalo biti sram ako ne želite da vaša djeca budu.