Svaki roditelj želi da njegovo dijete odraste u uspješnu i ispunjenu osobu. No vaše je dijete samo dijete. Ponekad je povrijeđeno, ponekad pretjerano reagira, ponekad plače, baca se po podu i viče, piše portal Inc.com.
Kako biste trebali postupiti u takvoj situaciji? Dvije su mogućnosti:
Opcija prva: Pohitate do djeteta i ponudite mu utjehu. Što time želite postići? Dati djetetu do znanja da može uvijek računati na vašu pomoć, što god da se desi. Time također kratkoročno olakšavate i sebi.
Opcija druga: Zadržite određeni razmak, iako budno pazite da se nije nešto ozbiljno dogodilo, no istovremeno puštate dijete da samo iznađe izlaz iz situacije u kojoj se našlo.
Oba prijedloga zvuče razumno, zar ne? No znanost nema dvojbi oko toga koja od ovih metoda će doista omogućiti vašem djetetu da se razvije u jaku i uspješnu osobu.
Drugim riječima, jedna od ovih metoda ispravna je i korisna, a druga potpuno pogrešna. Evo pojašnjenja.
Metoda 'pusti ga da otrpi'
Ova metoda nije lišena kontroverzi i o njoj se puno raspravlja. Danas živimo u kulturi straha: straha od boli, straha od stranaca, straha od neuspjeha, a naša su djeca zapravo najveće žrtve. Želimo ih zaštititi od svega i osigurati da budu sretni i sigurni, no tako zapravo kreiramo generaciju djece koja ne zna misliti za sebe.
Umjesto toga neki psiholozi preporučuju da ponekad pustite dijete da otrpi i ponekad ne uspije u svojem naumu kako bi naučili reagirati poput odraslih i zrelih ljudi.
Zvuči smisleno, zar ne? Međutim, još nešto valja uzeti u obzir.
Metoda 'uvijek sam tu za tebe'
Kao odgovor na prethodnu metodu, druga grupa psihologa promatrala je konkretne slučajeve kako bi utvrdili koja je od dvije ponuđene metoda bolje.
Rezultati su bili i više nego jasni: metoda 'uvijek sam tu za tebe' pokazala se puno boljom i učinkovitijom neko bismo isprva pomislili.
Psihologinja Nancy Eisenberg sa Sveučilišta Arizona ustanovila je da roditelji koji na emocije svoje djece odgovaraju na način da im pružaju utjehu, češće uspijevaju odgojiti djecu koja bolje vladaju društvenim vještinama i koja su bolje prilagođena nego oni roditelji koji govore djeci da samo pretjeruju ili čak kažnjavaju ako se razljute ili uznemire.
U svojoj je studiji profesorica Eisenberg također otkrila da studenti koji su rekli da su ih majke kažnjavale dok su bili mali često imaju problema s kontroliranjem ljutnje nego oni studenti koji su od svojih majki dobivali samo podršku.
Profesorica naglašava i da se to pretežno odnosi na dječake, dok djevojčice koje majke nisu tješile u djetinjstvu kasnije imaju problema s kontroliranjem bijesa samo ako niti u kasnijoj dobi nisu s majkama imale blizak odnos.
Ovome u prilog govori i jedna studija iz 1983. koja kaže da djeca koja su s roditeljima imala blizak odnos i prema kojima su se roditelji odnosili s puno topline, pažnje i brige vrlo rano u životu, kasnije nisu bila toliko nametljiva i zahtjevna kao ona djeca čiji su roditelji zadržavali odmak i oklijevali u pružanju podrške.
Znanstvena presuda
Znači li to da uvijek trebate trčati čim vaše dijete zaplače i biti uz njih dok više ne budu imali suza?
Ne, naravno da ne. No kažete li im da jednostavno otrpe što god da im se događa, učinit ćete više štete nego koristi.
'Djeca moraju vježbati izražavati emocije i naučiti kako se nositi s njima. To će ih učiniti otpornijima na sve nedaće', kaže razvojna psihologinja Ashley Soderlund. 'Zlatno je pravilo da emocije nikad nisu neprijatelj, koliko god ponekad bile pretjerane.'
Također je važno biti djeci dobar primjer, a to znači pokazati im da i vi ponekad izgubite kontrolu nad svojim emocijama.
'Svi ponekad izgube kontrolu, no to nikako ne znači da su i nasilni. Djeca uče ploviti kroz ovaj ludio svijet tako što vas gledaju pa može ponekad biti dobro da vas vide kako plačete ili se ljutite', kaže Soderlund.