Poznato je da ako stalno djeci govorite da su pametna, zalazite u opasan teritorij. Mnoga su istraživanja pokazala da se djeca čiju se pamet često hvali, rjeđe upuštaju u rizike i izlažu potencijalnom neuspjehu. No, ona djeca koju se hvali radi njihova truda, upornija su i ne odustaju tako lako. Ta 'djeca koja se trude' pokazuju otpornost i glad za uspjehom, dok ona 'pametna' vjeruju da je inteligencija nešto s čime se rodiš, a ne nešto što se razvija.
No Carol Dweck, profesorica psihologije na Sveučilištu Stanford, koje je 40 godina istraživala i objašnjavala takav način razmišljanja usmjeren na rast, sad staje na loptu.
Čini se da se to 'razmišljanje usmjereno na rast' otelo kontroli, pa se djecu hvali samo zato što se trude. Sam trud postao je vrijedan hvale i bez cilja kojeg bi trebalo ostvariti, odnosno samog učenja.
Roditelji s kojima je Dweck razgovarala, kažu kako u odgoju doista jesu usmjereni na rast i razmišljaju na taj način, no nakon toga reagiraju s tjeskobom i nervozom na eventualni podbačaj djeteta.
'Potrebna im je reakcija učenja – nešto poput 'što si napravio?' ili 'što možeš sljedeće napraviti?', kaže Dweck.
I učitelji kažu da su usvojili 'razmišljanje usmjereno na rast', jer bilo što drugo ne bi bilo mudro. No na taj način ne uspijevaju djecu podučavati tako da i sama djeca usvoje taj stav i razviju taj konkretan 'mišić'.
'U fokusu nikad nije samo trud, već on može poslužiti kao neka vrsta utjehe. Učitelji govore djeci da se moraju truditi i da mogu bilo što postići ako se dovoljno trude. No to nije pravo 'razmišljanje usmjereno rastu' – to je zanovijetanje.
Ključno pri usađivanju načina razmišljanja usmjerenog na rast je objasniti djeci da je njihov mozak poput mišića koji postaje snažniji kroz naporan rad i upornost. Umjesto da kažete 'Ma nije svatko dobar u matematici', bolje recite 'Nije svatko OTPRVE dobar u matematici, nego se mora vježbati'. Znači, umjesto da kažete 'Matematika nije tvoja jača strana', bolje recite 'Matematika ZASADA nije tvoja jača strana'.
Poanta pristupa kojeg preporučuje profesorica Dweck je pokazati djeci da je inteligencija nešto što se oblikuje i gradi i da svatko može promijeniti svoj način razmišljanja.
'Kad sam išla u školu, bila sam uvjerena da sam pametna i čitavo sam vrijeme nastojala izgledati pametno. To mi je bilo važnije nego da nešto doista i postignem', kaže Dweck.
No istražujući ovo područje, ustanovila je da bi povremeno trebala preuzeti malo više rizika i nastojati postići više, umjesto da čitavo vrijeme samo izgleda pametno.
Profesorica Dweck, zajedno sa suradnicima, dolazi do novih saznanja o različitim načinima razmišljanja. Zanimljivo, odrasli koji su usvojili način razmišljanja usmjeren na rast, ne prenose to automatski na svoju djecu – iako su istraživači pretpostavljali da će to biti slučaj. Također je uočeno da ljudi možda imaju način razmišljanja usmjeren na rast, ali i okidač koji ih prebacuje na fiksirani način razmišljanja. Na primjer, kritika može učiniti osobu defenzivnom i promijeniti način na koji ta osoba pristupa učenju. Zapravo, svatko od nas posjeduje oba načina razmišljanja.
Također je ustanovljeno kako se razmišljanja usmjerena na rast i ona fiksirana oblikuju. U studiji koju je profesorica Dweck provela u suradnji sa Sveučilištem Chicago, motrili su kako mame hvale svoje bebe, svoje jednogodišnjake, dvogodišnjake i trogodišnjake. Zatim su ih opet provjerili nakon pet godina i ustanovili da je proces pohvale imao velikog utjecaja na način razmišljanja djeteta.
Ona djeca koja su ranije dobivala pohvale, tražila su više izazova i postizala bolje rezultate u školi.
No važno je pravilno razumjeti pojam 'razmišljanja usmjerenog na rast' i ne tumačiti ga pogrešno. Drugim riječima, moramo znati što točno i kada pohvaljujemo.