Mnoštvo na barbanskoj Trci na prstenac iznenadio je jedan od likova u svečanoj loži. Naime, kako su prisutni komentirali, prosijedi gospodin s naočalama, u drugom redu svečane lože, neodoljivo je svojim izgledom, pa i gestama, podsjećao na hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana.
Nakon što smo po nekim uzvanicima iz svečane lože poslali poruku dotičnom gospodinu, samo se nasmijao, ne želeći komentirati naše zapažanje”, objavili smo u Jutarnjem listu u utorak 25. kolovoza 1998. godine. Ni danas, nakon punih 18 godina, nije se mnogo promijenilo.
“Tuđmanov dvojnik u Barbanu”, kako su ga zvali, i dalje podsjeća na pokojnog predsjednika, ali i dalje se nerado prisjeća tog dana koji ga je “proslavio”. Umirovljenik, koji će uskoro zakoračiti u sedmo desetljeće života, u to vrijeme radio je kao pravnik u riječkoj Jadroliniji. Nikad do tog dana, kaže, nitko nije opazio niti istaknuo njegovu sličnost s Tuđmanom. Sve do trenutka kad se te godine pojavio na Trci na prstenac.
- Dogodilo se spontano. Ja vam zapravo mislim da tu niti nema sličnosti, ali, eto, novinari i kamere ulovili su taj jedan trenutak, određeni kadar, i napisali da sam predsjednikov dvojnik. Nisam uopće bio svjestan da je tamo bilo toliko fotoaparata. Srećom, uskoro nakon te utrke otišao sam na otok Ugljan, pa me ljudi nisu mogli hvatati za rukav.
Ali, čujte, ljudi su svejedno kupili novine, to pročitali i komentirali - prisjeća se Danilo Petrović, koji danas živi u centru Zagreba.
‘Nismo se upoznali’
Sjeća se, dodaje, kako ga je Jadrolinijin kapetan Đani Lukšić nazvao dok je bio na Ugljanu.
“Znaš, priuštio si nam poseban susret, došli su nam predsjednikovi službenici da se raspitaju tko si”, rekao mu je. - Meni je to bilo smiješno. A i moja majka se od srca nasmijala kad je vidjela novine - govori Petrović.
Majka mu je bila samo dvije godine starija od predsjednika Tuđmana i također je bila podrijetlom iz Zagorja, iz mjesta kod Velikog Trgovišća. Štoviše, kaže mi Danilo, osobno je poznavala Tuđmana i u mladosti često bila u njegovu društvu.
- U to vrijeme mladi su se mnogo više družili, svi oni iz okolnih mjesta. Novi dvori, Krapinske Toplice, stare kurije i dvori Zagorja... sve su to bila mjesta na kojima su se sastajali i družili se. Majka mi je govorila da je Tuđman bio naočit i poseban mladić. Ja ga nikad nisam osobno upoznao. Sjećam se da sam ga samo jednom vidio uživo na zagrebačkoj Aveniji Bologna, kad je sjedio u službenom automobilu - prisjetio se. Ali to je to.
- I da, jedino što imam jest njegova knjiga ‘Rat protiv rata’ iz 1970. godine koju je posvetio svome najmlađem bratu. Uvijek sam bio okružen knjigama i zanimao se za znanje. U ranim studentskim danima sudjelovali smo u demonstracijama protiv Vijetnamskog rata.
Vodio nas je Jure Kaštelan. Bilo je to vrijeme kad su vladale neke drukčije vrijednosti u životu nego danas. Družili smo se u Kavkazu, nije bilo bitno tko, što i koliko ima, bilo je više mogućnosti za zaposlenje... Danas više nije tako. Gledam, čitam i primjećujem kako je mladima danas teško. Neizvjesna im je budućnost i moraš imati empatiju kad je riječ o njihovoj egzistenciji - govori mi.
Kad si u mirovini, dodaje, imaš neka druga zadovoljstva. - Sada samo želim svoj mir. Posvećujem se onome što me zanima. I dalje mnogo čitam, idem na medicinsku tjelovježbu, ponekad biciklom na Sljeme, izlete... Trudim se ići ukorak s tehnologijom, pa sam završio tečaj rada na računalu - kaže Danilo Petrović.
No, vratimo se još malo na taj vrući kolovoški dan 1998. “Ne znamo je li povećano komešanje u publici izazvano Globusovim nedavnim prenošenjem informacije iz jugoslavenskog tiska o postojanju Tuđmanova dvojnika, ali i objektiv našeg fotoreportera zabilježio je nekoliko karakterističnih profila i kretnji prosijedog gospodina, koji ima pomalo zaprepašćujuće sličnosti s predsjednikom”, pisalo je u našem članku prije 18 godina.
Povratak u prošlost
Godinu dana poslije Saša Kopljar javio je da je prestalo kucati srce predsjednika Franje Tuđmana.
- To što sam tada izašao u novinama, nije mi ni pogoršalo niti poboljšalo život. Istina, nije mi bilo ugodno, jer ja osobno nisam vidio nikakve sličnosti. Ne vidim ni smisao u vraćanju u prošlost - kaže Petrović. Na sreću, kaže, ljudi ga baš i nisu zaustavljali na cesti zbog te sličnosti. - Samo bih ponekad primijetio u tramvaju ili autobusu, kad je gužva i ljudi su ti jako blizu, da im se na trenutak zaustavi pogled kao da razmišljaju da ih na nekoga podsjećam - kaže.
Zbog toga je, otkriva mi, ubrzo poslije te barbanske Trke na prstenac pustio bradu i brkove, ali i promijenio okvire na naočalama.