ZAGREB - Put Firula - tako se zove ulica u kojoj stanuju Ančići. A mogla bi se zvati “ulica teniskih šampiona” jer u tih nekoliko stotina metara uokolo teniskih terena odrasli su četvorica splitskih i svjetskih teniskih mušketira, i Nikola Pilić, i Željko Franulović, i Goran Ivanišević. I, posljednji među njima, Mario Ančić. I on je odrastao na splitskim Firulama, u kvartu smještenom tik uz more, s puno zelenila i prelijepom plažom u uvali koja ljeti vrvi kupačima. U kvartu s teniskim terenima, Tenis kluba Split. Tamo je Ančić prije skoro dvadeset godina prvi put uzeo teniski reket u ruke, a na istom mjestu je prekjučer objavio da zbog ozljede leđa završava profesionalnu karijeru.
U kući Ančićevih Stipe i Nilda podigli su troje djece, sinove Ivicu i Marija te kćer Sanju. Svo troje su tenisači. Svi oni su svoje prve teniske korake napravili na Firulama, u tom magičnom ambijentu zemljanih terena koje okružuju borovi, a kroz njih dopire šum mora s obližnje plaže.
- Nama su teniski tereni u dvorištu. Logično je bilo da su djeca čim su prohodala trčala na tenis - prisjeća se Stipe Ančić, otac splitske teniske familije.
- Ivica je najstariji i prvi je ušao u tenis. Povukao je Marija, a on je kasnije bio inspiracija Sanji.
Plan od prvog dana
Jedno uz drugog Ančići su odrastali uz tenis, on im je bio zanimacija, strast, kasnije i posao, ali nikada im nije bio život. Nikada Ivica, Mario, a ni Sanja nisu živjeli samo tenis.
- Tenis je bio ljubav, bio je igra, ali nikada nije bio život - objašnjava Stipe Ančić.
Stipe i Nilda Ančić od prvog dana imali su plan za svoju djecu. Sport je uvijek bio opcija, ali je škola bila na prvom mjestu. Željeli su da njihova djeca budu spremna za život, i da se formiraju ne samo kao sportaši nego kao školovani ljudi. Iako je to bio težak put od prvog dana.
- Do srednje škole još se nekako može paralelno gurati sport i škola da budete jednako uspješni na oba polja. Kasnije to postaje gotovo nemoguće. Posebno u profesionalnom sportu koji iziskuje strašna odricanja.
Odustajanje od škole nije bila opcija.
Nije bilo izvlačenja
- Djeca su jako željela baviti se tenisom bez obzira što je to značilo ustajanje u šest ujutro i trening prije škole. Ručak je bio na stolu u 13.15, a nakon toga opet škola i učenje, navečer trening ili teretana. I tako iz dana u dan. Sport od vas traži disciplinu i upornost. To su kvalitete koje vam omogućavaju da uspijete i izvan sporta - objašnjava Stipe Ančić.
Zbog tenisa u obitelji Ančić donosile su se neke teške odluke. Kad je Mario prije neki dan okupio roditelje, brata i sestru da im objavi da više ne može igrati tenis bila je to jedna od odluka koju je bilo teško donijeti. Ali je to bila neizbježna odluka. A Stipe i Nilda su od najmlađih dana učili svoju djecu da moraju znati savladavati prepreke koje će im se naći na putu i da moraju donositi odluke.
- Gotovo je s tenisom. Ne mogu više. Želio sam se vratiti, ali jednostavno ne ide. Srce bi htjelo, a tijelo više ne može izdržati napore - rekao je Mario Ančić opraštajući se od teniske karijere. Splitski teniski as odlazi iz svijeta tenisa sa samo 26 godina.
Mogao je još kalkulirati, švercati se i odugovlačiti s prekidom karijere, ali to nije njegov stil. To nije stil Ančićevih.
- Odluka je bolna, ali je tako moralo biti. Mario ima sreću jer je izgurao fakultet i neće mu biti teško pronaći nove izazove - kaže Ivica Ančić, Marijev pet godina stariji brat s kojim je počela obiteljska teniska priča.
Ivičin primjer najbolje pokazuje kako surov i nemilosrdan zna biti sport. Naravno ako od njega tražite najviše. Ivica je bio talentirani junior, sa 18 godina pobjeđivao je svojeg vršnjaka i ponajboljeg mladog igrača svijeta Ivana Ljubičića, ali njegova karijera nije se razvijala na način kako se moglo očekivati. Bez obzira na talent nije napravio rezultat. Imao je 21 godinu kad je u dogovoru s obitelji povukao drastičan potez.
- Prestao sam s tenisom i posvetio sam se Mariju kao trener. To su teške odluke, ali pokazalo se kasnije da su bile ispravne i logične.
Stipe Ančić otvoreno govori o tim situacijama koje su odredile život njegove djece.
- S djecom morate biti realni. Nisam mogao lagati sebe jer bih onda uništavao to dijete. Znao sam da je Mario svjetski potencijal, a da je Ivica “lutrija”, da mu se uspjeh može dogoditi, ali i da ne mora. I kasnije kad se radilo o Sanji koja je sa 17 godina bila 146. na svijetu znali smo da će odluke biti bolne, ali vjerujem da su bile ispravne. Znam što je ženski tenis i što bi značilo inzistirati na tom putu. Danas je Sanja studentica četvrte godine farmacije i ekonomije, u srpnju će na Harvard. Kao roditelj ponosan sam zbog toga.
Ančiće je zanimao samo vrhunski rezultat u sportu. Nisu se mogli zadovoljiti s prosjekom.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA