Krešimir Ilić (46) jedan je od mnogih Hrvata koji su otišli živjeti u Irsku. Zagrepčanin je odeslio tamo preklani, simbolično, na Praznik rada. Inženjer poljoprivrede u Droghedi živi sa suprugom i malenom kćeri.
U slobodno vrijeme piše blog Vrijeme za mene, a prenosimo njegov najnoviji tekst koji je brzo nakon objave postao hit na društvenoj mreži:
"Kad za nešto više od mjesec dana sletimo u Zagreb, dočekat će nas dobri duhovi prošlosti, mahat će nam iz starih kvartova, iz bivših zgrada i parkova, gledat će nas iz očiju rodbine i prijatelja.
To smo nekad bili mi, a tko smo nas troje danas?
Pitanje, naravno, vrijedi za sve osobe na svijetu, ali meni je počelo živcirati staro predizborno zazivanje povratka slavne, neprežaljene, potencijalno dobrostojeće i plodne hrvatske dijaspore koja bi mogla pokrenuti Hrvatsku
Za početak, pojedinačni povratak neke mladeži čije obitelj već četiri generacije živi u Čileu i nije “povratak” nego dolazak na temeljima davnih romantičnih priča djedova i baka koji su možda kao djeca otišli odavde.
I nije masovan kao što je prije par dana pričao neki službenik, pazi sad, Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske.
Da, i taj ured plaćate.
Btw, ja sam Hrvat izvan Hrvatske i ne treba mi ured za komunikaciju s matičnom državom.
Mogu bez problema nazvati i veleposlanstvo u Dublinu, Poreznu upravu u Zagrebu, bilo koju banku ili FINU.
Kao i svi mi vani.
E sad, o čemu ja zapravo pišem u ovom tekstu?
Pišem o promjenama koje se dešavaju s godinama, o promjeni sustava vrijednosti, prioriteta, ljudskih odnosa, o novim iskustvima koja nas mijenjaju iz dana u dan.
To je suhoparni, tehnički i klasični opis, a zapravo želim postaviti pitanje koje još nisam čuo ni od Vlade, ni od Sabora, ni od Predsjednice, ni od Ureda Bog Te Pitaj Čega, a ni od svih koji su ostali, uključujući rodbinu i prijatelje:
Da se vratimo, bismo li vam se svidjeli?
Uvijek je trebalo imati vezu
Od svih razloga odlaska, možemo biti sigurni da je najčešće u pitanju novac. Ni bivša ni sadašnja država nisu nikad bile poznate po bogatstvu, efikasnosti ili dobroj javnoj upravi.
Uvijek je trebalo imati vezu u školi, bolnici, općini, na poslu. Uvijek se s posla doma nosio uredski materijal, knjige, hrana, piće, građevinski materijal ili gorivo, kako je tko imao sreće.
I radilo se na crno kad se moglo, i išlo se na bolovanje kad je bilo zgodno.
Da se ne farbamo, osim rijetkih slučajeva, većinom smo otišli u potrazi za boljim poslom da možemo otplatiti stare dugove ili si konačno priuštiti normalan život. Tko je ostao, vjerojatno ima dobre razloge za to.
Tako da je situacija prilično jednostavna.
Da se vratimo, da li bismo vam se svidjeli?
Jer onaj tko bi se vratio više ne bi bio dužan ni pod ovrhom, neki poslušni pesek bez love kojega bi mogli šetati od FINE do Burze.
Niti bi se dao zajebavati na nekom šalteru ili od nekog šefa koji mu možda ne bi dao plaću na vrijeme.
Da li ste spremni na nove ljude sa pričama koje počinju sa “E, to ti nije tako u Irskoj/Njemačkoj/Švedskoj, tamo ti je sve drugačije/bolje?
Hoće li to biti nova kategorija podjele među Hrvatima?
Da li bi “povratnici” postali novi branitelji, šatoraši ili uhljebi?
Nemojte se pozivati na naše domoljublje
Nadam se da nam nitko od vladajućih neće nuditi mito (ili tzv. poticaje) za povratak jer je to najbrži način da nas netko u Hrvatskoj zamrzi.
Nemojte se pozivati na nas niti naše domoljublje. Ali slobodno nas pitajte za mišljenje, osobno mi ne smeta da bilo tko dođe ovdje i razgovara s nama.
Samo bez pjevanja, plesanja i prežderavanja.
Na sreću, male su šanse za nekim masovnim povratkom tako da nećemo postati nova kategorija u društvu, mislim da ćemo kapati malo po malo, a za našu djecu tko zna…
Nećete nas zamrziti, to je sigurno.
A kakvi smo mi, za one koji nas nisu vidjeli tih par godina?
Mislim da smo bolji ljudi, malo grublji i direktniji (bar mi iz Irske), puno svjesniji hrvatskih mana i vrlina, obrazovaniji i prilagođeniji današnjem životu, malo stariji i lagano ranjeni iznutra. I dalje pratimo što se događa “doma”, ali već malo rjeđe komentiramo.
I dalje jedva čekamo godišnji, ali povratak natrag više nije tako težak.
Ako se vratimo, nadam se da ćemo svi malo lakše disati.
I da ćemo se svidjeti jedni drugima", piše Krešimir u svom blogu.