Sve veterinarske ambulante u našoj zemlji u vlasništvu su pojedinaca - veterinara koji od svojeg posla žive. Nema u tome ništa loše; veterinari su se školovali, godinama prikupljali novac i otisnuli se u rizično samostalno poslovanje.
Oni se brinu o našim životinjama i niti jedna cijena nikad nam nije previsoka kad se radi o zdravlju ljubimaca.
No, postoji i jedna drukčija ambulanta - vlasnik je udruga koja sav prihod donira azilu. I to ne bilo kakvom azilu, riječ je o jednom od samo šest no kill azila u našoj zemlji, Prijateljima iz Čakovca. Oni životinje ne usmrćuju nakon isteka roka od 60 dana, što brojni šinteraji čine, protivno zakonu koji strogo propisuje uvjete pod kojima životinja smije biti usmrćena. Prijatelji nisu takvi: spašavaju apsolutno svako napušteno biće i o njemu se brinu sve dok ne pronađe dom. Nije važno o kojoj se vrsti radi, nedavno su tako pomagali pronaći dom za patke, a nakon oporavka su u divljinu pustili i sovu.
To je prepoznao veterinar Ivan Kvakan, koji je punih 40 godina liječio životinje iz Čakovca i okolice. Zadnjih deset godina karijere posvetio se svojoj ambulanti Mr. Kvakan. Mjesecima je svima oko sebe govorio kako je vrijeme da ode u mirovinu, ali neprestano je to odgađao. Bilo mu je žao napustiti uhodan posao, odnosno ostaviti ljude koji su godinama dolazili njemu sa svojim ljubimcima. A onda se sve zgodno poklopilo.
Veliki šok
- Objavili smo oglas da tražimo veterinarskog tehničara. Javila nam se Duška, koja je u tom trenutku bila zaposlena kod doktora Kvakana. Zbunjeno sam je pitala zašto bi došla raditi k nama, a ona je rekla da je doktor odlučio otići u mirovinu u roku od nekoliko mjeseci i da će zatvoriti ambulantu. Bio je to šok - kaže Aleksandra Hampamer, predsjednica udruge Prijatelji i voditeljica azila.
Šok nije dugo trajao i Aleksandri je na pamet pala ideja. Rekla je Duški da doktora pita bi li ordinaciju predao azilu. On nije dugo razmišljao, ideja ga je posve oduševila. Rekao je: “Cijeli život su me životinje hranile, vrijeme je da im vratim”. Toliko mu se to svidjelo da je Aleksandri odlučio ostaviti ambulantu, no ona ga je nagovorila da je ipak prepiše na udrugu Umjetnost davanja. Prije točno godinu dana udruga je postala i službeni vlasnik ambulante.
- Nismo dosad htjeli s tim izlaziti u javnost. Htjeli smo vidjeti hoćemo li uspjeti nastaviti doktorov posao. Itekako nam je to pošlo za rukom i zaposlili smo još jednog veterinara i tehničara. Napušteni psi iz azila sada u ovoj ambulanti primaju cjepiva i tu se obavljaju svi zahvati, što azil plati, a onda udruga svu dobit donira nazad azilu - kaže Aleksandra.
Obilazimo ordinaciju, smještenu u Ulici Vatroslava Lisinskog, udaljenu manje od kilometra od azila. Zaposleni nam pokazuju sve prostorije, kao i svu opremu. Jedino što su promijenili u odnosu na razdoblje kad je Kvakan držao ambulantu je uređenje. Obojili su prostor, na zidove postavili slike spašenih pasa iz skloništa, a tu se nalazi i posuda u koju se ubacuju novčane donacije za azil.
- Doktor je, nakon odlaska u mirovinu, jednom zavirio u ambulantu. Rekao nam je: ‘Ooo, lijepo ste to uredili’ i otišao. Sad uživa negdje na Dunavu i prepustio nam je brigu o ambulanti, a mi smo ostavili isto ime, da mu izrazimo zahvalnost - kaže Aleksandra.
Nakon što su preuredili prostor, normalno su nastavili s radom. Građani su i dalje dovodili svoje ljubimce, a odmah su se u ambulantu prebacile knjižice svih azilskih pasa. To je ogromno financijsko olakšanje za azil, plaćaju se zapravo samo materijalni troškovi, primjerice cjepivo, ali ne i trošak veterinarske usluge. Osim toga, na kraju godine dobit se vraća u azil. Prošle godine taj je iznos bio skroman, nešto manje od pet tisuća kuna, no to je za azil bio ogroman novac, jer njima je svaka kuna važna.
- Uduga surađuje s azilom kroz projekte pa se na taj način novac vraća u azil. Naš najvažniji projekt su kastracije. Nastojimo građane potaknuti da kastriraju svoje ljubimce da ne bismo imali probleme s napuštenim štencima. Težak je to posao, dugotrajan, ali sam sretna jer se ljudi sve više zanimaju za te zahvate - kaže Aleksandra.
Veliki odaziv
Ordinacija je prošle godine pokrenula dvije male akcije. Najprije su imali Dan otvorenih vrata. Tada su ljudi donosili donacije za azil, poput starih deka, ručnika, hrane, ogrlica... No, osim toga su mogli dovesti svoje ljubimce na besplatni pregled, a usput i s veterinarom popričati o svemu što ih zanima. Najviše ih je zanimalo kako životinje zaštititi od krpelja, koja cjepiva životinji trebaju te, naravno, koje su prednosti kastracije. Upravo za taj postupak bila je vezana druga akcija - ambulanta je davala popust na kastracije.
- Puno se ljudi odazvalo i to nas je oduševilo. Što je posebno iznenađujuće, došlo nam je dosta ljudi s mačkama. Zbog toga smo odlučili ponoviti tu akciju i uskoro ćemo to napraviti - rekao nam je Igor Igrec, voditelj ambulante. Aleksandra se nadovezuje: kaže kako su zapravo svi psi o kojima se ona i volonteri u azilu skrbe posljedica nečije nevoljkosti da kastrira svojeg ljubimca. Jednako kao i svi štenci koji im dolaze u užasnom stanju i umiru u mukama.
- Lakše je da se kuja ošteni dvaput godišnje i da se štenci ubiju ili bace uz cestu, nego da se kastrira. To želimo mijenjati - objašnjava Aleksandra i kaže da su na Facebooku otvorili profil veterinarske stanice i tamo redovito objavljuju razne sadržaje, namijenjene edukaciji vlasnika.
- Otkako je ambulanta počela raditi s azilskim psima, u radu se ipak nešto promijenilo - kaže nam veterinar Mario Možanić, koji je u ambulanti radio šest mjeseci s doktorom Kvakanom, prije nego je on otišao u mirovinu. Iako je i u njegovo vrijeme bilo teško ozlijeđenih pasa, primjerice onih koje udari automobil, sada su takvi grozni slučajevi češći. Pogotovo kad se radi o psima iz romskih naselja županije, koji su se svi liječili u ovoj ambulanti. Svi ti psi došli su u užasnom stanju, kaže dok s kolegama pregledava vrat Mirku. To je pas koji je prije nekoliko mjeseci došao na liječenje.
Sakaćenje
- Oko vrata je imao metalnu žicu koja se urezala u tkivo. Toliko duboko da psa još uvijek liječimo. Jako je miran i sve dobro podnosi, zato su mu i dali ime Mirko. Slučajeva kao njegov zadnjih mjeseci je mnogo. Ozlijeđeni, osakaćeni, s jezivim oboljenjima i napadajima panike. Mi im saniramo sve ozljede, a vjerujte, to su ozbiljne stvari i nastaju pod čovjekovim utjecajem - kaže Možanić.
Od 450 pasa koji su u azilu gotovo polovica je iz romskih naselja županije. Azil je na sebe preuzeo sve troškove za 200-tinjak pasa koji su izvučeni. Oko 150 njih su preuzele udruge iz mjesta diljem naše zemlje, nakon što su se za njih pobrinuli veterinari. Za sav posao oko tih pasa udruga od Ministarstva poljoprivrede nije dobila nikakav novac, tvrde.
- Nula kuna. Nula lipa. Ništa. Obećavali su svašta, ali da su nam barem platili cjepivo protiv bjesnoće, i to bi nam puno značilo. Nakon što je Jutarnji objavio priču, svima su bila puna usta toga kako će nam pomoći. No, pomoć smo dobili samo od Međimurske županije i Grada Čakovca, na čijem se zemljištu azil i nalazi. No, i ta pomoć u financijskom smislu pokriva tek 20 posto naših troškova na godišnjoj razini. Samo u prva dva mjeseca liječenja romskih pasa veterinarski troškovi iznosili su gotovo sto tisuća - kaže Aleksandra i dodaje: da nije ambulante, puno se toga ne bi moglo.
Naime, da plaćaju punu cijenu svih zahvata, mnogi od pasa koji se nalaze u skloništu još bi lutali ulicama romskih naselja. Mirko, sa žicom oko vrata. Lucky, kojeg je demodex gotovo ubio. Amber, čijih se sedam od devet štenaca smrzlo na livadi.
Ostvareni san
- Imali smo sreće i uspjeli smo postati prvi azil u zemlji koji ima svoju ambulantu. To mi je san - da svaki azil ima takvo nešto. Da se životinje ne ubijaju. Da se nitko ne bogati na tome što ubija pse. Da skloništa vode neprofitne udruge i da liječenje napuštenih životinja bude besplatno. I na kraju krajeva, da se ljudi osvijeste po pitanju kastracija i da prestanemo viđati prizore od koji se diže želudac - pse i mačiće kako u plastičnim vrećicama umiru u rijekama, jezerima i moru - kaže Aleksandra.