OBLJETNICA PADA VUKOVARA

PIŠE KREŠIMIR ĆOSIĆ Dan kad sam shvatio da će biti rata

    AUTOR:
    • Arhiva

  • OBJAVLJENO:
  • 18.11.2015. u 22:44

Matija Koković

Slušao sam generala Kadijevića kako govori: ‘Svi oni koji misle kroz nekakve demokratske promjene ugroziti jedinstvo Jugoslavije mogu te svoje ideje objesiti mačku o rep’

Piše Krešimir Ćosić

Autor je general-pukovnik Hrvatske vojske, sudionik je obrane zemlje od samih početaka, a od 1996. do 2000. bio je zamjenik ministra obrane. Redoviti je profesor na zagrebačkom Fakultetu elektrotehnike i računarstva.

U dva mandata bio je zastupnik u Hrvatskom saboru

U vrijeme kada srpska službena politika nastoji sustavno prikriti sve svoje zločine od Vukovara, Škabrnje i Dubrovnika te svu pažnju svoje javnosti usmjeriti na Oluju kao zločinački pothvat i “genocid” nad srpskim narodom, potpuno se zaboravlja kako je do rata na prostorima bivše države uopće došlo. Selektivno pamćenje i selektivno zaboravljanje dio je njihove stare strategije kojom se namjerno zaboravlja početak rata, pa tko se još danas sjeća “mitinga istine” ili “Balvana” 90-ih, zatvaranja cesta i prekida prometa usred turističke sezone? I zbog toga, ne bez razloga neki kažu: “Narod koji zaboravlja svoju prošlost ponavlja svoje greške u budućnosti”. U tom kontekstu sjećam se početka demokratskih promjena na ovim prostorima kada sam još 1989. imao sam osobno priliku slušati predavanje generala Veljka Kadijevića, tadašnjeg saveznog sekretara za narodnu obranu bivše države, u Centru za strategijska istraživanja i studije u Beogradu.

Američki đak

Znao sam da je američki đak i da je završio zapovjedno-stožernu školu, odnosno Command and General Staff Colege, Fort Levenforth u SAD-u, i osobno sam imao priliku na zidu te ugledne američke obrazovne institucije 1996. gledati njegovo ime među njezinim polaznicima. Očekivao sam zbog svega toga u okviru ovog predavanja govor razumnog čovjeka koji početkom devedesetih godina jasno osjeća i prepoznaje tektonske geopolitičke promjene na globalnoj svjetskoj sceni. Bilo je to vrijeme pada Berlinskog zida, raspada SSSR-a i Varšavskog pakta, snažnih demokratskih promjena u Europi i početka stvaranja novih demokracija, ali i novih demokratskih država. No, prevario sam se, uslijedilo je veliko razočaranje, citiram Kadijevićeve riječi: “... svi oni koji misle da se nećemo otvoreno suprotstaviti nekakvim demokratskim promjenama u Hrvatskoj i Sloveniji, koje ugrožavaju Jugoslaviju, grdno se varaju. JNA će svim snagama braniti vodeću ulogu Saveza komunista Jugoslavije u jugoslavenskom društvu, a svi oni koji misle kroz nekakve demokratske promjene ugroziti jedinstvo Jugoslavije mogu te svoje ideje objesiti mačku o rep”. Bilo mi je jasno da je JNA tog trenutka kroz riječi svog ministra obrane najavila otvoreni rat svim demokratskim promjenama na prostorima bivše Jugoslavije i u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH. Sjećam se još jako dobro svojeg povratka u Zagreb, dok sam se šuteći vozio prema Zagrebu i razmišljao, u jednom trenutku sam uzbuđeno uzviknuo “Bit će rata!”. Kada sam to samo nekoliko sati kasnije ponovio svojoj supruzi, ona se jako uzrujala i odgovorila “Ti si lud!”. Nastala je šutnja.

Državni udar

Kada ministar obrane jedne države, kao što je to bio Kadijević, otvoreno izjavljuje da će se vojska svim sredstvima suprotstaviti demokratskim promjenama u Hrvatskoj i Sloveniji, onda je sasvim jasno da je to oblik državnog udara od kojeg se JNA nije čak ni javno sustezala. Time se JNA još krajem osamdesetih otvoreno uključuje u jugoslavensku političku krizu tog vremena te najavljuje svoje suprotstavljanje demokratskim promjenama na prostorima bivše Jugoslavije, koje bi mogle ugroziti njezinu privilegiranu poziciju u tadašnjem jugoslavenskom društvu. Ona je nezadovoljna svojom ustavnom ulogom i ustavnim ograničenjima te traži ustavne promjene radi jačanja svoje pozicije i jačanja funkcija federalne države, kako bi upravo JNA kao federalna vojska mogla “na legalan način izvršavati svoje obaveze, tj. obranu integriteta i ustavnog poretka zemlje”, bez obzira što to značilo. Bez obzira što je takav zahtjev ugrožavao postojeća ustavna prava i obveze republika i pokrajina u obrambenim poslovima, JNA je inzistirala na centralizaciji poslova kako u ratu, tako i u miru. Bilo je to ponovno otvaranje puta prema unitarizmu i pokušaj povratka na neke već davno napuštene i odbačene oblike društvenih odnosa u Jugoslaviji koji su se već više puta pokazali potpuno neprihvatljivim za veliku većinu građana u bivšoj državi, posebno za Hrvate, Slovence, Muslimane i Albance, kao i mnoge druge. Međutim, sve izraženije unitarističke snage koje su dominirale u JNA imale su snažnu potporu Miloševića i sve glasnije i agresivnije velikosrpske unitarističke politike. U takvim okolnostima JNA postaje glavna poluga unitarizma te nositelj političkih promjena koje su za veliku većinu demokratskih snaga u bivšoj državi bile potpuno neprihvatljive. I tako Milošević uz potporu JNA, a JNA uz potporu Miloševića, pokreću svoje vojno-političke obračune s demokratskim promjenama u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i Kosovu koje su trajale gotovo punih deset godina. Bio je to uvod u rat, koji je uzrokovao milijune izbjeglica, više stotina tisuća poginulih i stradalih, pravu kataklizmu u srcu Europe na kraju dvadesetog stoljeća, u režiji Miloševića i JNA. Razumljivo je da je rat na prostorima bivše jugoslavenske države bio nametnut od strane JNA i njezinih političkih sponzora i ideologa, i to je bio rat koji se nije mogao izbjeći i koji je JNA pomno i dugo pripremala kako bi ostvarila neke svoje dugo planirane “strateške” političke ciljeve.

Glavni arbitar

Onog časa kada oružane snage jedne države postanu glavni arbitar njezine političke scene i glavni zaštitnik njezina društveno-političkog uređenja, može se govoriti o tihom vojnom udaru. Bivša Jugoslavija bila je klasični primjer takvih odnosa u okviru kojih se JNA krajem osamdesetih godina snažno suprotstavljala bilo kakvim demokratskim promjenama u jugoslavenskom društvu, braneći topovima i tenkovima svoje mnogobrojne privilegije i povlastice, kao i neograničeni i netransparentni proračun. Bilo mi je jasno da se rat polako, ali i nezaustavljivo približava. Dugogodišnje pripreme i planovi velikosrpskih ideologa za stvaranje Velike Srbije ulazili su u završnu fazu.

Nažalost, danas, zamjenom teza, zamjenom uzroka i posljedica, zamjenom 1991. sa 1995., oni koji su iz Beograda počeli ratnu agresiju na Vukovar 1991. sustavno zaboravljaju i prikrivaju stvarne uzroke rata. Sustavno se marginalizira i relativizira uloga JNA u agresiji na Hrvatsku, zaboravlja se velikosrpska pobuna i “Balvan revolucija” kojom se blokiraju i zatvaraju ceste u Republici Hrvatskoj usred turističke sezone 1990., a Miloševićevi “mitinzi istine” diljem bivše države krajem osamdesetih prepuštaju se zaboravu. Na javnoj sceni ti isti koji su rat i započeli nastoje svu pažnju usmjeravati na 1995., na Oluju, na sam kraj rata.

Bez demokratskog parlamentarnog nadzora, bez jasnih civilno-vojnih odnosa, JNA krajem osamdesetih godina postaje glavni arbitar uzavrele političke scene u bivšoj državi. Budući da su demokratski procesi donosili promjene s kojima se JNA nije mogla ili htjela suočiti, ali koje nije ni htjela prihvatiti, JNA se otvoreno suprotstavlja političkom rukovodstvu, prije svega Slovenije i Hrvatske. Zahtjeve za depolitizacijom savezni sekretar za narodnu obranu general Veljko Kadijević grubo odbija, ističući da je JNA ta koja mora braniti vodeću ulogu Komunistističke partije u jugoslavenskom društvu, kao i samu Jugoslaviju.

Na istoj strani

Za zatvorene i ideologizirane oružane snage kao što je bila JNA očuvanje komunističkog jednostranačja i komunističkog poretka kroz Mamulinu vojnu doktrinu, ali i Miloševićeva politička strategija, bilo je potpuno neprihvatljivo rješenje. Uzimajući u obzir isto tako činjenicu da su velika većina dočasnika te posebno visokih časnika u JNA bili Srbi, konvergentnost Miloševićeve i Kadijevićeve politike postaje svakim danom sve izraženija. Milošević tako svakim danom sve više podupire JNA, a JNA svakim danom sve više podupire Miloševićevu velikosrpsku politiku. Tako se i JNA već tijekom osamdesetih našla na istoj strani s Miloševićem i Srbijom. Ona je, među ostalim, tražila i jačanje federalne države, kako bi upravo JNA kao federalna vojska mogla “na legalan način izvršavati svoje obaveze, tj. obranu integriteta i ustavnog poretka zemlje”, bez obzira što to značilo. Kao i u drugim hijerarhijski ustrojenim organizacijama temeljenim na strogo propisanim pravilima ponašanja, cjelokupan sastav JNA provodio je ono što je jedan vrlo uzak krug generala i admirala zapovijedao. Prije svega, čelna mjesta u toj hijerarhiji pripadala su Mamuli, Kadijeviću, Adžiću, itd. U cilju rješavanja jugoslavenske krize pod vodstvom admirala Mamule osmišljena je nova organizacija oružanih snaga. Smetnja svim tim ciljevima JNA bile su socijalističke republike i pokrajine, odnosno politički sustav utemeljen na Ustavu SFRJ iz 1974. godine, kao i koncepcija ONO i DSZ. Za takve promjene bio je, dakle, nužan tihi državni udar. Zbog toga je JNA glavni udar usmjerila na republike i pokrajine te na njihova prava oko nadležnosti nad Teritorijalnom obranom, bez obzira na to što je takav zahtjev ugrožavao postojeća ustavna prava i obveze republika i pokrajina u obrambenim poslovima, JNA je inzistirala na centralizaciji poslova kako u ratu, tako i u miru. Bilo je to ponovno otvaranje puta prema unitarizmu i pokušaj povratka na neke već davno napuštene i odbačene oblike društvenih odnosa u Jugoslaviji koji su se već više puta pokazali potpuno neprihvatljivim za veliku većinu građana u bivšoj državi, posebno za Hrvate, Slovence, Muslimane i Albance, kao i mnoge druge. Međutim, sve izraženije unitarističke snage koje su dominirale u JNA imale su snažnu potporu Miloševića i sve glasnije i agresivnije velikosrpske unitarističke politike. U takvim okolnostima JNA postaje glavna poluga unitarizma, što je za veliku većinu demokratskih snaga u bivšoj državi u vrijeme sve izraženijih demokratskih promjena na globalnoj političkoj sceni krajem osamdesetih i početkom devedesetih bilo potpuno neprihvatljivo.

U takvim okolnostima JNA postala glavni čimbenik političke i ustavne krize u bivšoj državi. Uz snažnu potporu Miloševića i sve izraženijeg velikosrpskog nacionalizma višegodišnji napori vojnog vrha okrunjeni su uspjehom 1987. godine, kada Predsjedništvo SFRJ donosi neustavnu odluku prema kojoj se republički i pokrajinski štabovi Teritorijalne obrane podređuju zapovjedništvima vojišta, a postrojbe TO zapovjedništvima korpusa.

Puna suradnja

Na taj način preko zapovjedništava vojišta JNA preuzima nadzor nad Teritorijalnom obranom 1990. godine, razoružava teritorijalnu obranu Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i stvara si sve potrebne preduvjete za rasplet jugoslavenske krize vojnim sredstvima. Dok se s jedne strane Milošević javno zalagao za očuvanje Jugoslavije, s druge strane je tajno s čelništvom SAO Krajine radio na povezivanju svih Srba u jednu državu. Na javnoj sceni za sve probleme optuživao je hrvatsko rukovodstvo, dok je istovremeno kroz Službu državne sigurnosti Srbije vodio i koordinirao otvorenu pobunu Srba u Hrvatskoj i protjerivanje nesrpskog stanovništva s okupiranih područja te uništavanje i pljačkanje njihove imovine kako bi ih lakše pripojio Srbiji. Svi oni kojima takvi odnosi u JNA nisu bili po volji bili su prisiljeni otići, tako da je neposredno uoči agresije na Hrvatsku JNA u etničkom smislu bila isključivo srpska vojska. U ljeto 1991. rat u Hrvatskoj je mogao početi! JNA je razoružala Teritorijalnu obranu i provela novi strategijski raspored snaga u Hrvatskoj, pobuna hrvatskih Srba u Hrvatskoj u punom je zamahu, proglašena je SAO Krajina, Milošević preko krnjeg Predsjedništva preuzima kontrolu nad JNA, a paravojne srpske snage uspostavljaju punu suradnju s JNA na svim područjima. Velikosrpska politika Slobodana Miloševića, “mitinzi istine”, rušenje ustava iz ‘74., razoružanje teritorijalne obrane, agresija JNA na Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, otvorena vojna pobuna u Hrvatskoj predvođena Raškovićem, Martićem i Babićem i mnogo toga drugoga, svakim je danom sve manje poznato, zaboravlja se.

Veliko iznenađenje

U to vrijeme mnogi vojni analitičari u svijetu proglašavali su JNA jednom od najsnažnijih oružanih sila u Europi. Uzimajući u obzir također činjenicu da je JNA kroz protuustavne promjene uspjela razoružati Teritorijalnu obranu, posebno u Hrvatskoj, ne bez razloga 1991. godine James Baker, kao ministar vanjskih poslova SAD-a, izjavljuje da je “JNA tako snažna da Hrvatska neće izdržati ni dva tjedna”. No, na iznenađenje mnogih, Hrvatska je izdržala ne samo dva tjedna, nego je nakon svega 1995. godine i kroz Oluju pokazala svoju snagu.

Nažalost, nakon svih zločina i progona koje je počinila ta ista politika nad Hrvatima, od 1991. do 1995., većina srpskog stanovništva ostaje njenim zarobljenikom i taocem i danas, 2015. godine. Svojim novim “ratom bez rata” protiv RH novom jednako brutalnom agresijom na Domovinski rat i hrvatski narod oni žele oblikovati neku novu povijesnu sliku ovih prostora, kao i neku novu budućnost u kojoj bi oni kao i uvijek bili i ostali samo žrtve “genocidnog” hrvatskog naroda. Ta i takva politika danas je službena politika Beograda prema kojoj je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman planirao, poticao, nalagao, počinjao ili na drugi način pomagao i podržavao planiranje, pripremu ili izvršenje progona srpskog stanovništva u Krajini. Sve to i nije ništa drugo nego samo nastavak doktrine onog dobro poznatog Memoranduma SANU. Nastavak istog onog posla koji su radili još mnogo prije agresije na Hrvatsku, ali nažalost to rade i danas, dvadeset godina nakon Oluje, kao da ništa nisu naučili. U toj i takvoj politici Hrvati preko noći postaju genocidan narod te se otvaraju i naglašavaju pitanja njihove kolektivne krivnje za sve ono što se događalo tijekom Drugog svjetskog rata. Uz “dokazivanje” genocidnosti Hrvata, u srpskim znanstvenim krugovima počela je i snažna rehabilitacija četničkog pokreta. Pri stvaranju takve novokomponirane slike angažirao se znatan dio srpske političke, crkvene, kulturne i znanstvene elite.

Izdvajamo