GONZO PUT OKO SVIJETA

FOTO Šalković u 'Mordoru': Popeo se na Mt. Doom, ukletu planinu iz 'Gospodara prstenova'

    AUTOR:
    • Hrvoje Šalković

  • OBJAVLJENO:
  • 22.11.2010. u 13:20

Hrvoje Šalković

Znao sam da će taj prsten završiti u Mt Doomu, u istom onom grotlu u kojem je skončao prsten hrabrog Froda Bagginsa. Dobro, bio bih prokleti lažljivac kada bih napisao da sam mu sudbinu znao još tamo prije jedanaest godina, kada sam ga na londonskom Camden Townu prvi puta natakao na prst desne šake.

Ali prije nekoliko mjeseci, usred planiranja ove 'majke svih putovanja', znao sam da će završiti negdje na dnu Mordora.

- Kada već ideš na Novi Zeland, obavezno posjeti južni otok, koji je puno ljepši i interesantniji od sjevernog – savjetovali su me iskusni putnici.

Hvala na savjetu, dragi ljudi, ali tražim Mordor, a on je na sjevernoj strani.

Put do klete gore vodi kroz Auckland, u koji obično najprije slete svi putnici namjernici željni skitnje Novim Zelandom. Slete u Auckland i najčešće se požele što prije izgubiti iz njega.

Osim Sky Towera, najviše građevine južne hemisfere (posjet tornju zabavit će te na sat vremena), ovdje nema apsolutno ničega. Milijunski grad diše mentalitetom najgore provincije. U barovima se na LCD ekranima prate pseće utrke, ispijaju se hektolitri očajne pive, svako malo netko izlazi na ulicu da se potuče. Novi Zeland je smješten na rubu svijeta, ne možeš se ovdje ne osjećati izoliranim, a sve to zna utjecati na ponašanje.

Veliko je to razočaranje za sve nas sanjare koji očekujemo kako će nas na aerodromu dočekati Gandalf, Aragorn, ili još bolje – lijepa Arwen, pa nas posjesti na konja i odvesti u obilazak otoka.

Najbolje što čovjek može napraviti za sebe je da unajmi kakav jeftin automobil i izgubi se iz grada.

Napravio sam baš to, pa se odvezao najprije na sjever, do regije imena Bay of Islands. Ovdje se smjestila znamenita hrid Cape Brett, sa simpatičnom rupom u stijeni – prirodnim fenomenom geometrijski gotovo pravilnog tunela koji prolazi ravno kroz želudac otoka. Stvar izgleda zaista fascinantno, kao da su se neki čudnovati vodozemni inženjeri Hidroelektre ili Vijadukta poigrali izvođenja radova. Naravno, svemu skupa posebnu čar daje Pacifik, koji u taj dio obale šalje goleme valove, delfine i kitove koje ćete sasvim izvjesno ugledati ako se ukrcate u neko od plovila koja vam daju na raspolaganje.

Ovdje se nalazi i Waitangi – povijesno mjesto potpisivanja sporazuma između bijelih osvajača i Maora. Interesantno je kako pobjednici uvijek napišu povijest po svojim mjerilima. Stvar se naziva – sporazumom, bijelci slave dan potpisivanja, a Maori… teško da se rado sjećaju dana u kojem su osvajačima morali prepustiti teritorije, pa im još i plaćati namete, sve u ime kraljice, otmjene dame koja sjedi u nekom udaljenom gradu u Europi, gradu za kojeg čak nisu sigurni postoji li u stvarnosti.

Za razliku od Aboridžina iz susjedne Australije, ovdašnji Maori su prihvatili pravila utakmice nametnute od bijelaca. Većina ih je asimilirana u zapadnjački način života (koji mi uzimamo zdravo za gotovo, i smatramo jedinim ispravnim načinom), a neki čak i uzimaju ozbiljnu lovu prodajući turistima uvid u svoju kulturu. U selu Tamakiju, za određenu svotu novca možete posjetiti autohtono stanovništvo, koje će samo za vas rado otplesati ritualni ples 'izazivanja hrabrosti ratnika'. Na vrijeme vas upozore da se ne počnete smijati kada vam ratnik ispred nosa počne bečiti oči i plaziti jezik, pa to niti ne činite.

Postoji na sjevernom otoku još nekoliko lokacija vrijednih spomena. Zgodno je posjetiti Mont Maunganui, simpatičnu oazu surfera, jezerske gradiće Rotoru-u i Taupo, u kojima možete uživati na brojnim termalnim izvorima. Ali, k vragu, nisam na Novi Zeland doletio zbog toplica… traži se Mordor…

Odvezao sam se nekoliko stotina kilometara južnije, do gradića imena Matamata. U njegovoj se okolici nalazi The Shire – filmski set prelijepog Hobbitona, mjesta iz kojeg su četiri hrabra nogata stvorenja krenula na put prema kletoj gori.

Na istoj lokaciji se trenutno nalazi set novog filma, pa su Hollywoodski producenti uveli propis potpisivanja dokumenta o tajnosti. Možeš ući unutra, možeš fotografirati, ali ako bilo koja fotka osvane na internetu, jadna ti majka… odvjetnici će se proganjati do kraja svijeta, ako treba…

Oprostim se s Matamatom i odvalim još nekoliko stotina kilometara prema jugu, u pravcu Tongarira, gdje se nalazi ukleti Mordor. Za razliku od Froda i Samwisea, koji su stazama gazili bosih tabana, uz stalnu prijetnju orka, ja sam furao pitomom zavojitom cestom, a jedinu opasnost činilo je eventualno otkazivanje GPS uređaja.

Prespavao sam u Rotorui, probudio se oko podneva, i konačno krenuo prema nacionalnom parku Tongariro. Što je bilo u blesavoj glavi, nemam pojma? Naime, u podnožje sam stigao oko dva sata poslijepodne. Pronašao sam brvnaru u kojoj sjedi dežurni čuvar, pa sam se počeo raspitivati o usponu. Kako sam zamišljao čitavu stvar? Pa valjda tako da se autom možeš uspeti do vrha. Izađeš iz auta, baciš prsten u grotlo i istim se putem vratiš nazad.

Međutim, čovjek mi je objasnio kako uspon traje dobrih pet sati, a spuštanje barem četiri sata, što čitavu operaciju tumači kao cjelodnevni penjački pothvat.

- Naravno, dečko, moraš doći odjeven u propisnu odjeću, jer gore je prokleto hladno. Moraš ponijeti vodu, hranu i mapu. I moraš doći oko sedam sati ujutro, kada svi ostali penjači započinju uspon. Odi ti, dečko, lijepo kući, pa se vrati neki drugi dan.

Nisam rekao ništa, samo sam se okrenuo na peti, sjeo u automobil i odvezao se do samog podnožja planine. Pogledam gore – ispred mene 2291 metar visok Mt Ngauruhoe, surov, crn, obavijen oblacima. Pregledam sadržaj ruksaka i shvatim da imam samo pola litre vode. I da sam u kratkim hlačama i majici kratkih rukava. I da nemam mapu, da nemam nikakve hrane, i da nisam niti ručao.

Pogledam na zaslon mobitela – dva su sata poslijepodne. Mrak pada u osam navečer, što znači da imam dobrih šest sati za čitavu operaciju… koju iskusni planinari odrade u devet…

Pogledam još jednom planinu… jebi ga, što ja znam o planinama, ja sam gradski pederčić, jedva da sam se nekoliko puta u životu uspeo na Sljeme… živim na četvrtom katu, i na sastancima kućnog savjeta sam uvijek najglasniji kada se raspravlja pod točkom dnevnog reda – uvođenje lifta.

A Mt Ngauruhoe se nagnuo nad mene, pa me promatra.

Što napraviti? Tu sam, na rubu svijeta, i moram baciti taj prsten… moram se uspeti gore… k vragu, pa nije to kotlovina na proštenju u Mariji Bistrici, pa da kažeš – jebi ga, nisam je kušao danas, ali budem iduće nedjelje… Ne, ovo je Novi Zeland, pa kad sam već do ovdje došao, e pa onda idem do kraja…

Počnem gaziti ravno naprijed…

A prsten lutalica je lutao. Nataknut na prst ljeta gospodnjeg 1999, na Camden Townu u Londonu. Neki Turčin me uvjeravao kako je to čisto srebro, i kako mu moram za njega dati 17 funti. Cjenkali smo se dosta dugo, i na kraju sam platio jedanaest. Što je tada luda glava znala o prstenu lutalici…

Nije mogla znati da će taj prsten toliko dugo lutati svijetom. Da će uzduž i poprijeko proputovati šest kontinenata (onaj zadnji, sedmi, nikada neće vidjeti). Nije mogla znati da će se taj prsten rukovati s tisućama i tisućama znanaca i neznanaca širom planete. Nije mogla znati da će se prsten smočiti kada ću desnim dlanom brisati suze nakon nekoliko ozbiljnih intimnih brodoloma.

A prsten lutalica je lutao. Nataknut na prst ljeta gospodnjeg 1999, na Camden Townu, nakon što je Turčin za njega tražio sedamnaest funti. Putovao je vlakom od jedne do druge Australske obale, zatvarao šankove Mozambika, skitao tržnicama Bangladeša, sunčao se na plažama Brazila. Sudarao se sa kemijskom olovkom koju je blesavi vlasnik prevrtao po dlanu potpisujući se na korice svojih romana.

Nakon sat vremena uspona počeo sam susretati planinare koji su se kretali suprotnim pravcem. Vraćali su se u dolinu, odjeveni u ozbiljnu alpinističku opremu, i kada su me vidjeli onako gologuzog, mislili su da je riječ o nekoj šali.

- Koliko ima do vrha? – pitao sam jednog od njih.

- Barem još četiri sata… pa ne misliš valjda gore? Past će mrak, nećeš se stići vratiti.

- Mislim do vrha.

- Imaš li životno osiguranje – nasmijao se – obitelj, ženu, djecu…

- Ništa od navedenog.

- Sretno onda.

Gazio sam dalje strmim usponom. Nakon sljedećih sat vremena mimoišao sam se s nekim Indijcima. Čudno su me gledali, a onda jedna djevojka spazi tetovažu na mojoj desnoj podlaktici (Mt Everest ispisano na Nepalskom) i nešto glasno vikne. Razmaknuli su se puni poštovanja i pustili me da prođem. Nisam im imao srca reći da veze nemam s Himalajom i sa penjanjem, i da je tetovaža samo uspomena na bančenje s prijateljima Nepalcima u Kathmanudu-u.

Često sam pogledavao na sat. K vragu, zbilja sam u cajtnotu… Gazio sam gore kao u transu. Jebi ga, hladno mi je, žedan sam kao pas, ali što sad… čak i ako se dogodi kakvo zlo, uvijek računam da će Gandalf zajahati orla, pa doletjeti da me spasi.

A prsten lutalica lutao. Nataknut na prst ljeta gospodnjeg 1999, na Camden Townu, nakon što je Turčin za njega tražio sedamnaest funti, a ja ga nekako uspio kupiti za jedanaest.

Lutao preko amazonske džungle, preko donjeg toka rijeke Mekong, visokog Atlasa u Maroku. Letio u zrak u paketu s desnim dlanom, kada je Šuker, debelo u sučevoj nadoknadi, uspio uvaliti gol Ircima.

Što je luda glava znala…. A prsten lutalica lutao, preko Aucklanda i Rotorue, preko podnožja Mordora, preko ovog strmog uspona… i evo ga sada tu, na vrhu.

U manje od četiri sata uspeo sam se na planinu za koju kažu da se može ispenjati u šest. Naravno, nisam ja nikakav heroj, pa Stipe Božić bi ovo ispenjao još brže, bez da se opće oznoji.

Ali ja sam valjda jedina somina koja je to odradila na tašte, sa pola litre vode, bez mape, u gadnom cajtnotu, u kratkim hlačama i majici kratkih rukava.

A prsten lutalica lutao, nataknut na prst ljeta gospodnjeg 1999, u Londonu. I evo ga sada kako leti dolje, u bezdan…

Smješkao sam se čitavim putem povratka. Čak mi je postalo svejedno hoće li se smračiti prije nego li se spustim dolje. Razmišljao sam o onom dežurnom čuvaru, koji mi je bahato savjetovao da odem kući. Glupa somino – mislim si ja – nemaš ti pojma iz kojeg ja kraja dolazim, i kakvog smo mi kova.

Ja dolazim iz Hrvatske, male zemlje na brdovitom Balkanu, zemljice koja je dala je neke super ljude. Stipu Božića, koji je dva puta ispenjao Mt Everest, snimio stotine dokumentaraca, i ostao najskromniji čovjek na planeti. Od tamo je i Robert Pauletić, najbolji putopisac našeg vremena. I ludi Boris Veličan, koji pješači od Zagreba do Sahare, i skuterom putuje do Kine, on je isto iz mojeg kraja. I Krešo raguž, najbolji lutajući reporter kojeg imamo, on mi je isto zemljak.

Putnici, putopisci i pustolovi… moji prijatelji… čitavog života su slijedili isključivo svoje vizije… nije ih bilo briga što pokazuju slike… I kada sam se spuštao s Mordora, možda više nego ikad prije u životu, osjećao sam se kao jedan od njih… ili kao svi oni zajedno…

Sada sjedim na terasi Aucklandskog kafića, čekam ukrcavanje u avion koji će me prebaciti preko Pacifika i pišem ove retke. Razmišljam o tom usponu i što on, zapravo, znači.

Problem je u tome što svaki čovjek na planeti ispred sebe ima neku planinu. I uvijek će se pronaći neki pametnjaković koji će mu reći – nemoj… opasno je… to ti je glupo… ne riskiraj… čemu… što će ti to…

Toliko ljudi želi napisati i objaviti roman, studirati kiparstvo, proputovati svijet… Toliko ljudi želi istrčati maraton, otvoriti kebab-kiosk u Sesvetama, pobjeći iz lošeg braka…

A uvijek je nekakva planina ispred njih, i neki pametnjaković koji kaže – nemoj.

Ljudi se, najčešće, nikada ne popnu na planinu. Samo oni rijetki kažu – jebi ga – pljunu u šake i obave što treba.

Nisam baš neki osobito važan lik. Nisam napravio nikakva djela kojima sam usrećio čovječanstvo, nisam spašavao živote, niti nahranio gladne.

Ali popeo sam se na tu planinu, bacio prsten, i ako sam ponosan na išta što sam napravio u životu, ponosan sam baš na to.

Izdvajamo