Čovjek može bez hrane i tri tjedna, a bez pitke vode tek 3-4 dana. Možda i tjedan, ali dulje ne. Od ukupne goleme količine vode na planetu Zemlji samo je tri posto pitko, jer more se piti ne može. Zato je potraga za vodom bila osnovni uvjet preživljavanja, posebno kod starih moreplovaca.
U ono vrijeme dobre su bile i goleme kornjače s Galapagosa, koje su bile pravi spremnici vode, a njihove staze po otocima ponekad bi otkrivale i izvore pitke vode.
Na Kornatima nema kornjača, ali ima slatke vode. Za to su znali već i moreplovci u rimsko doba, a posebno stari Kurnatari, koji su živjeli od ribolova, maslinika i raznog bilja koje vodu crpi iz tla. Ali i od ovaca, kojima također treba slatka voda. Da na Kornatima ima takve vode rezultat je istraživanja što ga je prije 15-ak godina pokrenuo viši stručni savjetnik, biolog kopnenih sustava Nacionalnog parka Kornati Zlatko Ružanović.
Ronioci u bazenu pitke vode; ponegdje se voda vadila još prije dvije tisuće i više godina
Morske jame
U potrazi za jamama Ružanović se koristio svim raspoloživim podacima pa i austrougarskim topografskim kartama, a ponajviše svjedočenjima starih Kurnatara. Nisu to bili neki precizni podaci pa je ponekad valjalo i po nekoliko dana tumarati kornatskim kršem da bi se nabasalo na takvu jamu.
Stručni naziv im je - anhijalne jame, od grčkog anhios - blizu mora. Neke su sasvim pod morem, nekima je more do polovice dubine, a neke su sasvim suhe. Od nađenih i istraženih 40-ak jama, dvadeset ih ima na površini slatku vodu, koja prelazi u boćatu, a na samom dnu je morska voda.
Kako su nastale jame? Poslije glacijalnog doba, prije 10 - 15 tisuća godina kad se razina mora dizala za 100 do 120 metara visine, Jadran je tek počinjao dolje ispod Jabučke kotline. Dnom današnjeg Jadrana gotovo sve do Zadra tekla je rijeka Po. Kornati su dotad bili kopno, a tada su ti dijelovi kopna bili djelomično potopljeni. One jame koje su bile niže postale su morske jame, a one na visini ostale su i dalje suhe. Jame koje je napunilo more bile su odlična podloga za oborinsku vodu koje onda stoje na toj slanoj vodi.
Sustavno istraživanje počelo je kada se Ružanović povezao s Hrvatskim biospeleološkim društvom. Dosad su istražene 22 anhijalne jame, a u nekima istraživanje valja ponoviti jer su razvedene i zahtijevaju dodatnu opremu i vrijeme. Radi se o mukotrpnom i skupom stručnom ronilačko-speleološkom poslu kojim se u Hrvatskoj trenutačno bavi samo desetak ljudi.
Najdublja dosad otkrivena jama je Blitvica na Piškeri. Duboka je 70 metara: najprije je 20 metara vertikale do vode, onda slijedi 50 metara duboke vode, najprije slatke, a onda slane. Svaka je jama drugačija. Ima jama od 60, 64 metra, i jedna od 45 metara. - 22 metra vertikale i onda voda. Ljudi bi tu dolazili do vode tako da bi zavezali posudu za konop i tako grabili vodu. Na nekim jamama o tome svjedoče i žljebovi na stijenama urezanim konopom.
Ponegdje se voda vadila još prije dvije tisuće i više godina. U jami Gravrnjača na Kurbi Veloj nađene su krhotine keramike, ostaci amfore i jedna bakrena posuda. Ustanovilo se da potječu iz 1. stoljeća prije Krista i 1. stoljeća poslije Krista.
U jami Gravrnjača na Kurbi Veloj nađene su krhotine keramike, ostaci amfore i jedna bakrena posuda. Ustanovilo se da potječu iz 1. stoljeća prije Krista i 1. stoljeća poslije Krista
Kornatski češalj
Istražujući jame Ružanović i ekipa naišli su na nešto na čemu bi im pozavidio i sam Darwin. U Vruljama su otkrili endemsku vrstu slatkovodnog rakušca. Nazvali su ga Niphargus pectencoronatae ili, u slobodnom prijevodu, kornatski češalj. Rakušci su inače vrsta rakova, poput minijaturnih škampa, veličine do 2 cm. Svaki od njih živi u stupnju saliniteta koji mu paše. Sve su to uglavnom endemske vrste, a taj kornatski češalj živi ovdje i nigdje više na kugli zemaljskoj.
Ružanović nam je otkrio da otvara novu temu istraživanja neočekivanog nalaza ostataka kostiju. U blizini najvišeg vrha Kornata, Metline, u jednoj suhoj jami naišli su na goleme otvore, što je najvjerojatnije bila špilja. Najprije nisu na to obraćali pažnju, a onda su primijetili da iz jednog dijela jame struji zrak. To ih je potaknulo da počnu kopati. Razgrnuli su i probili tlo koliko su mogli: 11 metara dalje naišli na kosti. Paleontolog je odmah utvrdio da se radi o kostima lisice, jelena i o jednoj mandibuli kune. Nemoguće, na Kornatima nikada nije bilo ni lisica ni jelena. To mora da je staro najmanje 9000 godina, kada su Kornati još bili kopno. Svi ti lokaliteti, posebno speleološki objekti posebno su zaštićeni. Stavljeni su u kategoriju - nedostupni za javnost. Jer, “tu baštinu treba sačuvati u njezinoj izvornoj ljepoti, a turistima ćemo je prezentirati preko letaka i brošura, video-projekcija i filmova u našim prezentacijskim centrima, ali ne i u izravnom posjećivanju lokaliteta”, poručuje Ružanović.