OD ILOKA DO DUBROVNIKA

NEVJEROJATNA AVANTURA ČOVJEKA KOJI JE PREHODAO CIJELU HRVATSKU Žeđ ga je pratila cijelim putem, a u pamćenju su mu ostale dvije romske obitelji

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 13.08.2018. u 09:54

  • Božo Radić / CROPIX

     

    - Planina me dobro cijedila pa sam pio mnogo vode. Ubrzo sam shvatio da nemam baš dovoljno vode, no računao sam da neću gore spavati već se spustiti na Baćinska jezera i tamo, uz vodu, kampirati.

    Uspon je bio jako naporan, a s mene je kapao znoj. Vodu sam već odavno štedio, te pio male gutljaje samo da je imam što duže. Padao je mrak, a ja sam se uspinjao na posljednjem usponu prije vrha. Bijaše dosta strmo, ali ipak sam uspješno osvojio vrh - jedan je od zapisa s bloga koji je objavio Nikola Horvat. Mali je to djelić njegove tri mjeseca duge, nevjerojatne avanture, kojom opisuje kako je iz zadnjeg mjesta na Makarskoj rivijeri, Gradca (kojeg u tekstu ne spominje, naziva ga samo “seoce” i ne prolazi kroz naseljeni dio, nego šumom) prešao preko brda i spustio se na Baćinska jezera.

    Božo Radić / CROPIX
     

    Gotovo stotinu dana putovanja. I svaki dan nešto novo - jedan mu je dan zafalilo vode, drugi je dan hodao po spaljenoj zemlji, potom je padala kiša... Po pucnjavi petardi u daljini u jednom je trenutku zaključio da je Hrvatska pobijedila u utakmici s Engleskom. Nakratko je pričao s gospodinom koji sa svojim psima živi u vagonu, a neko je vrijeme hodao sa štapom kako bi se branio od šarplaninaca, no na kraju nije bilo okršaja... Puno je toga vidio i doživio na svojem putovanju, koje je započelo u Iloku, a završilo u Prevlaci. Riječ je o prvom Croatian Long Distance Trailu (CLDT), koji je Nikola stvorio svojim hodanjem.

    - Učinio bih ovo opet, samo u nekom drugom pravcu, naravno. Najneobičnije je na ovom putovanju to što se vrijeme spojilo. Činilo mi se kao da sam tri godine na putovanju i to je bilo super. Inače smo uvijek u strci, stalno je neka panika, a kod mene je bilo obrnuto: hodao sam polako, s noge na nogu. Promijenila mi se percepcija vremena - pripovijeda Nikola i dodaje kako mu vremenske prilike nisu bile sklone: na počeku putovanja uporno ga je pratila kiša, a u zadnjem je dijelu sunce izrazito upeklo. No, tvrdi, nije to bilo ništa strašno i neizdrživo, a on je ionako bio spreman na sve.

    Božo Radić / CROPIX
     

    - Puno sam ljudi upoznao na ovom putovanju. Neki bi mi pomogli, drugi su se čudili mojem putovanju. Bilo je onih koji su znali tko sam i zašto hodam, pa bi mi ponudili pomoć oko, primjerice, toga da mi ponude vodu ili svoju kupaonicu, da se otuširam. Voda je zapravo bila najnezgodnija. Često sam odlazio od kuće do kuće, moleći ljude da mi daju malo vode. Neki su mi rado pomogli, drugima je to bilo teško - kaže Nikola i ističe kako su mu se baš zbog toga najviše u pamćenje usjekle dvije romske obitelji: jedna živi u Koprivnici, druga u Gorskom Kotaru. Premda ljudima, kad ga vide, zapravo ne pada često na pamet da ga pitaju je li žedan, obje su ga obitelji najprije pitale treba li mu vode i napunile mu bočice. Znali su što mu je potrebno nakon dugog pješačenja.

     stigla je olga  Bilo je i neobičnih situacija: recimo, kod Peračkog jezera jedan me čovjek u automobilu pratio dok sam hodao. Nemam pojma zašto. Polako se vozio iza mene. Bilo je stvarno čudno, ali se nisam obazirao, pa je nakon nekog vremena odustao i otišao dalje. Sa životinjama nisam imao problema, ali sam sa sebe skinuo 50-ak krpelja dok sam hodao Slavonijom - prisjeća Nikola koji je većinu vremena hodao sam.

    Zapravo, na put se otisnuo s Marinom i Matom. Marina je odustala na Žumberku, a Mate je zbog problema s koljenom putovanje prekinuo kod Matulja i potom je hodao s Nikolom na nekim kraćim dionicama, kako je stizao. No, najneobičnija je zadnja putnica, Ruskinja Olga.

    - Nju nisam prije poznavao. Vidjela je moju priču na internetu i odlučila hodati sa mnom. Svidjelo joj se to što radim, kao i ideja da pravim stazu kojom će proći netko drugi. Sa mnom je hodala zadnjih 250 kilometara staze - pripovijeda Nikola koji je putovanje završio u petak. Svečano je postavio ploču CLDT-a. Putovanje je bilo gotovo.

    - Oko ovog me projekta čeka dosta posla: pišem vodič za šetače, radi se aplikacija za hodače, moj put je snimljen, pa mislim napraviti dokumentarac... Vjerujem da će već iduće godine doći šetači koji će hodati mojim stopama. Što se tiče nekih novih projekata, već imam ideje, ali ne bih o tome zasad - tvrdi Nikola koji je 2281 kilometar dugo putovanje financirao sam te uz pomoć sponzora.

    zovu ga tesla Na ideju da izradi CLDT došao je kad je prošao planinarsku stazu u SAD-u zvanu Pacific Crest Trail. Novac za to dobio je na natječaju Koreanske nacionalne televizije. Njegovo putovanje bilo je dugačko 4300 kilometara: počelo je u Kaliforniji, a završilo na granici s Kanadom. Na tom putovanju zaradio je nadimak Tesla, jer je iz Hrvatske. O tom je putovanju napravio film “Pacific Crest Trail: Tesla - godina početka”, koji je na Festivalu putnika osvojio prvu nagradu. Nakon toga je godinu dana pisao knjigu “Barinški epitaf”.

    S vremenom je shvatio kako bi bilo dobro da i u našoj zemlji postoji takva staza. Kako je nije bilo, odlučio ju je sam stvoriti. Njegova je staza puna izazova: pješači se kroz tri nacionalna parka, izbjegava se asfalt i biraju se zemljani putovi. Cilj je što više vremena provesti u prirodi, pa se zato najviše vremena spava u šatorima. Naravno, u određenim je okolnostima u redu prespavati u nekom apartmanu, a uvijek se prima pomoć ljudi koje se na putu upozna. Prava avantura koja mijenja život onoga koji odluči krenuti u nju.

    Izdvajamo