Noge mi više nisu teške, cesta je napokon ravna, a iza oblaka je stidljivo provirilo i sunce. S moje desne strane je gusta šuma Moslavačke gore, s lijeve šumi potok i pretvara se u slap.
Mislim da je to bio taj trenutak, negdje na 15. kilometru E-bike izazova Moslavačkom gorom, kada sam shvatila koliko je život zapravo lijep i jednostavan. Glava je prazna, stres svakodnevice daleko, ovdje smo samo ja, šuma i moja dva e-kotača.
Učini to čovjeku fizički napor, pogotovo kad se izmjenjuje s naletima adrenalina, kad te okružuje priroda kakva je nekad bila, prije nego što je ljudska ruka počela po njoj hladnokrvno intervenirati.
Trenutak potpunog zena za mene je nastupio otprilike na polovici rute koju smo prošle nedjelje u maloj grupi entuzijasta, pod budnim okom iskusnih vodiča Matije Kašnera i Nene Obrovac, prošli na električnim biciklima. Na kraju petosatne avanture ponosno smo gledali ukupne brojke: pod našim je kotačima ostalo 37,5 kilometara, od čega je gotovo kilometar bilo na strmoj uzbrdici.
Matija Kašner, 35-godišnjak iz Kutine, inspirativan je mladi čovjek čija je energija zarazna. Uz niz drugih poslova kojima se bavi, a od kojih svaki zaslužuje zaseban tekst, kao strastveni biciklist prošle je godine uz poticaje kupio 12 električnih bicikala, osnovao tvrtku e-BIKE PDL i počeo svojim krajem voditi ture znatiželjnih turista. Nena Obrovac (30) je nedugo nakon fakulteta također shvatila da je turizam ono čime se želi baviti. Prošle je godine otvorila agenciju Rural Escape Tours i organizira ture kojima promovira ono najljepše od svog kraja, ali i okolnih županija.
Nije trebalo dugo da se dvoje entuzijastičnih zaljubljenika u ovaj kraj poslovno povežu i tako su krenule ture električnim biciklima po Moslavačkoj gori, a u planu su još brojne druge rute i avanture na dva kotača.
Na jednoj takvoj turi sam se, dakle, našla i ja. Osrednje fizičke spremnosti, bez ikakve ideje o tome kako funkcionira električni bicikl (ruku na srce, pomalo sam se nadala da on na uzbrdicama zaista vozi umjesto mene), a što je najžalosnije, bez ikakve predodžbe koliko je predivan ovaj dio Hrvatske koji mi je nekako uvijek prolazio ispod radara.
Okupili smo se u Vili Garić u Podgariću, izletištu koje je u vlasništvu lokalnog lovačkog društva, od Zagreba udaljenom oko sat vremena automobilom. Uz kavu i kiflice upoznajemo se sa svojim vodičima i drugim sudionicima. Nas je troje, s nama je još bračni par iz Slavonskog Broda koji je na ovoj avanturi odlučio proslaviti 29. godišnjicu braka - još jedna inspirativna priča u danu koji je takvima obilovao. Naša mala skladna družina sjela je na sedam bicikala, upoznala se s njihovim funkcioniranjem i izazov je mogao početi.
Nakon kratkog testiranja našeg novog električnog prijevoznog sredstva do Spomenika revolucije naroda Moslavine kipara Dušana Džamonje, kreće naš e-bike izazov.
I odmah na početku šok.
Cestom dolazimo do skretanja za Garić grad, najpoznatiju povijesnu utvrdu ovog kraja. Skrećemo na uski, ali uređeni put i nakon nekoliko metara pred nama se pojavljuje zavojita uzbrdica kojoj kao da nema kraja. Spuštam bicikl u najnižu brzinu, namještam opciju “turbo”, koja osigurava najveću pomoć struje na usponu, i krećem sumanuto okretati pedale nadajući se da je kraj uzvisine baš iza sljedećeg ugla. Nije bio. Niti iza one sljedeće.
Moram priznati da me uzbrdica pobijedila. Osjećaj je neobičan, vrtiš pedale, motor radi, ali bicikl je sve sporiji i samo odjednom stane. Ne preostaje mi drugo nego da ga pognute glave i užarenih bedara skrušeno počnem gurati prema vrhu. Od naše peteročlane ekipe još je dvoje junaka na vrh stiglo gurajući bicikl. Naši nam se vodiči smješkaju i objašnjavaju da je ovo najstrmiji uspon na ruti i da nam ne mora biti neugodno što ga nismo svladali.
Koliko god uspon bio težak, ono što nas je na njegovu vrhu dočekalo bilo je vrijedno znoja. Garić grad je utvrda sagrađena tijekom 13. stoljeća uz veliku srednjovjekovnu cestu. Tijekom povijesti izmjenjivali su se brojni vlasnici: ugarsko-hrvatski kraljevi, zagrebački biskupi, slavonski banovi...
Važan dio povijesti je razdoblje od 1412. do 1415. godine kad je pripadao Barbari Celjskoj, poznatijoj kao Crna kraljica. U 16. stoljeću Osmanlije su ga zapalili i sravnili sa zemljom, nakon čega je prepušten propadanju i zaboravu. No, 20. stoljeće donosi mu renovaciju i danas se može razgledati izvana i upiti dio njegove burne povijesti.
Nakon kratkog predaha uz lekciju iz povijesti vrijeme je da se vratimo na bicikle. Staza više nije toliko strma, sve uzbrdice na koje nailazimo uz opciju “turbo”, našeg najboljeg prijatelja na turi, ipak uspijevamo svladati. Krajolik na ruti kojom prolazimo mijenja se iz minute u minutu, šuma se zeleni, potočići žubore...
Nakon još desetak kilometara vrijeme je za konkretnu pauzu. Lokacija na kojoj stajemo je imanje obitelji Glavica. Na stolu nas dočekuje meza, nasmijani domaćin otvara svoj slavni škrlet nakon kojeg dobivamo priliku, okruženi vinogradima, kušati i njihovu graševinu te favorita svih dama u društvu: muškat žuti.
Okrepa je došla u idealnom trenutku: već smo dva sata na biciklima, umor se skuplja, a sve nas već pomalo lovi glad. Obnovljene energije sjedamo na bicikle i nastavljamo put, pred nama su još prekrasan vidikovac Vis, zatim Humka, najviši vrh Moslavačke gore na 488 metara nadmorske visine, te kilometri i kilometri staza kroz šumu.
I dok je na početku ture najveći izazov bila strma uzbrdica, kasnije se ona činila kao mačji kašalj prema neravnom terenu koji je, natopljen kišom, povremeno prijetio blatnim lokvama, oštrim kamenjem, mokrim lišćem... Svi smo uspješno prošli i najizazovnije dijelove rute te se strmom cesticom, onom istom na koju smo se na početku jedva popeli, sjurili natrag prema Vili Garić.
Taj trenutak kad smo svi sišli s bicikla, skinuli kacige i predali opremu Matiji trenutak je ponosa kakav, vjerujem, osjećaju sportaši, maratonci i planinari nakon što osvoje neki donedavno nedostižan cilj. Uz gulaš u Vili Garić Matija otvara aplikaciju i pokazuje nam na karti rutu koju smo prošli, ukupne kilometre i nadmorsku visinu. Jedan od sudionika komentira: “Čini mi se da smo ovdje jeli kiflice i pili kavu prije nekoliko dana, a ne jutros”. I ta rečenica sumira sve naše dojmove. Puno avantura i izazova u jednom danu, iskustvo koje ćemo pamtiti.
Bijeg u prirodu: Biciklom na ćevape u Bosnu? Zašto ne!
Rural Escape Tours, osim e-bike izazova koji smo mi prošli, u svojoj ponudi ima i niz drugih izleta na Moslavačku goru, Bilogoru i Papuk, sve do Baranje i Srijema, a svi se izleti temelje na uživanju u prirodi, lokalnim specijalitetima i otkrivanju manje razvikanih dijelova Hrvatske.
Cijene, jasno, variraju ovisno o programu, ali cijena od 200 kuna, koliko je stajao izlet na kojem smo mi bili, s uključenim zakuskama i ručkom, najmom bicikla i stručnim vođenjem, čini se i više nego prihvatljiva za ovakvu avanturu.
Od izleta u lipnju, o kojima su nam pričali Matija i Nena, najviše nas je oduševio plan da se električnim biciklima ode u Bosnu na ćevape. Vozi se oko 100 kilometara, pedesetak u svakom smjeru, a Matija se kune da je staza ravnija i manje zahtjevna od ove koju smo mi prošli. Na odredištu se ruča, šeta, dok se baterija bicikla nekoliko sati puni, a onda slijedi povratak.
E, to je avantura koja se pamti i prepričava!