Kako se osjećam sada, kada je još samo dva tjedna do početka velikog hodanja? Sada kada su iza mene i pripreme u Punta Arenasu i kada putujem prema Ushuaii, najjužnijem gradu na svijetu iz kojeg će sutra isploviti jedan brod za Antarktiku na kojem ćemo biti i mi.
Uzbuđenje je prisutno, ali nema euforije. Strah je negdje u pozadini, obuzdan, u lancima moje discipline, tek toliko živ da mi bude funkcionalan podsjetnik. Nema panike. Briga je lagano iščezla, kako se rasplinula gužva koja me pratila posljednjih tjedana, gužva oko pakiranja, nelagoda oko pitanja koja još nemaju odgovore. Briga je u mojem slučaju prisutna kada nemam kontrolu u svojim rukama, kada znam da negdje postoje još neke informacije koje bi mi dobro došle, a ja ih još nemam. Nelagoda postoji dok se ne donese odluka jer uvijek preispitujem je li situacija dovoljno zrela za donošenje odluka, imam li sve potrebne inpute. Ali sada sam zakoračio u onaj smiraj kada je većina nepoznanica razriješena, kada su postignuti najbolji mogući preduvjeti za donošenje odluka i kada su naposljetku odluke donesene.
Ali da budem malo konkretniji, evo da pojasnim ukratko neke od odluka koje sam morao donositi proteklih dana. Nositi opremu za spašavanje iz ledenjačkih pukotina ili ne? Kretat ću se po najvećem ledenjaku na svijetu, pri čemu je najveća opasnost koja me čeka mogućnost pada u pukotinu. Svježe informacije s terena kažu da uz dobru navigaciju mogu posve izbjeći pukotine. Statistika kaže da je u pukotinu pala samo jedna žena od nekoliko desetaka ljudi koji su tu rutu prošli posljednjih godina, a i ona je skrenula s rute. Većina ljudi, uključujući i vodiče, ne nose opremu za spašavanje jer teži 3 kg, a kad teške sanjke vučeš za sobom u ekstremnim uvjetima, osjećaš i proklinješ svaki gram. S druge strane, ta mi oprema daje još veću šansu prolaznosti i sigurnosti. Odlučio sam je uzeti.
Uzeti 500 kalorija dnevno više ili ne? Nutricionisti kažu da mi je 6000 kalorija dnevno dovoljno, a i moje računice s priprema to podupiru. No ljudi moje građe koji su prošli tu ekspediciju kažu da je potrebno barem 6500. Razlika je u konačnici 7-8 kilograma dodatne prtljage. U ekstremnim uvjetima ne možeš dugo funkcionirati bez goriva jer se počneš pothlađivati, nakon čega ti se zdravlje krene eksponencijalno pogoršavati, a brzina, odnosno prevaljen put po kaloriji, eksponencijalno smanjivati. Ako uzmem manje i usfali mi, moguće da zbog toga prokockam uspjeh cijele ekspedicije, ako uzmem više, bit ću sporiji zbog teže opreme pa opet ugrožavam uspjeh ekspedicije. Odlučujem da su mi šanse za uspjeh veće s više kalorija. Ipak sam došao ovamo i zato da uspijem, a to što ću se možda više pomučiti, to je OK. Uspjeh ima svoju cijenu.
Platiti skupu cijenu za privatni prijevoz iz Ushuaie u Punta Arenas, između putovanja brodom i leta na start ekspedicije? Iskrcavanje s broda u Ushuaii je 24. 11. u 9 h, a do drugog jutra moram biti u 800 kilometara i dvije granice udaljenom Punta Arenasu. I jedini bus i jedini avion bismo možda mogli uhvatiti ako brod ne bude kasnio. Privatni prijevoz je, pak, pet puta skuplji, no mir koji mi ta opcija daje je više nego pet puta vredniji pa se odlučujem za tu opciju. Ne želim zbog nekoliko stotina dolara riskirati da ne uhvatim let na start ekspedicije.
Nijednu odluku ne donosim prije nego što sam saznao sve dostupne informacije i dobro, duboko i detaljno promislio o svemu. Ljudima oko sebe ponekad idem na živce s tom štreberskom pedantnošću, ali ja mislim da je ona jedan od ključnih sastojaka za uspjeh. Tko nije štreber, ne ide na Južni pol.
Donositi odluke na taj način je mukotrpan proces, ali se isplati. Jer rezultat tog procesa je mir. A mir je i osjećaj koji osjećam, dva tjedna prije početka velikog hodanja, sada kada putujem prema Ushuaii, najjužnijem gradu na svijetu, iz kojeg će sutra isploviti jedan brod za Antarktiku na kojem ćemo biti i mi.
Pratite Davora na interaktivnoj karti Antartike i saznajte više o ekspediciji na: Kek.hr, Facebook profilu pod nazivom Davor Rostuhar - pisac i fotograf te na njegovu blogu.
