TURISTIČKA ATRAKCIJA

REPORTER NEDJELJNOG POSJETIO JE RODNO MJESTO 'VELIKOG VOĐE' Njegovu rodnu kuću godišnje posjeti tek nešto manje turista nego Kineski zid

September 20, 2016 - Shaoshan, China - A couple takes a selfie in front of Mao Zedong Memorial, in Shaoshan village..On Wednesday, September 21, 2016 in Shaoshan, China., Image: 334018123, License: Rights-managed, Restrictions: * France Rights OUT *, Model Release: no, Credit line: Profimedia, Zuma Press - Archives
Profimedia, Zuma Press - Archive

 

 Prije početka obilaska, kratak petominutni film s crno-bijelim kadrovima na kojima se nižu sljedeći prizori: Veliki vođa odjeven u bijelu košulju ulazi u selo gdje je dočekan kako i dolikuje. Oca domovine grle starci, mlađi se žele rukovati s njim, djeca mu srdačno plješću.

Veliki vođa pristaje fotografirat se s njima. Nakon toga odlazi do groba svojih roditelja, uzima cvijeće i polaže ga ispod majčina imena. Potom obilazi rodnu kuću, štalu za životinje i svoju sobu. Zatim odlazi u mjesnu školu. Druži se s učenicima. Pa prima starješine mjesta i zadržava se u razgovoru s njima. Puši i pije čaj. Sve te slike prati melankolična melodija.

Dok se kadrovi vrte, vodič gledatelje upoznaje o točnim razlozima povratka Mao Ce-tunga u rodni kraj 1959. godine. Više puta ukazuje na snimljene fotografije koje se prikazuju u filmu i potiho objašnjava razloge zbog kojih je Mao ozbiljan.

"Kako da se smije kada njegov narod gladuje", govori vodič. Uzima zatim stanku pa nastavlja: "Nije sretan onim što vidi."
"Nije sretan što njegov rodni kraj izgleda ovako deset godina nakon neovisnosti", nastavlja, a nakon nove dramaturške stanke, poentira: "Nakon ovog posjeta svome rodnom mjestu, Mao će više pozornosti pokloniti obrazovanju."

Lice mu je cijelo vrijeme ozbiljno, pogled zamišljen i usmjeren u daljinu, a dok priča dojam je kao da će svakog časa briznuti u plač zbog onoga što Veliki vođa doživljava u svome rodnom mjestu. Da, tako to otprilike izgleda na početku obilaska velikog kompleksa u Shaoshanu, rodnom mjestu Mao Ce-tunga, tog srca crvenog turizma koji godišnje posjeti oko 7 milijuna ljudi i u kojem se pozlaćena bista velikog vođe prodaje za 7000 juana.

 

Prije 15-ak godina država je odlučila uložiti oko 300 milijuna juana u obnovu cijelog ovog kompleksa u kojem je živio i radio čovjek koji je Kinezima prije 70 godina donio neovisnost. A da je obnova Maove rodne kuće, Memorijalnog muzeja posvećenog njegovu životu, kao i središnjem trgu imala smisla, pokazuju brojke.

Prije obnove početkom 2000. bilo je oko 2 milijuna posjetitelja, 2008. godine taj broj došao je na 3,1 milijun, a 10 godina kasnije taj se broj i više nego udvostručio. O kakvom se rastu radi, dovoljno govori podatak da Kineski zid kao svjetsku atrakciju pod UNESCO-ovom zaštitom posjeti 10 milijuna turista. Muzej i rodnu kuću obilaze radnici, studenti, činovnici, direktori, djeca i brojne obitelji, kupuju suvenire i hot dogove, no početak hodočašća zgodno i vrlo plastično, posve nenadano, opisala je grupa rukovoditelja jedne kineske tvrtke koji su u Shaoshan stigli iz susjedne pokrajine.

Okupili su se ispred hotela, a zatim ih je nadređeni poslagao u četverored. Ispred 30-ak rukovoditelja stoje dvojica direktora, dok je na čelu povorke mlađi funkcionar s velikom crvenom komunističkom zastavom u rukama. Kreću prema prostranom trgu iznad kojeg se uzdiže desetmetarski brončani kip Mao Ce-tunga. Do samog kipa vodi crveni tepih i dvadesetak stepenica.

Jedan iz grupe odlazi do obližnje cvjećarnice i kupuje tri vijenca. Svaki vijenac stoji oko 1000 juana, odnosno oko tisuću kuna. Zatim prilaze kipu, a ona dvojica direktora uzimaju vijence i polažu ih uz kip. U tom trenutku uz kip se, prema slobodnoj procjeni, već nalaze stotine sličnih vijenaca. Potom se grupa tri puta pokloni, nakon čega slijedi grupna fotografija i osmijeh od uha do uha.

- Zahvaljuju utemeljitelju nacije za sve ono što je napravio - kaže vodič. Koliko se novca okrene od tog crvenog turizma u Shaoshanu, može se samo nagađati. Oko 80 posto posjetitelja su Kinezi koji tamo hodočaste i više puta godišnje, a preostalih 20 posto odnosi se na strane turiste. Mjesto je to u kojem se Maove pozlaćene biste prodaju od 1460 do 7000 juana, kape i majice za stotinjak, dok se tanjuri s likom velikog vođe prodaju za 40-ak juana.

Sladoled je 15, boca hladne vode 10 juana. Neki nagađaju da se samo od prodaje memorabilija sigurno ostvari prihod veći od milijardu juana. Otvoreno je ipak ostalo pitanje je li to premalo za zemlju koja ima 1,3 milijarde stanovnika i koja, ako se prihvati prvotni dojam, i dalje njeguje Maov kult. Jer gdje god se okrenete, Mao vas gleda.

 

Čim se u Pekingu promijene euri u juane, u novčanik se spreme različiti apoeni različitih boja na kojima je samo jedno lice. Ono Maovo. To lice neizbježno je i kada posjetite shopove i suvenirnice. Gleda vas s majica, kapa, znački, bedževa, tanjura, lepeza, olovaka, maskica za iPhone i Huawei. Na Tiananmenu, Trgu nebeskog mira, preko puta Maova mauzoleja, na ulazu u Zabranjeni grad, i dalje stoji uokvirena njegova slika koja čini savršenu kulisu za milijunske selfieje.

Njegovo ime i radnu sobu vidjet ćete i u tisuću godina staroj Akademiji Yuelu, danas poznatoj kao Sveučilište Hunan, njegovi zlatni kipovi nalaze se ispred brojnih restorana, pa i u krugu Konfucijeva hrama posvećenog vatri, kakav je slučaj u gradu Changshau.
Slično je i u Shaoshanu. Čekanja za ulazak u Maovu rodnu kuću traju i do dva sata za obilazak koji traje najviše do pet minuta, osim ako nemate mogućnost VIP ulaza.
- Sve je besplatno jer je cijeli kompleks edukacijski i ljudi ovdje dolaze kako bi pokušali shvatiti kako je Mao postao tako velik čovjek - kažu nam ispred Maove rodne kuće, gdje oko tisuću ljudi čeka u redu.

Žuta je to prizemnica napravljena od opeka, s drvenim gredama, u kojoj je, barem kako je prezentirano, svaki član imao svoju spavaću sobu. Rodna kuća ima ukupno 12 soba, u Maovoj sobi prostrani je krevet i radni stol, a na ploči ispred ulaza u dnevnu sobu i blagovaonicu, gdje je bila velika peć, stoji sljedeći natpis: "Ovdje je Mao okupljao obitelj i ohrabrivao ih da se posvete slobodi kineskih ljudi". Memorijalni muzej s desetak tematskih cjelina prati Maov život od djetinjstva i upoznavanja s Marxovim idejama, preko stvaranja Kineske Sovjetske Republike, Dugog marša i borbe s Japanom i kineskim nacionalistima, do neovisnosti, Velikog skoka naprijed, Kulturne revolucije i same smrti u rujnu 1976. godine.

Da je u Kulturnoj revoluciji stradala i obitelj sadašnjeg kineskog predsjednika Xi Jinpinga nema govora, kao što nema previše informacija ni o Maovim pogubnim greškama, totalitarizmu i gušenju sloboda. Primjerice, oni filmski kadrovi iz uvoda snimljeni su 1959., u vrijeme kada je u toj zemlji na snazi Maov socijalno-ekonomski plan Veliki skok naprijed.

U tom megapokušaju preobrazbe Kine iz poljoprivredne u industrijaliziranu zemlju prema najkonzervativnijim procjenama živote je zbog siromaštva i gladi izgubilo 14 milijuna ljudi. Mnogi Maovi kritičari uvjereni su da ih je bilo mnogo više, brojke idu od 30 do 50 milijuna ljudi. Vodič o tome ne priča, a vrlo je upitno hoće li se te rasprave otvoriti i 1. listopada ove godine, kada se slavi 70 godina od osnutka Narodne Republike Kine koju je utemeljio Mao Ce-tung.

 

U Kini su trenutačno, ipak, druge teme u fokusu. Prije svega kako riješiti ekonomske probleme koje je donio trgovinski i carinski rat sa SAD-om s kojim je u 2018. imala robnu razmjenu od 750 milijardi dolara i suficit od 323 milijarde dolara, te promidžba megaprojekta "Jedan pojas, jedan put", svojevrsnog oživljavanja nekadašnjeg Puta svile, za koji mnogi analitičari navode da je riječ o jednom od najambicioznijih svjetskih projekata.

Prije 20-ak dana Kina je objavila Bijelu knjigu u kojoj je iznijela službeno stajalište Pekinga o sukobu sa SAD-om. U knjizi se Trump ne spominje, ali se jasno aludira na njega kao glavnog krivca za ovaj sukob, kroz sljedeću igru riječi: "Trumpeting 'America First', the current US administration...". To je rečenica je kojom počinje objašnjenje zbog čega je SAD krivac za sve.

U sljedećim odlomcima pak navodi se da SAD nanosi trgovinsku štetu cijelom svijetu, kako Trumpova država ugrožava globalni gospodarski rast te da ovim trgovinskim i carinskim sukobom gube obje države, ali najviše ostatak svijeta. Navodi se i kako će se početi gubiti radna mjesta, kako će se povećati troškovi života te se prognozira da razvoj Kine također više neće ići onako kako je to bilo posljednjih godina. Ipak, službeni Peking zaključuje da se "kineska vrata nikad neće zatvoriti, čak otvorit će ih se još šire".

A to otvaranje, uz unutarnje reforme, žele napraviti i kroz mega projekt Jedan pojas, jedan put, čiji je integralni dio i inicijativa 16+1, odnosno suradnja 16 zemalja srednje i jugoistočne Europe među kojima je i Hrvatska, s Kinom.

Naravno, kada o takvoj inicijativi govori ugledni kineski profesor Wang Yiwei, ravnatelj Centra za europske studije na kineskom Sveučilištu Renmin i čest gost brojnih svjetskih mainstream medija, odmah naglašava da su u krivu kritičari koji navode kako Kina kroz ulaganja u ove zemlje i gradnju infrastrukture zapravo želi širiti svoj utjecaj i ideologiju i na neki način kolonizirati svijet.

- To nije u DNK Kine. Zašto bismo kolonizirali neko područje ako možemo sve sagraditi sami i sve sa svojim resursima? Pa mi smo probili Tibet zbog gradnje autoceste i bržeg povezivanja. Bilo je žrtava, ali je naša ljubav prema povezivanju i susretu više od Tibeta i dublja od Indijskog mora - poetski ističe profesor Wang.

Njegova kritika ide u smjeru da se zapadne zemlje često pozivaju na potrebu uvođenja demokratskog režima, a da se prije toga ne rješavaju krucijalni problemi poput gladi, siromaštva, uvođenja interneta... Uvjeren je da je Kina ta koja zbog svoje predanosti radu može pridonijeti razvoju svijeta kroz ovu inicijativu i ponavlja ono što je danas svima jasno, kako ne postoji infrastrukturalni problem koji Kina ne može riješiti.

- Kinez jednom rukom jede, a drugom radi. Zapadni svijet za ručak koristi obje ruke, jednu za vilicu, drugu za nož. Dopustite nam da budemo prijatelji - objašnjava Wang, čija fotografija na posljednjem slajdu predavanja vrlo jasno pokazuje što Kina misli o Europi. Ta slika prikazuje pandu kako pumpa ispuhanu loptu na kojoj je nacrtana Europa.

Kada se ove činjenice uzmu u obzir, jasno je zbog čega je Maova ostavština barem nakratko postrani. Ionako je dojam koji se stekne da se ta ostavština baš i ne želi kritički sagledati. Evo primjera.

Kada vodiča u Shaoshanu podsjetite na riječi Deng Xiaopinga, koji je otvoreno rekao da je Mao učinio 70 posto dobrih, ali i 30 posto loših stvari (Xiaoping, podsjetimo kratko, bio je Maov suradnik, često i kritičar, zbog čega nije prošao neokrznut u Kulturnoj revoluciji.

Nakon smrti Velikog vođe proveo je mnoge ekonomske reforme, uveo kapitalizam na kineski način i otvorio Kinu svijetu, zbog čega je počeo ekonomski rast te države. Upravo zbog toga mnogi Xiaopinga nazivaju ocem moderne Kine, iako ni on po svojim potezima nije bio svetac Konfucijev), on reagira pitanjem: - A tko vam je rekao da je to Xiaoping rekao?
- Pa čitali smo.
- Znači, niste osobno čuli Xiaopinga da je to rekao - bilo je sljedeće pitanje koje je izgovoreno uz ironičan osmijeh.
- Pa vrlo teško, jer nismo iz Kine - izustili su oni s druge strane.

- Pa zar nije onda neumjesno pitati takvo što i nemati dokaz da je to stvarno izrečeno - bile su riječi kojima se, postalo je vrlo jasno, zaključila ova kratka rasprava koja ipak dojmljivo pokazuje kakav kritički stav o Mao Ce-tungu trenutačno vlada u drugoj najvećoj ekonomskoj sili u svijetu.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo