Petak je, negdje oko 13 sati. Dok taksist guta milje da nas dovede do svetog grala tog lučkog, ali predivnog grada, stalno ponavlja...
- Anfield? Napokon idete na pravi stadion, a ne ono Evertonov Goodison... što je to uopće, ma kanalizacija!
Ispred stadiona lagana gužva, iako se utakmica igra tek sutradan. Dvadesetak ljudi izlazi iz jednog izlaza, obavijeni Liverpoolovim znamenjem: šalovi, majice, dresovi, pune vrećice upaljača, fotki, slika. Upravo su završili sa stadionskom turom, koja na Anfieldu, svakodnevno, izuzev dana kada se igra utakmica, traje šest sati, od 9 do 15 sati, uz jednosatni obilazak kultnog zdanja pod vodstvom službenog vodiča.
Nešto prije toga bili smo u muzeju Beatlesa, pardon, samo na ulazu, no s obzirom da tura po muzičkoj magiji Liverpoola koja se prelila na svijet stoji 18 funti, a novčanik, natopljen Carlingom, više nije solventan, izbor je pao na nogomet.
- Beatlese ćemo jednom pogledati sa suprugama, jer ovdje se moramo vratiti - lažemo si samo da se popnemo gore, tamo gdje svatko tko se smatra punokrvnim ljubiteljem nogometa, jednom mora završiti. Uz Bernabeu, Camp Nou, uz Meazzu ili Wembley, a sigurno i La Bomboneru, Anfield spada u jednu od monumentalnih nogometnih katedrala. Na ulazu lagana gužva, premda nova “predstava” počinje tek za 20-ak minuta. Hrvati taj dan, ni 24 sata nakon Torcidinog upada na teren na Goodisonu i ostavljanja poruke u Lovrenovom ormariću, nisu bili dobrodošli, tako da smo se predstavili kao - Česi.
- Můžeme dostat tři vstupenky, prosím - obratili smo se na “divnom” češkom čovjeku na blagajni, koji nas je skenirao i izdao tri ulaznice.
Raster turista
Svaka stoji 17 funti. I svaka donosi hrpu pravila: “Ne smijete se izdvojiti iz grupe jer se stadion zatvara, ne smijete na teren, a danas, nažalost, ni u svlačionice jer su obje zauzete. Žao nam je...”, procijedio je naučenu rečenicu, dok smo mi smišljali kako se tih 17 funti moglo i malo bolje investirati. No dobro, sad je gotovo.
Pola sata kasnije krenuo je posjet vođen izvjesnom Denise. Popeli smo se na drugi kat, gdje šankove koji za vrijeme utakmice prodaju burgere, hot-dogove i pivo, kriju face Shanklyja, Paisleyja, Fagana... sve do Houlliera i Beniteza. Priča koju saznate s dva klika mišom, ali uz nas, još dvadesetak ljudi sve ždere kao english breakfast nakon jake noći. Ljudi koji, inače, broje nekoliko Nizozemaca, desetak Skandinavaca, gdjekoji Nijemac i Austrijanac, te jedan engleski par iz Bristola. I da, mi - Česi. Klasični raster liverpoolske posjete...
Slijedi ulaz na glavnu tribinu, slikanje, plakati s najvećim ostvarenjima, fotkanje s replikom trofeja Lige prvaka (jedna fotka - deset funti!), spuštanje u tunel gdje stoji legendarni natpis “This is Anfield”. I to je to. Realno, masu preskupo. Replike kultnih transparenata, stare fotke, dva mjesta gdje se možete fotografirati, još poneki detalj i to je to. Previše, zaista previše. Nama, doduše. Stranci su pritom oduševljeni, društvene mreže gore. I za kraj kultna rečenica...
- Da ovdje nema vas, ne bi bilo ni mene... - kaže Denise, starija gospođa od kojih šezdesetak i kusur, prodornog i promuklog glasa.
Lijepo zvuči, ali...
I to je istina. Jer, saznali smo u međuvremenu, dnevno stadionsku turu u prosjeku prođe dvije tisuće ljudi. Za obilazak stadiona koji je napravio sve da prodaje romantiku: ulazna vrata napravljena su od recikliranog metala koji je nekoć, prije preuređenja, bio krov starog Anfielda, pa sve do drva od kojeg su nekoć radili sjedalice. To je priča koju Liverpool sjajno prodaje. No uz kartu za obilazak stadiona nije omogućen i ulazak u muzej. On se dodatno plaća, kojih desetak funti. Pa onda nakon njega ulazite u fan shop, pa tamo još potrošite kojih (minimalno) desetak funti...
- U prosjeku, dnevno imamo dvije tisuće ljudi - otkrio nam je kasnije prodavač ulaznica.
Dakle, dnevno Liverpool na obilasku stadiona zaradi 34 tisuće funti. Dodajte tome fotku s replikom pokala, ulazak u muzej te prodaju klupskih suvenira i opreme, okvirna se cifra, samo na turističkom dnevnom dijelu, vrti oko 50 tisuća funti. Zbrojite to s oko 300 radnih dana i dobit ćete ravno 15 milijuna funti. Čistog profita. Bez utakmica, ulaznica, burgera, kobasica i piva koji se prodaju na svakoj utakmici. Nema sumnje, radi se o romantiziranoj tvornici novca...
Da si ne lažemo, sve to lijepo izgleda i zvuči. Biti tamo doista je jedinstven osjećaj. No nogomet, a engleski pogotovo, postao je tvornica koja multiplicira profit bez obzira što su veliki uspjesi u rikvercu. U europskom nogometu već neko vrijeme nisu konkurentni, reprezentacija je samo legendarna, nažalost, ništa više, ali kolijevka nogometa živi na strasti i romantici. Televizijska prava su enormna, sponzori su izdašni, no ono što privlači mase, kako engleske tako i one strane je ta povijest, strast, romantika koja se neviđeno prodaje. Dva dana u Liverpoolu otkrili su neki novi (financijski) svijet: ništa se ne prodaje bolje od povijesti.
- Slušaj, znaš zašto je utakmica s Hajdukom bila rasprodana? - hipotetski pita stari navijač Evertona.
- Zato što ne spada u regularni dio prodaje ulaznica. Ovo je najjeftinija ulaznica sezone. Ako želiš na Premiership, treba ti kredit...
Nema dvojbe, jer bez obzira na viši standard od hrvatskog, za Everton najjeftinija godišnja ulaznica iznosi 520 funti. Tribina iza gola. Samo Premiership, bez europskih utakmica, FA kupa, ili Liga kupa. Prevedeno, gotovo pet tisuća kuna. A to je jedna od najjeftinijih u Engleskoj.
- Za Liverpool najjeftinija iznosi 800 i kusur. No u gradu tko može, on je uzima. To je stvar prestiža, jer moraš biti dio Anfielda, Kopa, svega. L’pool je tradicija, vjera, to nije nešto obično - odgovara zakleti pripadnik “redsa”.
I ta je cijena neki standard. Koji se prodaje. Premda navijači sve češće rogobore protiv cijena ulaznica, koje iz godine u godinu rastu, oni ostaju vjerni. Romantika, strast i vjernost. Bez obzira na neviđeno ‘deranje’.
“Samo konzumenti, navijači, mogu zaustaviti ovo divljanje i pljačkanje, otimanje nogometa od naroda. Novac koji se vrti postaje toliki da je sa stadiona otjerao one zbog kojih se nogomet igra. Tamo sada stanuje viša klasa, i turisti koji si to mogu priuštiti. Nogomet u Engleskoj postaje neizdrživ, moguć samo za one s lovom, one koji žive s par stotina funti a kojima je on bio strast, mogu ga jedino živjeti uz televiziju. U pubu, jer nemaju ni doma mogućnosti da plaćaju pay-per-view. Današnji nogomet žive samo lovaši, A da se to sruši i vrati na normalne postavke, postoji samo jedno rješenje, da navijači napuštaju tribine i da se ne kupuju TV pretplate. No toga nema, ni na vidiku”, dao je svoj pogled novinar Guardiana, David Conn u svojoj knjizi “Football business”.
Najveća droga
Kada uđete u priče ljudi kojima je nogomet način života, a Englezima je to apsolutni smisao, onda shvaćate zašto je to tako...
- Imao sam deset godina kad me stari furao na utakmice. Tada su one bile odmak od užasnog života, karte su se prodavale u bescjenje. Engleska je u neku ruku bila poput Rima; kako se god događalo neko sranje, tako je rulja uvijek, i vječno izlaz imala u utakmicama. One su bile heroin za narod. Imaš svoj klub i živiš od nedjelje do nedjelje. Ako nisi barem u srednjoj klasi, nemaš što jesti, pogotovo u Liverpoolu, gdje se sve svodilo na palentu i krumpir, živiš za novu utakmicu. I tako iz tjedna u tjedan. Pokoje pivo i nogomet. To je u našem kodu, to se usadilo i ne izlazi. I premda ja danas nemam para, uvijek nađem nešto da sebi i svom sinu kupim godišnju ulaznicu. Znaš, kad ti to jednom uđe u krv, gotovo je. Nogomet je najveća engleska droga, nema dvojbe - otkriva mi čovjek od kojih 50-ak godina, vječno zaljubljen u Liverpool, dodajući:
- Ako dosad u životu na klub nisam potrošio bar 100-tinjak tisuća funti, nisam ništa...
Daleko od Shanklyja
To je život Engleza. A njima onda dodajte nas turiste koji iz raznih dijelova svijeta hrlimo da odgledamo uživo barem jednu utakmici Liverpoola ili kojeg god kluba za koji navijamo, dođemo do jednostavne računice: najinteresantnija, a možda i najbolja liga na svijetu zaista je tvornica novca. Sponzori se bore tko će doći do prednjice dresa, televizije se bore za prijenos, a klubovi sve to dobro naplaćuju.
Danas je engleski nogomet daleko od onog starog Billa Shanklyja o kojem nam je Denise pričala s toliko entuzijazma. Danas je taj nogomet samo podloga, ljepak koji će cijeli svijet prizvati da mu dođeš, zaljubiš se i ostaviš barem 50-ak funti. Taj romantičarski pogled na nogomet ogleda se možda na još par preostalih stadiona i spiku, pravu nogometnu koju doživiš, ali istu spiku koja izumire.
Kao, primjerice, moj posjet Upton Parku i West Hamu prije dvije godine. Ovaj West Ham, s novim stadionom, nema taj đir, morao se preobraziti i iz radničkog kvarta prijeći na mjesto gdje će se Bobby Moore i mjehurići morati prodati.
Priča o engleskom nogometu, začahurena duboko u mozgovima ljudi koji ga žive, i o njemu sanjaju, realno, ostala je daleko iza nas. Ispred nas stoji velika borba protiv rasta ulaznica, čija cijena neće stati, tribine pune smartfonea koji umjesto drukanja slikaju svaki detalj i nekoć gladijatorsku arenu pretvaraju u kazališni ambijent, ispred nas stoje klubovi koji postaju tvrtke, s profitom kao jedinim mjerilom. Iako su navijači tamo kulisa koja se najbolje prodaje. Kao Kop na Anfieldu...
Ako, zapravo, itko želi osjetiti pravi, iskonski nogomet Engleske kao kolijevke nogometa, onda bi trebao skrenuti na razred niže. Tamo u Championshipu, među Leedsom, Sheffieldom, Aston Villom, Millwallom... tamo još uvijek stanuje ono za čime žude pravi nogometni fanovi. Ispod elitnog kata engleskog nogometa krije se “kvart” u kojem se sjajno osjećate.
Možda nema znamenitih stadiona, muzeja, dresova i čaša s grbom voljenog kluba, ali tamo još uvijek stanuje nogomet u koji ste nekoć davno jako zaljubili... Ne zove se Arsenal, Man. United, Liverpool ilineznamkako, no tamo je ostavljen posljednji ekstrakt igre koja odumire. Ono preostalo se naplaćuje. Je, nema dvojbe, to je klasična romantična tvornica para...