HRVOJE JURIĆ

VELIKA ISPOVIJEST MLADOG SLAVONCA U AVANTURI ŽIVOTA, JAVIO NAM SE NEGDJE IZ RUSIJE Na Uralu me skoro zgazio kamion, carinike smo morali mititi rakijom

    AUTOR:
    • Tena Šarčević

  • OBJAVLJENO:
  • 24.07.2019. u 23:39

Matija Pospihalj

 

Prošao je 8400 kilometara i devet zemalja u 44 dana, ali za Hrvoja Jurića ovo je tek zagrijavanje za ono što slijedi. Prođe li sve kako treba, ovaj 33-godišnji Đakovčanin odradit će ukupno 29 tisuća kilometara po cijeloj planeti i upisati se u Guinnessovu knjigu rekorda.

Hrvoje će tada postati prvi čovjek u povijesti koji je svijet obišao - na električnom biciklu. Avantura života, nema sumnje.

Hrvoje se Jutarnjem javio negdje iz Rusije. Njome putuje već 40 dana, a kad je prođe, na brojčaniku će kazaljka stati na novih 9700 kilometara. Dosad je prošao Sloveniju, Mađarsku, dio Austrije, Slovačku, Češku, Poljsku, Litvu i Latviju, ali Hrvoje ne pomiče samo osobne granice i rekorde. Ovaj pothvat, naime, ima i humanitarnu dimenziju.

Matija Pospihalj
 

Četiri dionice

Svoj je projekt podijelio na četiri dionice. Prva, u kojoj je još uvijek, jest Zagreb - Vladivostok (oko 11.700 km), druga Perth - Brisbane (Australija, oko 5500 km), treća Anchorage - Halifax (Sjeverna Amerika, 8500 km), a četvrta je planirana kao zatvaranje kruga, u kojem će se od Lisabona ponovno vratiti u Zagreb i pritom prijeći posljednjih 3700 kilometara.

- Dnevno na biciklu prelazim od 220 do 280 kilometara, a nekada to bude i preko 300, što uglavnom ovisi o terenu koji prelazim - javlja nam Hrvoje iz Rusije. Veza je loša, signal slab, ali nekako uspijevamo razmjenjivati pitanja i odgovore.

Do Rusije je, kaže, sve bilo “kao da vozim kroz susjedstvo”.

- Europa je, više-manje, svugdje ista, na svakom su koraku dućani i bankomati, restorani i mjesta za odmor. Tek je nešto drukčije bilo na samom sjeveru. Dok smo vozili kroz Litvu i Latviju, primijetili smo da je priroda ondje već čudnovatija nego prije - priča Hrvoje pa se osvrće na prve komplikacije, koje su počele već na ruskoj granici.

Matija Pospihalj
 

Punih 14 sati trajalo je čak pet pregleda, takozvanih pet kontrolnih točaka.

- Na četvrtoj, glavnoj, ja sam prošao bez problema, ali Matija Pospihalj, moj kamerman i suputnik, koji vozi kamper Adria Mobil Twin, morao je ostati jer su zahtijevali da jedan od papira bude preveden na ruski i ovjeren ruskim pečatom. Tu smo izgubili dva dana jer je bio vikend i u Latviji nitko nije radio. Na kraju smo opet imali problema s ulaskom jer je ovaj put radila druga gospođa, ali prošli smo nakon sedam sati čekanja - prisjeća se pa otkriva da su on i Matija u tom trenu posegnuli za najpoznatijim slavonskim rješenjem za sve probleme.

- Možda smo prošli i zato što smo gospođi poklonili bocu domaće rakije koju mi je za put poklonio prijatelj Ivan Polojac - smije se Hrvoje.

Bilo je već sad, kaže, i puno ozbiljnijih i težih situacija od one koju su donijele administrativne peripetije na prvoj istočnoj granici. - Prelazak preko Urala bio je vrlo zahtjevan jer sam se svakoga dana doslovno morao gurati između stotina kamiona jer je cesta uska, loša i nema zaustavnog traka. Tu sam planinu prelazio dva dana (oko 300 km) jer nas je uhvatilo i nevrijeme, pa nisam mogao voziti brzo kao inače - kaže. Tu je bila i jedna za dlaku ozbiljnija prometna nezgoda, koja je, na sreću, prošla s ozljedama koje ga nisu zaustavile u njegovu naumu. Biciklirao je tada prema Irkutsku. Pogled je spustio dolje, prema mjenjaču, a kad je podignuo glavu, ususret mu je već išao kamion.

- Prešao je skroz na moju stranu i refleksno sam reagirao skrenuvši desno prema kamenju. Tu sam preletio volan i lijevom se stranom dočekao na podu. Problem je bio što mi se desno stopalo nije odvojilo od SPD pedale, što je rezultiralo nateknućem zgloba, a ujedno i lakšim udarcem u rame i koljeno. Nekoliko sam dana vukao ozljede i stavljao obloge na zglob - priča nam.

Neobična stvarnost

Čak i bez komplikacija poput ove život na (ovako ekstremnom) putu sigurno je manje ugodan od “sjedilačkog”.

Ali konformizam nikada nikoga nije odveo do velikih stvari.

Hrvoje nam opisuje kako izgleda njegova i Matijina svakodnevica u tom kontekstu, odnosno kako u ovoj neobičnoj stvarnosti izgledaju svakodnevne radnje, za koje većinom nismo navikli razmišljati o tome kako ćemo ih izvršiti.

- Za prvi i četvrti dio putovanja, odnosno Euroaziju, na korištenje smo dobili kamper slovenske firme Adria Mobil, koja ima tradiciju dugu više od 50 godina. Radi se o potpuno novom kamperu koji je doslovno iz tvornice, s 0 prijeđenih kilometara, krenuo na put oko svijeta. U kamperu imamo krevet, koji se nalazi u stražnjem dijelu, i moguće ga je podignuti skroz do stropa, tako da je iskoristivost prostora maksimalna.

Matija Pospihalj
 

Imamo i kuhinju, grijanje, tuš, plin, frižider... To nam je doslovno kuća na kotačima. Nekad u kamperu pripremamo obroke, a nekad jedemo po restoranima jer je hrana pristupačna i jeftina. Toliko da sam se otrovao hranom i dva dana vozio s ne baš lijepim osjećajem, ali i to je prošlo - snažan je Hrvoje, kojem je dnevna rutina u većoj ili manjoj mjeri svaki dan slična: ustaje rano ujutro pa nakon doručka sjeda na bicikl i vozi do podneva.

- U tom bih periodu trebao bih napraviti čim više kilometara jer sam tada najodmorniji i svjež. Zatim slijedi pauza od sat vremena, pa opet bicikl, na kojem sjedim sve do 18 sati. Onda pauza i još maksimalno dva-tri sata vožnje. Možda može zvučati monotono, ali zahvaljujući krajolicima kroz koje prolazim i ljudima koje susrećem ovaj pothvat ima i onu drugu, topliju stranu - kaže nam Hrvoje.

Pomaže pedalirajući

A osim toplije strane u kojoj njega “griju” ljudi koje susreće na putu, Hrvojeva priča ide i u suprotnom smjeru - i on će svojim bicikliranjem pomoći brojnima.

- Ovih ću dana na svojoj Facebook stranici Giant World Tour by Hrvoje Jurić objaviti humanitarnu kampanju “Zajedno možemo”. U zamjenu za donacije, dijelit ću “perkove”, povlastice, od kojih je definitivno najvrednija karbonski bicikl Giant Propel, kojim sam ujedno i vozio od Londona do Istanbula, a tijekom kampanje se može kupiti za gotovo trećinu stvarne cijene.

Tu su i moji potpisani dresovi koje koristim na putovanju oko svijeta, bidoni, sve tri kacige, knjige, a došao sam i na ideju da u perkove ponudim i razglednice s najudaljenijih krajeva svijeta - kaže Hrvoje, koji će od prikupljenog iznosa pomoći samohranim majkama iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije.

Matija Pospihalj
 

- Mislim da bismo svi zajedno trebali raditi na zbližavanju. Mene su moji roditelji učili da ne smijem gledati tko je koje nacionalnosti, vjeroispovijesti ili boje kože. Ili si čovjek ili nisi. Ako sam ja Hrvoje iz Hrvatske i imam mogućnost pomoći nekome u Nišu, Srebrenici ili Rijeci, zašto to ne bih i napravio? Na kraju, kakvo je to zadovoljstvo uživati u dobru ako ga samo ja koristim, a drugi nemaju za kruh? - pita se Hrvoje, koji iza sebe već ima hrpu sličnih humanitarnih projekata.

- Dostavljao sam osnovne namirnice obiteljima kojima su u tom periodu jedina primanja bila socijalna pomoć, iliti naknada od nekoliko stotina kuna, što nije bilo dovoljno ni za režije. To je isti problem u kojem se i moja obitelj našla i znam koliko je bilo teško kad bi došla jutra u kojima brojite kovanice za kruh - suosjećajan je i poduzetan Hrvoje. 

 

Anegdote s puta

- Prijeđenih devet tisuća kilometara Hrvoje je u kamperu proslavio kulenom iz Đakova, ajvarom iz Slatine i craft-pivom iz Čakovca.

- Na putu je, među ostalima, susreo čovjeka koji već šest mjeseci pješači, a želja mu je do 2021. stići do Moskve da bi Putinu rekao da više ne može biti predsjednik. Razlog je jednostavan - smatra da Putin nije dobar za njega. I njega slijedi prijatelj. “Nekad mi se čini da Matija i ja izgledamo poput te dvojice”, našalio se Hrvoje.

 

- Bio je i na jednoj ruskoj svadbi mladog para koji je nakon sedam godina ozakonio svoju vezu. “Kako sam se našao zatečen i nisam znao što učiniti, otrčao sam u kamper, uzeo tablu slanine i uručio im kao poklon,” podijelio je Hrvoje na svojoj Facebook stranici Giant World Tour by Hrvoje Jurić.

 

To mu je, ispričao je, ujedno bio i posljednji komad slanine u kamperu, no nije mu bilo žao jer je mladencima to sigurno bio najoriginalniji dar. Riječ je, naravno, o domaćoj slanini koju su mu prijatelji dali prije puta. “Lijepo sam ih nasmijao, svi su se u restoranu smijali mojim tajicama, a jedna je baka vikala nešto na ruskom, tipa da bi plesala sa mnom”, kaže Hrvoje.

 

- Na ovakvom putu čovjek ima prilično niske kriterije oko toga gdje će malo ubiti oko. “Ne postoji vrijeme ni mjesto/stolica na ovom putovanju a da nisam zaspao na njoj”, kaže Hrvoje. A njegov kolega Matija brine da ništa ne ostane nezabilježeno.

 

 

Opširnije


Izdvajamo