Da mi je netko prije puta u Švedsku rekao da pet dana neću promijeniti donje rublje i da ću pet večeri zaredom ići spavati neopranih zuba, a nuždu obavljati po smrdljivim poljskim WC-ima, ili s lopaticom, upaljačem i toaletnim papirom u ruci tražiti najbolje skriveno mjesto, rekla bih mu da me uopće ne poznaje. Ali sjever Švedske učini to čovjeku. Ponudi mu drukčiju perspektivu i uskrati mu pravo na čistoću i sram.
“Biti slobodan, biti sposoban ustati i ostaviti sve iza sebe - i ne pogledati natrag”, jedan od citata švedskog diplomata i pisca Daga Hammarskjölda uklesanih u veliko kamenje koje se nalazi na ruti Fjällräven Classica, 110 kilometara duge treking ture na kojoj godišnje sudjeluje dvije tisuće ljudi, nekako sumira moju petodnevnu borbu s vremenom, zahtjevnim terenom i samom sobom. Moje trogodišnje iskustvo planinarenja, sada mi je to jasno, nije bilo dovoljno za sudjelovanje na jednoj od najtraženijih treking tura među hipsterskom outdoor zajednicom.
Ali tvrdoglavost je bila jača od fizičke spreme. Kad su mi prijatelji govorili da ovu jedinstvenu priliku trebam shvatiti ozbiljno i odgovorno, mislila sam da pretjeruju i nepotrebno me plaše. Bila je to prva u nizu pogreški koje su me pratile na ovom putovanju. Potvrdu da sam kao novinarka upala u grupu od 15 ljudi iz tri, prema Šveđanima, istočnoeuropske zemlje dobila sam još u ožujku pretpostavljajući da će ovo putovanje biti za pamćenje.
Fjällräven Classic pokrenuo je 2005. godine Åke Nordin, osnivač poznatog švedskog outdoor brenda i veliki zaljubljenik u švedska prostranstva i boravak u prirodi. Nordin, koji je umro 2103., želio je da i drugi istraže predivan krajolik i, još važnije, osjećaj slobode koji pruža ovaj treking. Za turu je odabrao čuveni Kungsleden (Kraljev put), osiguravši svim sudionicima besplatnu hranu, prijevoz i sigurnost, što je privuklo ljude iz cijelog svijeta da svake godine grozničavo pokušaju upasti na treking koji prima samo dvije tisuće ljudi, a karta stoji oko 250 eura.
Vreća da paše uz šator
Prilikom istraživanja Classica shvatila sam da nemam blagog pojma kako ću preživjeti 110 km napora. Tu sam informaciju jednostavno potisnula. Tješila sam se kako nisam jedina amaterka koja ide u švedsku divljinu i bila sigurna da će se stvari nekako riješiti.
Prvi put sam se malo zamislila kad su mi organizatori javili da ću spavati sama u šatoru. Naime, nikad prije nisam spavala u vreći za spavanje, a kamoli u šatoru, pa me ulovila panika kako ću sastaviti šator kad ne znam ni složiti papir s uputama za lijek. Moji iskusniji prijatelji su se zamislili kad sam im rekla da moram kupiti vreću za spavanje i da bih je htjela upariti s bojom šatora.
Druga stavka je bio ruksak koji na leđima nosiš cijelim putem sa svim stvarima - vrećom za spavanje, higijenskim potrepštinama, odjećom, kuhalom, kartušom, hranom, kompasom, kartom, štapovima, šatorom. Prosječna težina ruksaka je oko 15 kg, iako je moj težio manje. Savjet da ga testiram prije puta tako što ću staviti na leđa desetak kila i hodati po gradu, što organizatori preporučuju na svojoj stranici, u startu sam odbacila. Jer, realno, koliko teško to može biti.
Kako se približavao dan polaska, počela me loviti nervoza. Nakon ljeta provedenog na plaži prvi sam se put zapitala jesam li dovoljno fizički spremna za takav put. Ali kad su mi javili da sam dobila cimericu u šator, bilo mi je mrvicu lakše. Dodatan pritisak stvarale su mi cijene nužne opreme. Za one koji s tim nisu susretali, planinarenje u prikladnoj opremi s obavezno istaknutim logom neke strane tvrtke nije nimalo jeftin sport.
Večer prije puta otvorila sam ruksak i nakon odgledanih tutorijala na YouTubeu krenula pakirati stvari. Budući da sam znala da po putu nema tuševa, kupila sam donje rublje od merino vune koje košta kao suho zlato, ali obećanje da upija mirise, brzo se suši i antibakterijsko je bilo je dovoljno da izdvojim oko tisuću kuna. Da sam tad znala da će mi trebati samo jedne, uštedjela bih si i novac i živce.
Dan polaska je bio euforičan i zatišje pred buru. Naime, prvi sam dan s ekipom sastavljenom od tri Mađara, pet Hrvata i šest Slovenaca provela u Stockholmu. Ta gradska idila trajala je jedan dan jer smo se sutradan uputili prema Kiruni, laponskom gradiću na sjeveru Švedske, iz koje smo organiziranim prijevozom došli u Nikkaluoktu, početnu točku našeg trekinga.
Ja i moje smeće
Tamo sam dobila dehidriranu hranu i vrećicu za otpad. Naime, Šveđani su vrlo ekološki osviješteni pa sudionici svoje smeće moraju nositi sve do cilja. S utrkom dolazi i odgovornost prema prirodi i potreba da je se održi i sačuva. I zato krajolik koji ćemo prijeći moramo ostaviti onako kako smo ga i našli. Na početku ovog za mene epskog puta koji se odlikuje surovim, ali ujedno i veličanstveno divljim krajolikom postala sam svjesna da me manje od 400 km dijeli od arktičkog kruga. Na jedvite jade stavila sam ruksak na leđa i pomislila kako će ovi divni planinski lanci i prizori biti moj dom u sljedećih pet dana. Veliki dio švedske kulture počiva na slobodi pristupa prirodi, što stoji i u njihovu zakonu. Naš vodič, Šveđanin Linus, objasnio mi je da njegovi sunarodnjaci pristup prirodi smatraju fundamentalnim pravom svakog čovjeka.
Prvog dana trekinga bila sam veoma uzbuđena, ruksak mi je bio pretežak, znojili su mi se dlanovi, morala sam na WC... Ukratko, bila sam izvan sebe. Pet dana i 110 km bili su preda mnom, kao i pred mojim supatnicima, među kojima je bilo pravih fit profića. Takvi mi najčešće stvaraju tjeskobu, ali to je bio moj problem. 19 kilometara bio je cilj koji smo si zadali, a sam početak bio je prilično lagan. Priroda je bila fascinantna, a uz priču i povremena stajanja nisam osjetila prevelik umor i napor. Odlična je spoznaja da pitku vodu možete natočiti u svakoj rijeci ili potoku koja vam se nađe na putu. Pred kraj dana već sam osjetila pravi umor pa sam odahnula kad smo pronašli mjesto na kojem ćemo provesti noć. Kad si umoran i jedva čekaš izuti gojzerice, ali unatoč tome moraš složiti šator i namjestiti sve za spavanje, dođe ti da sjedneš i plačeš.
Ali moja snažna cimerica Kristina, skupa s vodičem, složila je šator dok sam ja stajala po strani i divila se njihovoj umješnosti. Prva noć bila je pravi test za mene jer sam prvi put spavala u vreći za spavanje i ne mogu se požaliti da je bilo previše neudobno. Kako je ovaj kraj u blizini arktičkog kruga, mraka gotovo da i nema pa su iskusni planinari ponijeli maske za spavanje i čepiće za uši, a ja sam se tijekom “noći” budila puno češće te sam idući dan bila umornija. Jutra su bila najgora zbog presvlačenja, traženja mjesta za obavljanje nužde, pripreme doručka, slaganja ruksaka i šatora pa je napuštanje tople kućice bilo gore od jutarnjeg turnusa u srednjoj. Drugi dan je bio velika prekretnica i test za moje mentalno stanje. Do podne sam već osjetila stvaranje žuljeva na nogama, koji su mi brzo sanirani pa sam koliko toliko bila u stanju hodati po toplom kolovoškom danu.
Odustajanje nije opcija
Nakon nekoliko sati i češćih stajanja, zbog nedaća koje su snašle neke sudionike grupe, uključujući i mene, predloženo nam je da podijelimo teret iz ruksaka na ostatak ekipe. Taj dio mi je prilično teško pao jer je u mojoj glavi to značilo poraz. Nevoljko sam iz ruksaka izvadila vreću za spavanje, kuhalo s kartušom i hranu. Drugi dan trekinga pamtit ću kao jedan od gorih u životu. Osjećala sam da me dio grupe prezire, uvjerena da o meni pričaju kao o gradskoj šmizli koja nije imala pojma u što se upušta. U nekom trenutku sam se malo izdvojila, sjela na proplanak i zaplakala. Od nemoći, bolova, muke i bijesa. Obećala sam si da ću ovu utrku dovršiti makar puzajući došla na cilj, da ću se skulirati i promijeniti način razmišljanja. Pa ovdje sam došla da sredim život, izađem iz zone komfora i suočim se s vlastitim demonima.
Odustajanje je naprosto riječ koja nije dolazila u obzir. Vodiči Heidi i Linus, kao i mnogi drugi u grupi, bili su mi velika potpora i vjetar u leđa. Izmoždena i nikakva završila sam 18 kilometara dugu dionicu i zaspala kao top. Inače, cijelim putem pratili su nas planinski lanci i bili smo okruženi najvišim švedskim vrhom Kebnekaiseom, dvijetisućnjakom koji izgleda prilično zastrašujuće. Treći dan vrijeme se pogoršalo, kiša i vjetar pratili su nas cijelim putem, a put od 28 km koji smo morali prevaliti bio je i više nego izazovan. To je najteži dan putovanja jer uključuje prilično strm uspon na Tjäktju, najvišu točku rute koja se nalazi na 1140 m nadmorske visine. Svoje strahove i sumnje ostavila sam iza sebe i odlično odradila najtežu dionicu koja se nakon uspona počela spuštati praćena nepreglednim kamenjem i blatnjavim puteljcima.
Hodajući primjećujete ljepotu koja vas okružuje, a potom i ostale trekere iz svakog kutka svijeta. Prolazimo pored velikih skupina trekera iz Azije odjevenih od glave do pete u Fjallraven za koje smo kasnije doznali da ih je helikopter vratio u Kirunu jer su precijenili svoje mogućnosti. Ako se predomislite i odlučite prekinuti treking, molite boga da vam se još netko pridruži u helikopteru jer će vas to zadovoljstvo koštati nešto više od 600 eura. Iako je Švedska skupa, ništa vas neće spriječiti da na jednom od check pointova ili kontrolnih točaka ne kupite nešto za čim žudite. Unatoč tome što je dehidrirana hrana koju smo dobili odlična pa možete u samo osam minuta, koliko je potrebno da se obrok preliven vrućom vodom skuha, birati između špageta bolonjez, pulled porka, govedine s krumpirom, janjećeg gulaša, piletine tikke masale, nekad biste pojeli nešto drugo.
Ljubav prema vlažnim maramicama
Na jednoj od pauza koje smo imali ušla sam u malu drvenu kolibu i raspametila se vidjevši na policama limenku Fante i Snickers. To sam, skupa s kavom i pecivom od cimeta, platila 90 kuna, i nije mi bilo žao. Kako se vrijeme treći dan pogoršalo, po putu smo odijevali navlačne hlače koje su nas spasile od vjetra i kiše. Nakon dugih 28 kilometara našli smo mjesto na kojem ćemo provesti noć. Tu večer se temperatura spustila na tri stupnja pa sam umirala od hladnoće sve dok nisam nešto pojela i ugrijala se toplim čajem. U tim trenucima razmišljaš kako je sve ono što te muči u stvarnom svijetu, poput stresa na poslu, ljudi koji te živciraju, tri kile koje si dobio preko ljeta, knjige koju ti netko nije vratio deset godina, prilično smiješno i prozaično. Jutro koje je osvanulo pretposljednjeg dana trekinga bilo je tmurno i mokro, ali moja grupa i ja bili smo sretni što smo prevalili više od pola puta, kao i zbog činjenice da nas još 42 km dijeli do cilja.
Što se tiče higijenskih navika, one nisu bile na visini. Vlažne maramice bile su mi vjerne pratiteljice jer se nisam usudila oprati u ledenoj rijeci, iako sam jedno jutro dok sam išla po vodu ugledala dva gola Skandinavca kako stoje u rijeci i peru se. Promatrala sam ih s divljenjem. Zube sam prala samo ujutro jer navečer nisam imala snage. Vunenu kapu nisam skidala četiri dana i osjećala sam se kao beskućnik, ali zadovoljan i sretan beskućnik. Četvrti dan je preletio, a s njim se pojavila bol u Ahilovim tetivama i koljenu, što je bilo izraženije prilikom odmora kad bi se tijelo ohladilo. No na bol sam zaboravila čim smo stigli na predzadnji check point, na kojem su nas dočekali s božanstvenim palačinkama i toplim čajem. Sljedeće jutro donijelo je još veselja - nisam mogla otvoriti oči jer su mi kapci bili otečeni, kao i cijelo lice. Nakon što su kapci malo splasnuli, tih zadnjih 17 kilometara nikad se nisu činili bliže.
Posljednji dan bio je nabijen emocijama pa sam hodajući razmišljala kako me još samo par sati dijeli od najvećeg pothvata u životu. Suze koje su mi navrle na oči nisam ni pokušavala obrisati. Ova godina bila je prilično izazovna i teška pa mi je ovaj treking došao kao naručen. Kako sam se približavala cilju u Abisku, postajala sam svjesna cilja koji sam ostvarila. Izgleda da sam bila puno snažnija nego što sam mislila. Citat Daga Hammarskjölda, uklesan u kamen postavljen na mjestu za meditaciju, proročki opisuje moju švedsku avanturu koja je trajala 94 sata, 22 minute i 21 sekundu: “Ono što ja tražim glupo je, da život ima smisla. Ono za što se ja borim glupo je, da moj život poprimi smisao”.