Milici Vukasović iz Gajića u Baranji danas su 52 godine. Jasminka Cannon iz Streatora u Illinoisu ima 50 godina. Milica i Jasminka su sestre koje su se u srijedu, 11. srpnja 2018., prvi put vidjele nakon gotovo punih 50 godina.
Ovo je priča o traganju, boli, patnji, neizvjesnosti, vjeri, ljubavi i konačnoj sreći koja je došla nakon što su obje već izgubile nadu da će im se putevi više ikada spojiti. Kada su ih razdvojili, Jasminka nije toga bila ni svjesna. Imala je svega 18 mjeseci kad ju je socijalna služba u Osijeku odvojila od sestre, a nakon što su obje ostale siročad. Majka im je prije toga preminula, a otac je jednostavno nestao i njegova sudbina zauvijek je ostala skrivena.
Udomiteljska obitelj
- Jasminka i ja završile smo u jednoj udomiteljskoj obitelji u Osijeku. Iako sam imala tri godine, svega se sjećam jako dobro. Čovjek kojega sam trebala zvati ocem dolazio je kući pijan, a jednom se takav srušio na Jasminku tako da ju je skoro ugušio, a kada sam skočila na njega plačući i vrišteći, za kaznu sam morala klečati na kukuruzu. To se često ponavljalo sve dok se nisam požalila socijalnom radniku, koji nas je potom izdvojio iz te obitelji i, nakon kraćeg vremena koje smo provele u sirotištu, preuzela nas je druga udomiteljska obitelj.
Sestre Milica i Jasminka s Jasminkinom 11-godišnjom unukom Nyenah
No Jasminka se razboljela i završila je u staroj Plućnoj bolnici u Strossmayerovoj ulici, gdje je ostala neko vrijeme. Mi smo joj odlazili u posjete, a onoga dana kad smo došli po nju da je vodimo kući, dočekao nas je šok: “Jasminku su odveli socijalni radnici!”, rečeno nam je u bolnici. Gušila sam se u suzama. Od tada je više nikada nisam vidjela. Ostala mi je samo jedna njezina slika - započela je Milica Vukasović ovu nevjerojatnu priču držeći za ruku svoju mlađu sestru. Sjedimo s njima u Miličinoj obiteljskoj kući u mjestu Gajić u Baranji. Sestre su napokon zajedno nakon 50 godina.
Milica je ostala u toj udomiteljskoj obitelji sve dok se 1987. nije udala. Sve to vrijeme često je razmišljala o svojoj mlađoj sestri, bebi koju je obožavala. Jasminka je, pak, sve to vrijeme živjela u SAD-u pod drugim imenom, kod ljudi za koju je do svoje osme godine mislila da su joj biološki roditelji. Više se nije zvala Jasminka Jović, nego Jasna Junker. Njezini udomitelji su, naime, iz Osijeka otišli u SAD početkom 70-ih godina prošloga stoljeća. Ali, nisu sa sobom odmah poveli i Jasminku. Ona je ostala još neko vrijeme u Osijeku kod nećaka njezina “oca”.
Sestre Milica i Jasminka ispred hrvatske i američke zastave
- Koliko smo uspjeli dešifrirati sve što se događalo, nju je taj nećak prošvercao u SAD na putovnicu svoje kćeri i odveo je supružnicima Junker - kazala nam je Milica. Pojavila se čak i neka priča da je Jasminka bila žrtva trgovine djecom te da je prodana za ondašnjih 3000 dolara, no to nitko nije mogao potvrditi.
- Sve do osme godine mislila sam da su ljudi s kojima živim moji pravi roditelji. No tada sam slučajno našla neke papire na kojima su bila ispisana neka meni nepoznata imena s područja Jugoslavije. Pitala sam svoju “majku” što je to, ali ona mi nije odmah htjela odgovoriti, no na moje inzistiranje priznala mi je da sam rođena u Jugoslaviji i da su me oni usvojili nakon što je moj biološki otac ubio moju majku. To je za mene bio strašan šok. Međutim, nisu me zadovoljili takvi odgovori i nastavila sam ispitivati, ali novih odgovora nije bilo.
Poslije će se ispostaviti da su to sve bile laži i da sam cijelo djetinjstvo zapravo provela u laži - prisjetila se Jasminka bremena koje je kao malena djevojčica nosila na svojoj duši. S obzirom na to da su i njezini posvojitelji bili iz Osijeka, Jasminka je u djetinjstvu uz engleski jezik govorila i hrvatski. No poslije će materinski jezik potpuno zaboraviti.
Jasminka na aerodromu u Budimpešti s Goranom Koški, koja je spojila sestre
Zlostavljanje
Ipak, srce joj je govorilo da mora i dalje tragati. Jednom prigodom, bilo joj je tada 11 godina, s posvojiteljima je bila u posjetu kod njihovih prijatelja u Sacramentu. Oni su imali kćer Jelenu, kojoj je bilo 27 godina. Jasna ili Jasminka ispričala je Jeleni ono što je o sebi znala.
- Ona je bila prva osoba koja me saslušala i koja me potaknula da krenem u potragu za svojom biološkom obitelji, no kada su posvojitelji to doznali, odmah smo se vratili u Chicago, gdje smo živjeli. Zbog mog inzistiranja na istini često sam trpjela i fizičko zlostavljanje, a onda je Jelena iskazala želju da me posvoji, no ljudi s kojima sam živjela nisu htjeli ni čuti za to. Međutim, ona im je zaprijetila da će sve što su mi činili prijaviti policiji, pa su popustili i odveli me k njoj u Sacramento. Tamo mi je bilo fantastično i napokon sam se osjećala kao član normalne obitelji, no nakon šest mjeseci pojavio se moj posvojitelj i prijavio policiji da me je Jelena otela. Bila sam u školi kada su po mene došli policajka i policajac i odveli me u postaju. Tamo sam se otvorila toj ženi i ona je shvatila da tu nešto ne štima, pa je odlučeno da me ipak ne vrate mojim prvim posvojiteljima, nego su me smjestili u dom - priča nam Jasminka.
Sestre Milica i Jasminka
No njezine muke tu nisu završile. Nakon par mjeseci vratili su je u Chicago i smjestili kod udomiteljice koja ju je čak i fizički zlostavljala. Kroz glavu su joj prolazile slike i sve što je doživljavala prethodnih godina kod svojih posvojitelja. Bila su to za nju užasna vremena. A sve to vrijeme mislila je i o svojoj biološkoj obitelji. “Tko su ti ljudi? Gdje su? Jesu li uopće živi? Traže li me?” Odgovore joj nitko nije mogao dati. Bila je mala tinejdžerica koju odrasli nisu mogli niti htjeli razumjeti. Ipak, ubrzo joj se barem malo posrećilo. Došla je u drugu obitelj.
- Oni su bili predivni, najbolja obitelj, napokon sam bila sigurna. Imala sam 13 godina. Moja majka bila je majka. Brinula se o meni, to su mi najljepša sjećanja iz djetinjstva.
No prethodni život ostavio je traga i Jasminka je završila na psihološkim terapijama, a onda i osam mjeseci u bolnici.
Terapija
- Previše toga mi se skupilo i došla sam do ruba. Imala sam suicidalne misli, ali naišla sam na terapeuta koji me razumio, kojemu sam se otvorila i koji me spasio. No ubrzo sam napunila 16 godina i više me nisu mogli vratiti udomiteljima u Palatine, pa sam smještena u dom gdje su bile samo djevojke. Tamo je bila terapeutkinja koja me podsjećala na Apolloniju, glumicu iz Princeova filma “Purple Rain”, i koja je ostajala sa mnom i izvan radnog vremena. Napokon sam se osjećala kao netko tko pripada ovom svijetu, nastavila sam školovanje, bavila sam se sportom i konačno sam bila tipična mlada djevojka.
Nakon što je napunila 18 godina, Jasminka je u sklopu projekta “Neovisan život” dobila stan i država joj je plaćala režije sve do njene 21. godine. Ubrzo je upoznala i svog prvog supruga s kojim je uskoro rodila i njihovo prvo dijete - kćer Nikol. Upravo nekako u to vrijeme do nje je iz Osijeka stiglo pismo od njoj nepoznatog čovjeka. Bio je to njezin polubrat Stojan.
- Bilo je to 1989. godine. Ja sam poslala u Arenu pismo u kojem sam tražila ljude koji nešto o njoj znaju da nam se jave. I, nevjerojatno. Iz Sacramenta nam se javila Jelenina majka koja nam je napisala kako je sigurna da je Jasminka Jović koju mi tražimo zapravo Jasna Junker. Poslala nam je njezinu adresu i onda joj je Stojan pisao. Tada smo prvi put uspostavili kontakt, no ubrzo je počeo rat, ja sam s obitelji morala napustiti Bilje u kojem smo živjeli i tu je opet sve stalo. No barem sam znala da mi je sestra živa. Pokušali smo joj ponovno pisati, ali oni su se preselili i nama su se pisma vraćala - ispričala je Milica.
Sestre Milica i Jasminka s Jasminkinom 11-godišnjom unukom Nyenah
Čudo
- Kada sam dobila pismo od Stojana, mislila sam da ću se raspasti od sreće. Plakala sam i smijala se istovremeno. Napokon. Imam obitelj. I živi su. Tada sam doznala i kako se zapravo zovem, tko su mi bili roditelji, da imam sestru, polusestru i dva polubrata. Sve se počelo sklapati u predivan mozaik. Doznala sam i da moj otac nije ubio moju majku, što je bila samo jedna od laži uz koje sam odrastala. No onda je počeo rat u Hrvatskoj, pisma koja sam slala počela su mi se vraćati i više nije bilo nikakvog kontakta. Iskreno, mislila sam da su svi moji poginuli u ratu. Ubrzo sam rodila još dvojicu sinova, Jeremyja i Andrewa, i obitelj me odvela u drugom smjeru - kaže Jasminka.
No sudbina je imala druge planove. Jasminka je 2007. godine teško nastradala na radnome mjestu. Ozlijedila je ruku toliko da je morala otići u invalidsku mirovinu. Što zbog bolova, što zbog viška vremena, noćima nije spavala, nego je “visjela” po internetu. Na Yahoou je otvorila dva računa. Jedan na ime Jasna Junker i jedan na ime Jasminka Jović. Mislila je da će je tako netko pronaći. Ali, od toga nije bilo ništa. Onda joj je susjeda spomenula Facebook.
Sestre Milica i Jasminka s Jasminkinom 11-godišnjom unukom Nyenah
Što je to, pitala ju je, a ona joj je sve objasnila i pomogla da napravi profil. I onda se, u zimu 2011., dogodilo čudo.
- Igrala sam na Facebooku igru “Farma” u kojoj sam komunicirala s drugim igračima. Jedna od njih zvala se Gorana Koški, koja mi je napisala da je iz Hrvatske. Vauuu, iz Hrvatske... Odakle točno, upitala sam je, a ona mi je odgovorila: “Iz Osijeka!” Počela sam se tresti. “OK. Znaš li Milicu Vukasović, znaš li Stojana Jovića”, upitala sam je. Nije ih poznavala, ali je obećala da će ih pokušati pronaći. Nakon nekoliko dana stigla mi je Miličina poruka: “Ja sam tvoja sestra. Gdje si ti sve ove godine?”
Sve je dobro
- Gorana je zapravo iz Satnice Valpovačke, ali je Jasminki napisala najveći grad u njezinoj blizini. Uglavnom, ja tu ženu nikada prije nisam vidjela. Poslije mi je pričala kako je danima “kopala” po internetu dok nije pronašla moj broj. Bila sam ovdje u kući kada mi je došao SMS u kojem je pisalo: “Ako vam što znači ime Jasminka Jović, nazovite me na ovaj broj”. Držala sam telefon i počela drhtati, suprug me pitao što mi je, a ja sam mu odgovorila da ne znam. Mislila sam da netko zbija neslanu šalu sa mnom. Čitam, knedla mi u grlu, ne mogu ni čitati. I što sad, nazovem, javi se žena i unaprijed mi se ispričava te mi objašnjava o čemu se radi. “Da, to je moja sestra”, odgovorila sam - prisjetila se Milica najsretnijeg dana u svom životu, dana kada je napokon došla u priliku ponovno uspostaviti kontakt sa svojom mlađom sestrom.
- Gorana mi je poslala njezinu e-mail adresu koju sam proslijedila bratu da je on kontaktira, jer je imao e-mail i znao engleski. To je trajalo kao cijela vječnost i kako sam bila nestrpljiva, išla sam preko svog mobitela na internet, pa sam sljedeći mjesec dobila papren račun. Nije mi bilo žao, a na kraju to nisam ni platila. Naime, kada sam objasnila ljudima iz VIP-a kako je nastao taj račun, kazali su mi da ne moram ništa platiti i dali su mi još šest mjeseci da mogu s njom komunicirati besplatno. Ali, to je bilo uzalud, jer ja ne znam engleski, a one ne zna hrvatski, pa sam se služila prevoditeljem. I danas tako komuniciramo, i rukama i nogama, ali većinom po osjećaju - priča Milica jedva susprežući suze, a onda brizne u plač i zagrli sestru.
- Jesi li dobro - pita je ona i uzvraća joj zagrljaj.
- Dobro sam. Sada je napokon sve dobro - odgovorila joj je Milica.
No kako u njihovim životima nikada ništa nije bilo jednostavno, tako su i na prvi susret morale pričekati još 7 i pol godina. Toliko je, naime, Jasminki trebalo da riješi birokratske probleme i postane američkom državljankom. Nevjerojatno, ali istinito. Ona je praktički cijeli život u SAD-u provela u statusu imigrantice. I uzalud je birokratima objašnjavala kako je ona zapravo Amerikanka, kako je tamo završila školu, udala se, ima djecu... “Ne, vi niste Amerikanka!”, odgovarali su joj. Čak su joj prijetili i da bi mogla biti deportirana. No to se, srećom, nije dogodilo. I počela je rješavati papirologiju. Jedan po jedan papir. Mislila je da nikada neće prestati hodanje od ureda do ureda. Morala je polagati ispite čitanja i pisanja engleskog jezika, poznavanja američkog Ustava...
Jasminka je u srijedu, 11. srpnja 2018., iz Amerike došla u Gajiće u Baranji gdje živi Milica
- Čim sam ostavila otiske prstiju, vratila sam si ime koje mi je nadjenula moja prava majka. Potom sam otišla po putovnicu, a onda po avionsku kartu za Hrvatsku. Dobro, ne baš za Hrvatsku, nego za Budimpeštu, ali meni je to bilo za Hrvatsku - smije se Jasminka. S njom je pošla i njezina 11-godišnja unuka Nyenah.
- Teško je opisati emocije kad smo se vidjele na budimpeštanskom aerodromu. Suze su same potekle, riječi nije bilo. Razgovarale smo srcem, a tako i danas razgovaramo - kaže Milica, čije riječi prevodimo Jasminki.
- Da. Upravo tako - potvrdila je sestrine riječi i opet je zagrlila.
- Ja ne vjerujem u slučajnosti, nego u Boga i sigurna sam da nas je spojila Božja ruka, pri čemu je Gorana, kojoj smo neizmjerno zahvalne, bila posrednik - istaknula je Jasminka.
- Još sam jako uzbuđena - kaže Jasminka, a mi je pitamo kako je u prvim danima doživjela Hrvatsku iz perspektive američkoga gradića Streatora u kojem živi.
- Drugačije, ali ugodno drugačije. Sve je mirno i tiho. Unuka čak govori da bi ovdje ostala - smije se Jasminka, koja je u SAD-u ostavila svog drugog supruga Franka, koji joj je bio velika potpora posljednjih godina dok je rješavala problem s državljanstvom. Tamo joj je i kći Nikol te njezino još dvoje djece Nayshanon i Javaeya, sin Jeremy i njegova djeca Dmitriy i Naomi te najmlađi sin Andrew.
- Šaljem im fotografije sestre i njezina muža, njihovih ptica, kokoši, pilića, pataka, gusaka, mačka... Oduševljeni su onime što vide, a ja napokon znam tko sam i to znaju svi moji oko mene. Priča je sada zaokružena - kaže Jasminka.