"Ti si prva kojoj čestitam Valentinovo”, kaže mi na telefon jedan moj naočiti poznanik. “Mislim, prijateljica”, doda malko zbunjeno, pa objasni: “Danju čestitam prijateljicama, a noću... Onim drugima.” “Misliš, neprijateljicama?” ljubazno dometnem. “Ma ne, ali znaš, onima s kojima... Imam neke planove!” “Pa eto, drago mi je što sam pri samom vrhu dnevnog sustava stvarnosti”, kažem, prisjetivši se svima dobro poznate knjige (...) “Antropološke strukture imaginarnog”, koja dijeli stvarnost na dnevnu i na noćnu. Noću smo, kao u svakoj bajci o vukodlacima, ipak nešto drugo. Primjerice, pod punim Mjesecom moji apetiti za čokoladom dramatično rastu i ako mi se neka nađe na zubu, po svoj će prilici cijela stradati. Da bih se riješila te opasne navike noćnog komadanja čokolade, u sumrak se pobrinem da ih ne bude u blizini, maknem ih iz kuće, darujem najbližima, učinim sve da ih se Ona Noćna, gospođa Hyde, ne dokopa. Nije to veliki korak za čovječanstvo, ali je važan za stanje na vagi. Srećom sam imuna na crvene kolačiće “praznika zaljubljenih”, koji mi je uvijek išao na živce. Jer Valentinovo je samo malen, izmišljen, iskonstruirani otočić “ljubavi” između dva po apetite opasna razdoblja, a to su ono božićno i ono u vrijeme mačjih vjenčanja u veljači.
Valentinovo je svojom koncentracijom na sretno zaljubljene uvijek dizalo tlak onima koji to nisu, pa se u zadnje vrijeme obiteljski obilježava - čestitate ga majci, sestri, prijateljima i prijateljicama, baš kao moj sugovornik s početka članka. Sa svojim ružicama i balonima u obliku srca, taj kičasti “blagdan” pada u sjenu nečeg drevnijeg i supstancijalnijeg, naime karnevala. Barem oni koji žive u Veneciji, New Orleansu, Rijeci ili Samoboru, sada bi se po cijele dane trebali ponašati prema noćnom poretku stvari. Što znači, biti razuzdaniji, proždrljiviji i pijaniji nego inače. Zaboraviti na sve dobre, trijezne i građanski osjetljive odluke koje su donijeli početkom godine. Jer čemu obećanja ako ih nikada ne kršimo? Riječ “karneval” najvjerojatnije dolazi od latinskog “carne vali” ili “zbogom, meso”, što se može dvojako tumačiti: nakon masnog utorka rastajemo se s prejedanjem (u srednjem vijeku u tom trenutku nestaju zimske zalihe i nastupa razdoblje u kojem se prilično teško prehraniti), no “meso” se može odnositi i na “tijelo”, pa se nakon spaljivanja kralja karnevala, hitajući ususret Uskrsu, treba pozdraviti i s pretjeranim karnalnim aktivnostima - pogotovo, živite li u seičentističkoj Veneciji.
Mletački je karneval godinama zgražavao “pristojnu” Europu, sve dok ga početkom 19. stoljeća najprije Napoleon, koji je sa svojim trupama označio kraj Serenissime, a potom i Austrijanci nisu zabranili. Iduće stoljeće i pol, karneval postaje tajanstven i odvija se samo u palačama. U to vrijeme bogataški domovi izgledaju otprilike poput današnjih Maskarada u Los Angelesu ili New Yorku, ekskluzivnih seks-tuluma za bogate i slavne, koji su po zabavi spremni izdvojiti oko dvije tisuća dolara.
Inspiracija Maskaradama očito je bio posljednji Kubrickov film “Eyes wide shut”, gdje se priča vrti oko nekog tajnog tuluma s prostitutkama za bogate i moćne znalce. Tek sedamdesetih godina prošlog stoljeća mletački se karneval vraća na ulice, na trg Svetoga Marka, gdje se svatko može diviti maskama, no samo rijetki imaju pozivnice i propusnice za “one” zabave po palačama. Koji su, pretpostavljam, u današnje doba čednije nego u vrijeme baroka i rokokoa. Trenutačno smo u razdoblju u kojem bi nam se svakojake gluposti trebale oprostiti i tako sve do pepeljaste srijede na zadnji dan veljače, kad se podrazumijeva da smo iznova čedni, uzdržljivi, bez fantazija i bez čokolade kraj kreveta. Oni koji se prije i nakon pepeljaste srijede ponašaju jednako, propustili su priliku i moraju se strpjeti sve do idućeg karnevala....