PIŠE MILANA VUKOVIĆ RUNJIĆ

SEKSOPOLIS Madonna nam je održala lekciju kako je to biti uspješna žena

    AUTOR:
    • Milana Vuković Runjić

  • OBJAVLJENO:
  • 22.12.2016. u 23:00

Madonna poses on the red carpet a the Billboard Magazine's 11th annual Women in Music luncheon in New York, U.S., December 9, 2016. REUTERS/Shannon Stapleton
REUTERS

Žena je odgovorna što je prešla tridesetu, četrdesetu, pedesetu... To joj se bilježi kao mana i nesposobnost da zaustavi vrijeme ili objektom još jedne sprdnje ako ga je estetskom kirurgijom - uglavnom neuspješno - pokušala zaustaviti. Ženi ćemo se rado nasmijati i na račun njezine debljine i krivog modnog odabira

Ove godine na drugi je svijet otišao neočekivan broj slavnih osoba, od Alana Rickmana do Zse Zse Gabor, uz Davida Bowieja, Princea, Leonarda Cohena... Srećom, Madonna je preživjela 2016. i postala Ženom godine, koja je primajući nagradu objasnila kako je to biti ženom u show businessu (i u svakom drugom “businessu”). Nije to bila još jedna izlizana govorancija o seksizmu, već prilično neočekivano ljuštenje vlastite kože - do krvi. “Kad sam 1979. došla u New York, bila sam silovana, s nožem ispod grla, a u stan mi je provaljeno toliko puta da sam prestala zaključavati vrata... Ne, New York nije bio mjesto mojih snova”, počela je Madonna. “Što to znači - biti slavna?!” Prema Madonni, to znači da ste našli savršenu mjeru zavodljivosti muškarcima, prihvatljivosti ženama, da nikoga ne provocirate svojim seksualnim fantazijama, da se pomirite s time da vas svatko, baš svatko može vrijeđati, ponižavati i brisati tepih s vama, iz ovog ili onog razloga. “Na početku moje karijere još nije bilo novih medija pa sam uvrede primala u lice!”, obratila se Madonna zapanjenoj publici kojoj se osmijeh lagano ledio. “Uzor mi je bio David Bowie, ali upravo je Bowie dobar primjer kako jedna pravila vrijede za dečke, a druga za cure. Htjela sam biti ‘umjetnica’, ali svi su me doživljavali kao ‘pjevačicu’ i sve što s time u paketu dolazi.”

Premda se rijetko kada oduševim feministički intoniranim govorima, pogotovo promašenom retorikom Hillary Clinton o tome kako “Amerika MORA imati predsjednicu”, Madonnin govor o vrijeđanju duboko me taknuo jer nije se teško sjetiti svih uvreda koje je ambiciozna žena “dužna” prihvatiti krene li graditi karijeru: od sprdnje na račun njezinih štikli, haljina, frizura, o čemu bi nam naša predsjednica mogla puno toga reći, do otvorenih izraza sumnje u njezinu sposobnost da radi išta i u tome bude dobra. Ne nužno zbog toga što je “ženi mjesto u kuhinji”, nego zato što je žena i dalje tako zahvalan poligon za vrijeđanje - već to što pokazuje noge čini je ranjivom, kao i njezine umjetne trepavice ili boja za kosu... Koliko god svjedočimo generaciji muškaraca u politici koji boje kosu, sprdnja na račun te njihove odluke prilično je rijetka. Ženi ćemo se rado nasmijati i na račun njezine debljine i pogrešnog modnog odabira (a svaki odabir može biti pogrešan), dok se košuljama, kravatama, odijelima i kilama muškaraca, naravno, nema razloga rugati. Poznate žene osvanut će na starim slikama u kupaćim kostimima, a slavnog muškarca rjeđe ćemo vidjeti u kupaćim gaćama, osim ako takvu sliku ne objavi sam. Ruž za usne ili lak za nokte neke slavne žene postat će kolektivno vlasništvo, kao i njezini dekoltei, dublji ili plići, haljine, svjetlije ili tamnije.

Lakše ćemo je krstiti “glupačom” i “kravom” nego što ćemo njezine kolege na istoj funkciji proglasiti “glupanima” i “volovima”. Posezanje za metaforikom životinjskog svijeta - jer tu su koze i guske - nekako je prirodnije kod vrijeđanja žena. Kao što znamo, jarci i gusani pri vrijeđanju muškaraca ne pojavljuju se tako često. To što je Donald Trump nedavno uspoređen s izvjesnom vrstom purana smatram izuzetkom, a ne pravilom.

Poznatom muškarcu zamjeraju se njegovi govori i potezi, a zamjerke slavnoj ženi vrte se oko njezina izgleda i godina. “Dosadilo mi je čitati vaše poruke o tome kako više ne izgledam kao s dvadeset”, nedavno je objavila nekoć slavna manekenka Cindy Crawford. “Jer kao što znate, nemam nikakvog utjecaja na protjecanje vremena.” Doista, žena je na neki čudan način odgovorna što je prešla tridesetu, četrdesetu, pedesetu... To joj se bilježi kao mana i velika nesposobnost da zaustavi vrijeme ili objektom još jedne sprdnje ako ga je estetskom kirurgijom - uglavnom neuspješno - pokušala zaustaviti. No, sve je to nevino i naivno prema nasilju o kojem je progovorila Madonna. Na repertoaru je bilo svega - od silovanja do verbalnog i tjelesnog nasilja. Naime, usudila se svojedobno podijeliti svoje seksualne fantazije sa svijetom, a to pristojna žena ne radi. “Žena godine” očitala nam je lekciju o tome kako je i dalje zeznuto biti žena, čak i onima koje misle kako je vrijeme sufražetkinja pradavna prošlost i uporno žive svoje snove. Njima želim sretan Božić!


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr
Tagovi

Izdvajamo