PIŠE MILANA VUKOVIĆ RUNJIĆ

SEKSOPOLIS U mračnom tunelu osuda zbog pobačaja Papa je napokon upalio lampicu

    AUTOR:
    • Milana Vuković Runjić

  • OBJAVLJENO:
  • 24.11.2016. u 22:30

Tony Gentile / REUTERS

Turske vlasti upravo predlažu zakon prema kojem silovatelj ne treba ići u zatvor oženi li se svojom, uglavnom maloljetnom, žrtvom. Jedna je to od perverznijih formi oprosta...

Sumnjam da je itko bio osobito potresen kad je prije više godina dokinut limb. Nakon što ga je živopisno opisao Dante kao mjesto na koje nakon smrti zalaze poganski pjesnici i nekrštena djeca, ukazalo se da je postao prilično suvišan u današnje doba u kojem nas ni pakao više ne plaši, a predodžba raja prilično se izlizala i napučila prilično kičastim anđelčićima. Doista, tko još danas u strahu od pakla i u nadi da će doći u raj liježe i ustaje? Ne govorim o “tradicionalnim” vjernicima koji se svode na to da slave Božić, Uskrs i Sve svete. Neki dan u Edinburghu je predstavljena mobilna aplikacija koja će korisnike smartphonea u hodu izvještavati o tome gdje je najbliža misa i u koliko sati je ispovijed, nadajući se time pridobiti mlađe vjernike, no te “novosti” nisu ni blizu epohalne poput one koju je upravo objavio papa Franjo: da je pobačaj grijeh koji treba oprostiti. Crkva je time umarširala u 21. stoljeće i jednom zasvagda dokinula tjeskobu vjernica koje su se zbog pobačaja osjećale izopćenima. Papa je time nastavio sa svojim blagotvornim radom na crkvi kao mjestu oprosta, a ne osude, čime se ispiru uspomene na srednjovjekovne liste teških i neoprostivih grijehova čiji su se počinitelji trebali već za života naći u paklu. Ako je Crkva sebi sama bila u stanju oprostiti užase koje je činila, od blagoslova križara na njihovim pljačkaškim pohodima, masovnog spaljivanja vještica koje nije bilo tako davno do pedofilije i drugih seksualnih aberacija u svećeničkim redovima, vrijeme je da se oprost institucionalizira i postane civilizacijski doseg, kao i ono najvažnije što se čovjeku može dogoditi zađe li u crkvu. Oprost, a ne osuda, prijetnja paklom i protjerivanje, praćena izljevima mržnje s propovjedaonice.

U skladu s “pružanjem ruke mira”, Papa je ozbiljno načeo razne crkvene “pečate” o kojima je Crkva odbijala razmišljati, ne brinući pritom o vlastitim dugim sjenama: od razvedenih vjernika i onih koji ne prakticiraju celibat prije vjenčanja, do najgore “babaroge”, naime homoseksualnih brakova. Može li Crkva prigrliti postmodernističko “anything goes”? Sklon tajanstvenoj slici “Majka Božja razvezuje čvorove”, papa Franjo započinje priču sa “zavuzlanim” današnjim čovjekom, koji dobro vidi materijalni svijet, ali prilično teško duhovni, i kojem se svećenstvo i crkva nerijetko čine poput teško shvatljivog relikta prošlosti. Pa kad takva crkva i zagrmi o pobačaju, najlakše je odmahnuti rukom i ne zamarati se tim glupostima. Svećenici su se često i loše uživljavali u ženu koja želi pobaciti, zanemarujući pritom da razloga za pobačaj ima otprilike koliko i žena koje na njega odlaze. No, sigurno je najmanje onih koji su to napravile laka srca i ne trepnuvši. Svojedobno u akciji “Hod za život” činilo se da žene pobacuju iz hira i hobija te da ih se mora upozoriti kako ne mogu nonšalantno baratati svojoj utrobom. Molitelji pred klinikama na kojima se izvode pobačaji obraćaju se ženama koje to čine iz očaja, pritisnute materijalnom bijedom, bolešću i sličnim ozbiljnim stanjima. Raspravlja se o tome kakav odnos silovana žena treba imati prema svojem plodu.

Turske vlasti upravo predlažu zakon prema kojem silovatelj ne treba ići u zatvor oženi li se svojom, uglavnom maloljetnom, žrtvom. Jedna je to od perverznijih formi oprosta o kojima se javno raspravlja. Prođe li taj zakon, brakovi s jedanaestogodišnjim djevojčicama nakon što su silovane bit će ohrabreni i - potaknuti. Neviđene brutalnosti nad “nježnijim spolom” i dalje su svuda oko nas: u tom tunelu papa Franjo pokušava upaliti barem neku lampicu svojim promišljanjima o tome kako bi Crkva, osim što ima mobilnu aplikaciju, trebala razgovarati a da to prestane biti vječita osuda i prijetnja paklom. To da bi žena koja je pobacila utjehu mogla pronaći u crkvi velika je vijest ne samo za njih, nego i za sve one koji znatiželjno prate metamorfoze tisućljećima starog crkvenog organizma, vlastitim grijehovima i “povišću pritujenog”.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo