Vjerojatno bi priča o Obertauernu mogla biti puno jednostavnija od ove koja slijedi.
Da nije bilo “rikverca”, da mi se nije zamjerio dvaput, i to dobro zamjerio. Jednom je to bila serija tmurnih dana, živjeli smo u oblaku, parkirao se negdje između 1800 i 2200 metara i odlučio tu ostati valjda dok kolega fotoreporter i ja ne odemo. Tako je i bilo, pobijedio je. Prije deset godina. Ili više. Rekao sam tada sebi, neće me ovaj Obertauern vidjeti do daljnjeg. Ili nikad.
Ljutnja i infantilna kletva su prošli, odlučio sam mu dati drugu šansu. Ponajprije radi Gamsleitena 2, najizazovnije staze u Obertauernu. Onaj prvi put, naravno, nije radio. Drugi put, opet naravno, također nije. Sunčano je bilo, ne slučajno, nego jer sam početkom travnja gađao takav period, anticiklonu. Ali sam zaboravio na maleni detalj. Na vjetar. Da, Gamsleiten 2 nije radio zbog vjetra. Dakle, opet stativa.
Efikasne žičare
Nešto je godina prošlo i sudbina je htjela da se Obertauern i ja družimo intenzivno prošle sezone. Baš onako, kao pravi par. Bilo je i leptirića u trbuhu. Zaljubljivanje.
Nego, da se uozbiljim dok nije kasno. U Obertauernu sam prošle sezone bio pet puta. Pet. Svaki novi boravak bio je još malo bolji od prethodnog. Posljednji, u ožujku aktualne godine bio je za Skijašku patrolu Jutarnjeg lista. I tu nisam dopustio kompromise.
Dobar smještaj, lijepo vrijeme, hrpetina snijega. I taj Gamsleiten 2, konačno! Suma sumarum - Obertauern je vrlo dobar. U mnogočemu i sjajan. Većinu gostiju ne smeta što su staze kratke, što je visinska razlika skijališta jedva 700 metara (u nekim francuskim skijalištima je preko 2000 m). To naprosto nije Obertauernov adut. A evo što sve jest. Visina mjesta. Siguran snijeg. Dobro uređene staze. Efikasne žičare. Hoteli. Noćni život. Dućani. Blizina. Eto kako se mišljenje može promijeniti. Kad su okolnosti drugačije.
Da se vratim na onaj glavni problem Obertauerna, na kratke staze. Zehnerkar je, doduše, staza duga 5 kilometara. Ali uz samo 522 metra visinske razlike pa kad to podijelimo, stječe se dojam da ovdje govorimo o langlaufu.
Vrijedan truda
OK, zaboravimo Zehnerkar. Ali taj nesretni Gamsleiten vrijedi truda. Bilo da se spuštamo po uređenoj stazi ili, što je puno bolje, izvan nje. Odličan je i Schaidberg, odnosno staza 2 A. S FIS homologacijom. I onda opet te zločeste brojke, jedan od razloga zašto Obertauern ne može u ligu prvaka. Samo 4 kilometra crnih staza. Samo 4...
Sve je počelo 1965. godine. S Beatlesima!
Gotovo 12.000 kreveta, stotinjak hotela, 4000 sezonskih radnika. To su brojke ove turističke mašinerije danas. A bi li izgledale ovako impresivno da davne 1965. Beatlesi nisu dolutali u potrazi za bijelom oazom, pitanje je. U stvari i nije pitanje, jer se odgovor zna. Ne bi. Tražili su tako britanski čupavci snijeg, jer im je bio potreban za zamišljeni scenarij filma Help. Netko im kaže, odite u Obertauern, tamo je snijeg uvijek dubok i raskošan. Sve ostalo je povijest. Eto, Obertauern se može pohvaliti da im je prvi, najveći i zlata vrijedan PR odradila najpopularnija glazbena skupina svih vremena. Besplatno!
Fanovi su vidjeli kadrove, dobar dio njih poželio je uživo provjeriti kako to funkcionira u Obertauernu. Koji je tada bio tek snježno sigurno alpsko selo, u debelom zaostatku za ozbiljnim skijalištima s tradicijom. No, brzo su učili i turizam naučili. Nema danas tajni za lokalnu turističku zajednicu kojom uspješno upravljaju uvijek nasmiješeni Mario Siedler i njegova oku ugodna pomoćnica Andrea Rohrbacher. Sezona počinje zadnjih dana studenoga, premda snijeg padne bitno ranije.
A nerijetko i tijekom ljeta. Kraj priče je u svibnju, tjedan ili dva prije zaključenja, na redu je čuveni lov na zakopani ključ. Naime, u određenom, omeđenom prostoru organizator ove vrlo ozbiljne igre sakrije u snijeg ključeve novog BMW-a, a gosti kopaju. Ne bez reda i smisla, već u točno određenom dijelu tog velikog prostora. Njih stotinu! Tko nađe, postaje vlasnik blistavog automobila. Zgodno.
