Ne radi se ovdje u kurtoaziji, o glumi, o ljubavi iz interesa.
Odnos Zagrepčana i Nassfelda, rekao bih, složen je, dubok koliko i snijeg u ovom najboljem koruškom skijalištu. I, da se ne bi krivo shvatilo - ne dolaze ovdje samo Zagrepčani. Puno je skijaša iz cijele Hrvatske, pa možemo zaključiti da je to sigurni top 3 među našima. Ne austrijski, nego europski top 3 po broju posjetitelja s HR tablicama.
Špica u siječnju
Stvar je vrlo jednostavna. Nassfeld je blizu, bilo da mu se prilazi s talijanske ili austrijske strane. Meni je nadraži put preko Kranjske Gore, koju iznimno volim, potom kroz pomalo umorni, ali šarmantni Tarvisio, pa Camporosso, Pontebba, malo uspona i - tu smo. U carstvu bjeline.
Nassfeld je poznat po bogatstvu snježnog pokrivača od kasne jeseni do sredine proljeća. Teško je procijeniti kad je najbolje doći - prvi zimski mjeseci nude najkvalitetniji snijeg, ali nešto manje sunca, kraće dane, često i niske temperature. Proljeće donosi obilje sunca, ugodna sjedenja na terasama, ali i snijeg koji nije uvijek savršen.
Nassfeld vrvi našima početkom siječnja, što je i logično. Svi su hoteli tada puni, od onih u Tröpolachu, gdje je i solidan izbor “fruštukpenziona”, apartmana, do kvalitetnih smještaja u Sonnenalpu i u Sonnleitenu. Ako netko ne zna, radi se o sektorima na velikom nassfeldskom skijalištu, oba isključivo sadrže hotele i apartmane. Bez lokalnih stanovnika.
Što je toliko fascinantno u Nassfeldu? U stvari sve. Osim hrpe snijega, osim fine količine sunca, ovdje žičare funkcioniraju besprijekorno, staza ima toliko (110 km!) da će na svoje doći i majstori i totalni rekreativci. Za djecu ili početnike nekoliko je malih centara s po dvije ili tri “nježne” vučnice i staze.
Siguran izbor
Nassfeldski je adut i superpoznata staza Carnia, duga nestvarnih 7 kilometara, pa impozantna Millenium express kabinska žičara, odlični restorani, živost... Prava skijaška atmosfera. Ukupno 1600 metara visinske razlike!
Tu se nema što dodati, brojke su jasne i najbolje govore o ovom snježnom raju dijelom u Austriji, dijelom u Italiji. Ako postoji neka sigurna karta, skijalište s kojim se na može pogriješiti, a da se nalazi na malo više od tri sata vožnje od Zagreba, onda je to Nassfeld. Uz savjet - izbjegavati vikende, ako se može. Jer tada se Austrijancima, Česima, Mađarima, Hrvatima, Slovencima i ostalima pridruže i veseli Talijani, koji Nassfeld ionako doživljavaju svojim. I tu nastaje gužva. Na žičarama, na stazama, u restoranima.
Krešo Marciuš i njegov koruški “american dream”
S Krešimirom Marciušem za šankom ili u nekoj sličnoj opuštenoj situaciji možeš pričati o bilo čemu. Ugodan je sugovornik, elokventan. Ali ako razgovor “zamiriše” na priču o uspjehu, nekako se stisne. Ne voli se hvaliti, ne voli drugima soliti pamet, iako bi mnoge imao štošta naučiti u turističkom biznisu. Ipak, na inzistiranje je prihvatio ukratko pojasniti otkud on u Nassfeldu, kako je postao vlasnik hotela i velikog broja raskošnih apartmana koje uz pomoć sestre Vlatke godinama iznajmljuje.
- Jako sam volio sam skijanje. Maštao sam o nekakvoj kućici u snijegu, vlastitoj. Maštao, ali ne i vjerovao da će se to ikad dogoditi. Eto, sudbina je htjela da se prodavao jedan apartman u kući koja se nalazi iznad nekog hotela i nisam dugo razmišljao. Uložio sam nešto ušteđevine, pomogao si s kreditom. Ubrzo se pojavila kompanija Rogner, pitali su me bi li im ustupio apartman na korištenje kada meni ne treba. Da oni pronalaze klijente, goste, a ja da samo ubirem novac. Pa tko to ne bi prihvatio!
Da skratim priču, ubrzo sam, uz sjajne uvjete koje nude austrijske banke i kojima te potiču na daljnja ulaganja, postao vlasnik još nekolicine apartmana, potom i cijele serije apartmanskih kuća, da bi stvar kulminirala sadašnjim hotelom Marcius. Mislim da dalje neću ići, ovo je velik, ozbiljan posao. I vjerujem da ga radimo dobro - riječi su Krešimira Marciuša, poznatog nassfeldskog hotelijera.
