FELJTON

Sve Mesićeve tajne (4): Mimo volje partije Mesić se kandidirao i ušao u Sabor

Njegov temperament mu nije dopustio da dugo živi uobičajenim, predvidivim životom

Kada se mladi par - Milka i Stjepan - vjenčao, iste te, 1961. godine Mesić će položiti posljednji ispit na Pravnom fakultetu. Odlučili su vratiti se u Orahovicu, gdje će, za razliku od sobe u studentskom domu, imati životne uvjete za ono što ih uskoro očekuje - rođenje djeteta. Stipe je trebao završiti pripravniški staž, pa kako nije mogao u Orahovici, učinit će to u dvadesetak kilometara udaljenim Našicama, u tamošnjem Javnom pravobraniteljstvu. No, ne do kraja jer će, s obzirom na to da mu je bilo 27 godina, do kada se morao odslužiti vojni rok, prekinuti pripravnički staži i otići u JNA. Poslali su ga u Bileću, u školu rezervnih oficira, odakle će, sa stečenim podoficirskim činom, nakon šest mjeseci u Niš, grad koji je već upoznao dok je bio komandir na omladinskim radnim akcijama. U vojsku će otići samo desetak dana nakon što je na svijet došla njegova kći Saša.

Često seljenje

Kad je odslužio vojsku, vratio se u Orahovicu i pripravnički staž nastavio na tamošnjem Općinskom sudu. “Nakon što je položio sudački ispit, zaključio je da taj posao nije za njega”, prisjeća se Milan Šimić, koji je istodobno kada i Mesić na orahovičkom sudu završavao pripravnički staž, ali je, za razliku od njega, ondje ostao raditi kao sudac. Mesić će potom, nakratko, otići u Zagreb, gdje dobiva posao u trgovačkoj tvrtki Univerzal. No, u Zagrebu se neće skrasiti - iz rodne Orahovice pozvali su ga liječnici da se vrati u tamošnju Zdravstvenu stanicu, pa se obitelj Mesić, sada već s dvije kćeri, ponovno seli u Orahovicu. Stipe se zapošljava kao pravni referent, a supruga Milka dobit će posao odgajateljice u dječjem vrtiću. Činilo se da će Stipe zaploviti u miran život, no njegov temperament nije mu dopustio da dugo živi uobičajenim, predvidivim životom bolje stojećih stanovnika Orahovice.

U Hrvatskoj su 1964. provedeni izbor za Sabor, pa se Mesić, na nagovor prijatelja, odlučio kandidirati za zastupnika. Postojala je zakonska, formalna mogućnost koju do tada nitko nije koristio - ali koja je ubrzo nakon što ju je iskoristio Mesić ukinuta - pa se mladi orahovički pravnik odlučio kandidirati samostalno, mimo kadrovske komisije općinskog komiteta Partije.





Pozvan na odgovornost

“Iako je bio visokoobrazovan, potjecao iz partizanske obitelji, iako je bio stručan, uz to i član Partije, Mesić nije uživao podršku lokalnih političkih struktura”, kaže 44 godine nakon tog vremena Milan Šimić, Mesićev prijatelj iz tih dana. “Razlog tome bilo je to što su u političkim strukturama Orahovice mahom bili neobrazovani ljudi, s četiri-pet razreda osnovne škole i bojali su se da bi ih Stipe mogao ugroziti”.

Iako je Partija imala svoje kandidate za zastupnike u Saboru Socijalističke Republike Hrvatske, Nikolu Krstanovića i Milana Stjepanovića, Mesić je odlučio iskoristiti mogućnost prikupljanja stotinu potpisa građana i sâm se kandidirati za tu funkciju. Bio je to nezabilježen politički neposluh, na koji Partija u Orahovici nije blagonaklono gledala.

“Dobro se sjećam toga dana, jer sam radio na Općinskom sudu u kojem su se ti potpisi morali ovjeriti. Pred vratima suda bila je navala kao da se nešto besplatno dijeli, bila je gužva slična onoj kada bi u neku prodavaonicu, u vrijeme nestašice, stigla kava ili deterdžent”, objašnjava Šimić. “Ljudi su navalili da Stipi dadu potpis, ne samo Orahovičani, nego i mještani okolnih Crnca, Zdenaca i Čačinaca koji su bili u sastavu tadašnje općine. Strpljivo su čekali na red i, naravno, bili su svjesni da - bez obzira na to što ne krše zakon - Partija na to blagonaklono ne gleda. No, mahom su to bili poljoprivrednici, neovisni ljudi i nisu se morali bojati da će im netko uzeti motiku ili lopatu. A onda kad je za čas skupljeno stotinu potrebnih potpisa i kad je predsjednik suda ostalima rekao da se raziđu jer više neće ovjeravati potpise s obzirom na to da ih ima dovoljno, počeli su negodovati oni koji nisu došli na red, a željeli su potpisati za Stipu. Bila je to neka vrsta ‘događanja naroda’, jasna poruka režimu”.

Antun Petrušić, Mesićev prijatelj iz djetinjstva, radio je u tamošnjem kamenolomu Radlovac i bio je jedan od onih koji su Stipi dali potpis. “Došao sam rano pred sud i moj je potpis bio drugi po redu. Kad sam se vratio na posao, direktor je već sve znao i pozvao me u kancelariju: ‘Jesi li normalan, što to radiš? Što ti je to trebalo? Hoćeš li da izgubiš posao’, pitao me. Rekao sam mu da nisam učinio ništa protuzakonito, a on se smirio i nisam zbog toga snosio nikakve posljedice”, kaže Petrušić.

Naravno, Stipina kandidatura mimo volje partijskog komiteta bila je svetogrđe, a posebice činjenica što su taj zavodljivi zov demokracije široko prihvatili građani. Partiji je to bio jasan znak da njeni kandidati u narodu ne prolaze i da ljudi žele imati svog predstavnika u Saboru, onoga koji će zastupati njihove, a ne partijske interese. Bila je to hereza koju Partija neće zaboraviti Mesiću. Ali kako je bio iz partizanske obitelji, a uz to uživao i veliku popularnost, nisu mu - u tom trenutku - još ništa mogli.





Neplanirani kandidat

Budući da su Mesićevom neplaniranom kandidaturom sada postojala tri kandidata, a u Sabor je mogao samo jedan, odluka o tome tko će u Sabor donosila se tajnim glasovanjem skupštinskih odbornika. Na iznenađenje svih, ali zahvaljujući tome što se glasalo tajno, izabran je Mesić i put u Sabor bio mu je širom otvoren. Postao je prvi zastupnik kojega je izabrao narod, a ne partijski komitet.

No, većina potpisnika, onih koji su u to vrijeme bili vojni obveznici, ipak će platiti ceh za tu demokratsku avanturu. Partija im nije zaboravila neposluh. Desetak godina poslije Baranju je pogodila poplava, pa su potpisnike Stipine kandidature, usred poljoprivredne sezone, kada je trebalo najviše raditi na poljima, poslali, pod izlikom vojne obveze, da odu braniti Baranju od vodenog vala. “Iako nisu radili ništa, jer je sve loše bilo organizirano, pa su samo gledali kako Dunav raste ili opada, držali su ih ondje tjednima dok su usjevi na njihovim njivama propadali”, kaže Šimić.

Četiri godine poslije, 1968. kad su i tadašnju Jugoslaviju dodirnuli odjeci europske studentske pobune, kada su pod geslom “budimo realni, tražimo nemoguće” mladi željeli promijeniti svijet, Stipe Mesić postat će predsjednik Općine Orahovica. Bit će drugi Mesić kojemu je to pošlo za rukom. Odmah nakon Drugog svjetskog rata na toj je funkciji bio njegov stric Marko. Stipi Mesiću tada su bile 34 godine, bio je mlad, pun energije, ambiciozan i željan dokazivanja. Ali bio je i šezdesetosmaški buntovan, prezirao je partijske stege i volio je raditi na svoju ruku, nesputan ideološkim stegama.

Nemiran i buntovan duh

Njegov prijatelj iz djetinjstva Antun Petrušić kaže: “Bio je nemiran, buntovan duh, spreman učiniti ono što misli da treba, ne razmišljajući suviše o posljedicama koje bi zbog toga mogao imati”. Milan Šimić, koji je s Mesićem bio u istoj mjesnoj organizaciji Saveza komunista, sjeća se kako su jednom prigodom na partijskom sastanku slušali dosadnu diskusiju nekog člana koji se stalno pozivao na demokratski centralizam i svaka mu je druga riječ bila “tako su rekli drugovi u komitetu”. “Onda idi u komitet i njih slušaj i dalje, slušaj te drugove, a mi ćemo ovdje raditi po svom, kako se sami dogovorimo”, bijesno mu je odbrusio Mesić, sjeća se Šimić.

Nekako u to vrijeme, u jesen 1968., Željko Bartolović, koji će poslije postati pripadnik jugoslavenske Službe državne sigurnosti (SDS), upoznao je Stjepana Mesića, tada već predsjednika Općine Orahovica. Bartolović je bio stipendist te male općine kojoj je u to vrijeme manjkalo visokoobrazovanih kadrova, pa kako je rođen u obližnjoj Donjoj Pištani, bilo je logično da stipendiju potraži u Općini Orahovica. Nakon završenog studija prava, došao je Mesiću radi razgovora o zaposlenju.

“Mesić je bio simpatičan, neposredan, ambiciozan i lucidan”, opisivao je Bartolović Mesića kad smo u jesen 2003. razgovarali o knjizi koju je taj bivši tajni agent pripremao i koja će izaći godinu dana poslije. Bartolović je već tada bio narušenog zdravlja i umro je zbog srčanih komplikacija u listopadu 2004., pola godine nakon što je u vlastitoj nakladi objavio knjigu “Probušena mantija”, koja će podići dosta prašine. Zanimljivo, Bartolović će, prije nego što završi pravni fakultet u Prištini i Beogradu, završiti Pravoslavnu bogosloviju u Beogradu i steći zvanje svećenika i vjeroučitelja. Zbog toga će poslije, kao operativac Službe državne sigurnosti, biti zadužen za praćenje klera. Upravo o tom svom radu napisao je zanimljivu knjigu “Probušena mantija”, koja će, zbog pogrešne interpretacije nekoliko rečenica, izazvati medijsku buru. Naime, neki su mediji, pozivajući se upravo na Bartolovića, Mesića prozvali kadrovikom Udbe zbog činjenice da je kao tadašnji predsjednik Općine Orahovica pomogao Bartoloviću da se zaposli u osječkom centru Službe državne sigurnosti.





Tražio da vrati stipendiju

Bartolović se, dakle, kao netom završeni student prava - pričao mi je u jesen 2003. - obratio Mesiću da s njim, kao prvim čovjekom općine koja ga je stipendirala, završi pripravnički staž u imovinsko-pravnoj službi općinske uprave. Na posao je stupio 1. listopada 1968., no ubrzo ga je tadašnji operativac SDS-a Marko Gržan, zadužen i za područje Orahovice, privukao primamljivom ponudom da se zaposli u “Službi”. Relativno dobra plaća, beneficirani radni staž, mogućnost rješavanja stambenog pitanja, napredovanje… Postojao je samo jedan problem: da bi ga Marko Bezer, tadašnji načelnik Službe državne sigurnosti u Osijeku mogao primiti, Mesić ga je trebao pustiti, s obzirom na to da je Bartolović bio vezan stipendijom s Općinom Orahovica.

No, Mesić se, pričao je Bartolović, brzo dogovorio s Bezerom i glatko ga pustio, nije mu pravio probleme. Bartolović je mislio kako je Mesiću bilo važno da u Službi državne sigurnosti u Osijeku - gdje je bila centrala “Službe” za cijelu Slavoniju, ima svog čovjeka. “Nisam prema Mesiću osjećao nikakav dug i radio sam svoj posao u skladu s pravilima ‘Službe’”, rekao je Bartolović. No, kaže, Mesić mu je tada poručio da bi Općini trebao vratiti stipendiju, ali ubrzo je, nakon sloma Hrvatskog proljeća u Karađorđevu 1971., Mesić bio smijenjen, pa pitanje Bartolovićeve stipendije više nitko nije postavljao. Činjenica da je Mesić pustio Bartolovića da ode raditi u SDS, kao i Bartolovićeva opaska da je Mesić htio imati svog čovjeka u “Službi”, nekima je bila dovoljna da ga proglase “kadrovikom Udbe”, iako on to uistinu nikada nije bio.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2021 13:09