Potreban je doslovno jedan malo veći ruksak natrpan laserskom opremom kako bi neke od najvrjednijih kulturnih, turističkih i povijesnih znamenitosti zauvijek ostale prezervirane.
Okej, ne doslovno, nego do najsitnijih detalja zabilježene u obliku 3D mape koja zauvijek pamti izgled, položaj, veličinu, boju - a kasnije očitava i baš svaku promjenu koja se na određenoj lokaciji dogodila s vremenskim odmakom.
Doduše, potreban je i jedan šetač koji će takav ruksak tegliti na leđima, ali posao je prilično nezahtjevan pa se lako pronađe dobrovoljac za takvu obvezu.
Osim što hoda, ne mora raditi ništa drugo: veliki laser koji mu viri iz pretinca njegova ruksaka svake sekunde iz okoliša zaprima po nekoliko 3D scanova koji potom odlaze do procesora u kojem će se u stvarnom vremenu generirati 3D mapa, a za šetača je još samo potrebno da u rukama drži neku vrstu tableta, uređaja koji će mu omogućiti da minimalno kontrolira proces mapiranja te na licu mjesta očita rezultat.
“Evo, ovdje na ovom ekranu sada možete vidjeti 3D mapu prostora dvorane u kojoj se nalazimo. Sve je vrlo brzo, našem je kolegi doslovno trebala jedna minuta da mapira kompletan prostor i prenese nam ga na ekran”, pojašnjava mi Vítor Sequeira, znanstvenik iz Zajedničkog istraživačkog centra Europske komisije.
Njegov kolega s ruksakom upravo nam prezentira inovativni proces 3D mapiranja prostora, postupak koji se odnedavno koristi prvenstveno u dvije svrhe: za osiguranje javnih prostora, ali i nešto puno kompliciranije - za obnovu ratom, terorizmom ili nekim drugim neprilikama uništenih javnih, povijesnih, kulturnih i turističkih lokacija i nekretnina koje, nakon postupka mapiranja, zauvijek ostaju ovjekovječene u 3D obliku, što onda znači da ih je naknadno moguće obnoviti, i to u potpunosti onako kako su izgledale prije uništenja.
U slučaju potresa
Jedna je od idealnih namjena mapiranja u slučajevima potresa kod kojih bi se, uz pomoć europske tehnologije, prvi put trebalo moći neke od važnih povijesnih svjetskih znamenitosti vratiti u originalno stanje.
Arhitektima i konzervatorima ovdje bi maksimalno trebala pomoći laserska 3D tehnologija, uređaj koji se sada prodaje pod nazivom HERON, a na kojem su požrtvovno radili djelatnici Istraživačkog centra Europske komisije sa sjedištem u talijanskog gradiću Ispra.
Oni su zasad jedan od rijetkih dokaza da Europskom unijom ne vladaju isključivo birokrati: centar zapošljava više od tri tisuće djelatnika na pet europskih lokacija, a glavna mu je zadaća istraživanje područja koja reguliraju razne legislative Europske unije.
Teme se tako uglavnom kreću oko pojmova kao što su emisije automobilskih plinova, monitoringa šumskih područja ugroženih vatrom, mjerama sprečavanja poplava - a poseban je interes izražen prema istraživanjima povezanim s turističkom aktivnošću koja generira dobar komad BDP-a Europske unije.
Između ostaloga, europski istraživači diljem EU imaju stotinjak laboratorija, a posebno se ponose svojim centrom za testiranje električnih automobila kod kojih se postupci provode do najniže temperature od minus 35 stupnjeva.
Osim toga, centar je vlasnik i drugog po veličini reakcijskog zida koji se, između ostalog, redovito koristi za testiranje otpornosti konstrukcija na potrese i slično.
Zanimljivo je pritom da je postupak 3D mapiranja javnih prostora zapravo preuzet iz segmenta nuklearne sigurnosti, gdje se laserska tehnologija već godinama koristi za osiguravanje prilično osjetljivih područja. Primjerice, nuklearnih elektrana ili skladišta nuklearnog otpada kod kojih se 3D mapiranje odigrava daleko ispod zemlje.
Postupak je ponovno prilično jednostavan: skladište nuklearnog otpada ili nuklearna elektrana mapiraju se u stvarnom vremenu neposredno prije puštanja u rad, čime mobilni 3D laser do najsitnijih detalja bilježi praktično sve informacije o prostoru u kojem se nalazi - odnosno sprema vjernu 3D sliku koja će mu poslužiti kao predložak za sve ostale inspekcije.
Svaki sljedeći nadzor ovog prostora, dakle, inspektorima će na licu mjesta ukazati na sve izmjene koje su se u njemu dogodile - poput činjenice je li netko prtljao po kakvim instalacijama, preusmjeravao cijevi ili pravio bilo kakve duge izmjene koje bi u konačnici mogle dovesti i do katastrofe.
Prednost takve vrste nadzora jesu njegova brzina, točnost i činjenica da cijela stvar radi pod zemljom, gdje nema dovoljno signala ni GPS-a, a kako se proces vrlo brzo pokazao efikasnim, europski su ga istraživači odlučili preslikati i u neke javne svrhe.
Sigurnosne mjere
Recimo, osim što može poslužiti za rekonstrukciju neke razrušene palače, 3D mapiranje posebno se u posljednje vrijeme koristi za osiguravanje javnih, prvenstveno VIP evenata, kod kojih je brza reakcija najbolja prevencija potencijalnih katastrofa.
“Ovaj se postupak uglavnom koristi za događaje A klase sigurnosti - dakle evente kod kojih je razina sigurnosti najviša, i to tako da prostor mapiramo neko vrijeme prije zakazanog eventa, a potom i neposredno prije dolaska gostiju na lokaciju kako bismo ustanovili jesu li se u prostoru dogodile kakve izmjene te ako jesu - jesu li one povezane sa sigurnosnim pitanjima”, pojašnjava mi Sequeira kojeg sam prošlog tjedna upoznala u Sofiji.
Ondje je bio s posebnim razlogom: glavni grad Bugarske bio je domaćin sedmog foruma EU za strategiju dunavske regije, a Sequeira je okupljenima trebao prikazati kakav je napredak po pitanju turizma i sigurnosti postigao Istraživački centar Europske unije.
Upravo je turizam bio lajtmotiv okupljanja briselskih birokrata koji su ovu uslužnu djelatnost prepoznali kao snagu oko koje bi se mogli okupiti interesi zemalja dunavske regije - ali zbog previše formaliziranja, Sequeira je na kraju dobio samo tri minute za predstavljanje svojeg projekta na pozornici pa se pristojno zahvalio organizatorima i novinare pozvao na hodnik, gdje im je bio spreman posvetiti znatno više od 180 sekundi svojega vremena.
Za njim je hodnicima bugarske Nacionalne palače kulture u kojoj se odvijao dvodnevni forum hodao kolega opremljen plavim ruksakom iz kojeg je virio veliki laser, a u rukama je prevrtao tablet na kojem su se ocrtavali obrisi prostora u žutim, plavim, zelenim i crvenim tonovima.
U želji da novinare što više zainteresira za ovaj projekt, Márton Hajdu, voditelj odjela komunikacija Istraživačkog centra EK, proces mapiranja koji upravo gledamo uspoređuje s onim iz filma “Prometej” redatelja Ridleyja Scotta, gdje je, umjesto javnih površina, predmet mapiranja neprijateljska alienska špilja, i to uz pomoć plutajućih senzora koji na ekran prenose volumetričke podatke.
Virtualizirana stvarnost
Cijeli proces u stvarnosti je znatno manje atraktivan nego što je to u holivudskim ZF filmovima, a Sequeira nas upozorava da pred sobom ne gledamo virtualnu stvarnost - nego virtualiziranu stvarnost koja je prvi put isprobana 2015. godine na primjeru grada Beča.
Europski znanstvenici tada su mapirali centar glavnog austrijskog grada, za što im je trebalo ravno 45 minuta. Uslijedila je potom katedrala u Milanu, za čije je mapiranje trebalo 7 minuta. Samo nekoliko minuta trebalo je i za obilazak i mapiranje antičke vile Quintilli u blizini Rima koja danas posluje kao muzej.
Europski istraživači stigli su i u Pariz mapirati 3,2 kilometra okoliša Louvrea, za što im je trebalo samo 40 minuta, ali od Hajdua doznajem da ni jedan hrvatski, pa čak ni susjedni slovenski lokalitet dosad nije bio mapiran, unatoč činjenici da je 3D tehnologija transferirana u privatni sektor, i to kroz talijansku tvrtku Gexcell od koje ovu tehnologiju naručiti mogu privatnici, javni i državni sektor, jedinice lokalne samouprave i slično.
U svijetu zasad, pojašnjava Sequeira, postoji 30 korisnika koji su se odlučili nabaviti ovaj sustav, kako u nuklearnom, tako i u turističkom te javnom segmentu.
3D mapiranje tako se danas koristi u Japanu, Kini, Rusiji i Europi, a Hajdu upozorava da je lako moguće da je tehnologija nekad primijenjena i u nuklearnoj elektrani Krško, s obzirom na to da je nuklearni sektor i najčešći korisnik ovog alata.
Među zadnjima, uređaj HERON ponuđen je za obnovu gradića Norcia koji je 2016. godine oštetio potres, a postigne li se dogovor između lokalne zajednice i proizvođača, prvi “živi” rezultati trebali bi uslijediti u narednim godinama.