Lajkanje, komentiranje i klikanje integrirani su u živote prosječnog čovjeka do te mjere da ih ponekad nije ni svjestan, no postoje oni koji svaki taj korak bilježe.
Društvene mreže, banke, državne tvrtke, telekom operateri i slične tvrtke i organizacije pomno prate što se odvija u virtualnim životima ljudi, a ti im podaci omogućavaju distopijski invazivan uvid u privatnost pojedinca. Realnost je daleko od onoga da se o nama zna isključivo ono što sami odlučimo podijeliti.
Sve se bilježi
Svako gledanje filma online, kontrola financija putem mobilnog bankarstva, kupnja avionske karte preko interneta, naručivanje Ubera, poslovna i privatna komunikacija preko raznih aplikacija i još cijeli niz svakodnevnih radnji nadograđuju naš profil koji postoji u digitalnom cloudu. A o kojem ne znamo dovoljno.
Europska unija postala je svjesna veličine tog problema, a kao jedan od prvih koraka u pokušaju legislativne kontrole enormnih digitalnih baza donijela je Opću uredbu o zaštiti osobnih podataka, dokument koji bi trebao pridonijeti tome da se kontrola nad osobnim podacima vrati njihovim vlasnicima. Uredba u Hrvatskoj i ostatku EU na snagu stupa 25. svibnja.
Najveće promjene koje bi trebala donijeti su, na primjer, omogućavanje toga da građani od bilo koje organizacije koja barata njihovim podacima zatraže uvid u iste ili njihovo brisanje, dok bi oni koji podatke prikupljaju to trebali raditi transparentnije, tražiti jasnije dozvole, a informacijama se služiti vrlo oprezno i svrsishodno.
Konferencija “Podaci i demokracija: digitalni izazovi za gradove” održana je u Beču početkom tjedna
Na konferenciji “Podaci i demokracija: digitalni izazovi za gradove”, koju smo popratili u Beču, raspravljalo se upravo o toj uredbi i optimalnim načinima njezine primjene. Jedna od govornica bila je Ingrid Brodnig, austrijska novinarka i stručnjakinja za digitalne teme koja je zbog svoje borbe za zaštitu ljudskih prava na internetu postala tamošnja aktivistička zvijezda.
- Jedno od najvažnijih pitanja je postalo gdje točno u online svijetu završava čovjekov utjecaj, a počinje vladavina softvera - pita se Brodnig, koja je srž problema povezanih s prikupljanjem informacija pokušala objasniti na primjeru Facebooka, najjače društvene mreže koja ima veći broj korisnika nego što Kina, najveća država na svijetu, ima stanovnika.
Balon informacija
- Na Facebooku postoji takozvani filtrirani balon informacija. Na temelju informacija o nama, softver evaluira sadržaje pa ih shodno tome izdvaja i prikazuje ih na našem newsfeedu. Moj kolega Eli Pariser koji je i osmislio pojam “balona”, na svojem je Facebook profilu imao prijatelje s različitim političkim stajalištima i pozicijama.
Ono što je primijetio jest to da mu ta društvena mreža nameće i ističe puno više objava lijevo orijentiranih prijatelja, nego onih koji su skloniji desnim političkim opcijama - objašnjava Brodnig te dodaje kako društvene mreže na taj način oblikuju naš pogled na svijet, ograničavaju nam pravo na pristup informacijama, ugrožavaju demokraciju i sve to bez toga da smo mi u potpunosti svjesni na koji način softveri i algoritmi točno funkcioniraju.
- Postoji tek jedno jedino istraživanje o ‘filter bubbleu’, a njega su proveli zaposlenici Facebooka. U njemu se tvrdi da je balon manji nego što mislimo - priča Brodnig te naglašava da bi ove probleme trebalo više i vremenski opsežnije istraživati, jer su od platforme poput Facebooka, koji bi trebao biti pluralistički medij, učinili prostor podložan govoru mržnje, propagandi i drugim neželjenim posljedicama.
Bijes na mrežama
“Puno sam puta bila zaprepaštena količinom bijesnih sadržaja na Facebooku, što me onda i samu učini ljutom. Nažalost, sadržaji koji izazivaju ljutnju su najuspješniji jer ljutnja, više od bilo koje druge emocije, izaziva feedback. Ljuti su birači aktivniji, pa ako uznemirite biračko tijelo, ono će glasovati”, ističe Brodnig.
Prošle godine izdala je uspješnu knjigu “Laganje na mreži: Kako nas kontroliraju lažne vijesti, populisti i tehnologija”.
Softveri, upozorava, konstantno rade na učvršćivanju naših već postojećih stavova, a jedno od potencijalnih rješenja je promjena politike velikih kompanija, koja bi se sastojala od toga da korisnike najprije upoznaju s načinima na koje algoritmi rade, a onda im, na primjer, daju mogućnost odabira između više algoritama. “ No, Facebook ne želi izložiti javno kako funkcioniraju njegovi softveri jer se tu radi o autorskim pravima.
To je način njihova rada. Ipak, trebao bi se obrazložiti barem dio funkcioniranja algoritama jer oni stalno rade, bez obzira na to bili mi toga svjesni ili ne. Iako se, na primjer, trudite ne lajkati ništa dok uhodite bivšeg, Facebook je itekako svjestan te aktivnosti. Postoji cijeli niz sivih zona”, kaže Brodnig.