SERIJAL NAŠE WI FI DJETINJSTVO

KAKO HRVATSKI KLINCI ŽIVE U IZOLACIJI IZABELA BULIĆ 'Učiteljica me preko Vibera uči svirati klavir, ali zbog korone više nema kineskog'

Privatna arhiva

 

Prije dva tjedna osmogodišnja Izabela napisala je pjesmu o koronavirusu. Kući je otad često pjevuši. Uz klavir. Melodija se, doduše, za svakog sviranja izmijeni jer je početnica na klaviru. Sviranje Izabelu raduje.

I premda se već mjesec dana školuje uz televizor, od kuće, nije joj dosadno, dijelom i stoga što su uz školu gotovo pa sve izvannastavne aktivnosti koje je Izabela imala prije korone uspjeli kako-tako prebaciti online.

Dva puta tjedno ima probu dječjeg zbora Kikići, subotom videopozivom radi s učiteljicom klavira, a i učiteljica plesa šalje vježbe i dijelove koreografije kako bi djeca ostala u kondiciji. Nedostaju joj jedino satovi kineskog, kojih, otkad je korona, nema.

Probe zbora

Probe Kikići zadnjih tjedana održavaju preko Zoom platforme. Brzo su djeca naučila da, ako svi istovremeno uključe mikrofone i pjevaju, dolazi do mikrofonije, pa sad Izabela svoj mikrofon uključi u onom trenutku kad dođe red na dionicu u kojoj i sama pjeva, da ju tad čuje voditeljica zbora Maja Rogić.

Privatna arhiva
 

Jedni drugima daju povratne informacije jednako kao i na probama gdje su svi skupa pod istim krovom, i preko Zooma si kažu što bi moglo zvučati bolje, a što je baš dobro ispalo.

Voditeljica im svaki put donese i neku motivirajuću, odgojnu priču. U karanteni su snimili i video koji je montiran ovih dana. Svatko je u svojoj kući otpjevao “Hrabrice”. Tekst, glazbu i aranžman za “Hrabrice” napravila je voditeljica zbora, Maja Rogić. Pjesma je nastala u doba koronavirusa i straha od potresa. Pojedinačne audio i video snimke 68 djece, nastale u njihovim domovima, montirao je Ivo Krištić, čija je djevojčica također članica zbora.

Tijekom karantene Izabela i djeca u zboru uvježbavaju još nekoliko novih pjesama, redom ih je voditeljica zbora napravila na temu novog načina života, potresa, nade, snage.

Zabava u sobi

Dirnuta motivacijom i gestom voditeljice zbora, Izabelina mama prepričava kako je voditeljica roditeljima poručila da razumije da neka djeca neće cijelo vrijeme htjeti sudjelovati, ali da bi voljela da ustraju te im kazala da, ako netko u ovoj situaciji nema za platiti članarinu, ni ne mora, ali da dijete nastavi pjevati s njima.

Nekoliko dana nakon početka karantene Izabela je roditeljima podijelila pozivnice i rekla da se spreme za zabavu u njezinoj sobi, prostoru koji ona naziva Izabelija. U nedjelju ujutro 22. ožujka, nakon što je lupio potres, tata i mama Bulić su s Izabelom izašli na parking i ondje proveli više sati.

 

Privatna arhiva
 

 

Za to ih je vrijeme kći stalno upozoravala da ne smiju zakasniti na zabavu u Izabeliju. Zabavu koju je ona danima, smišljajući i uvježbavajući točke programa u svojoj sobi, pripremala.

“To je bilo stvarno k’o u filmu ‘Život je lijep’… Oko nas trese potres i ruši se, ali djetetu moraš stvoriti privid da je sve dobro. Ona je u svom svijetu. Bio je to jako emotivno”, govori mama.

Izabela je često pogledavala na sat i roditelje svako malo podsjećala da se kući treba vratiti na vrijeme, da program u Izabeliji kreće u 17 sati. “Muž i ja smo se trudili da napravimo tu igru do kraja. To ti vrati i neku nadu i hrabrost, znaš zbog čega moraš biti jak, pribereš se puno brže negoli kad si sam, otjera ti sve negativne misli”, opisuje mama pa u dahu ispriča: “Po povratku u stan Izabela je u sobu odnijela čaše, natočila vodu u vrč i pozvala nas da dođemo. Mobiteli su na zabavi bili zabranjeni. I meni i tati je uručila vrećicu s darovima koje je pripremala danima. Darovala nam je svoje igračke, puno papirića da se možemo dopisivati s njom, olovke.

Putovnice

Izradila nam je putovnice bez kojih se ne može ući u Izabeliju, karticu na kojoj potpisom potvrđuješ da ćeš za svaki put kad uđeš u njezinu sobu izdvojiti pet kuna za Caritas i iskaznice za posuđivanje knjiga iz njezine knjižnice (uz napomenu da naplaćuje zakasninu).

Ja sam dobila zvijezdu jer kaže da sjajim kao zvijezda, srce jer me voli, klokana jer mi je to omiljena životinja i flomić meni najdraže boje. Još je pripremila trakice s nazivima priča. Izvučeš trakicu i trebaš ostalima pročitati tu priču. A odigrali smo i jednu memory igru.

I dok je i mužu i meni svaki atom još podrhtavao od jutarnjeg potresa, samo smo se pogledavali s osmjehom i beskrajnom zahvalnošću što je imamo”.

Raspored i život teče bez obzira na koronu, bez obzira na potres.

Glazbrna škola

Subotom je glazbena škola. Izabela sjedne za svoj klavir, roditelji nazovu učiteljicu putem Zooma ili Vibera i tijekom sata, opisuje mama, “držimo mobitel tako da učiteljica može vidjeti Izabeline ruke na klaviru, vidjeti jesu li pravilno postavljeni prsti, ona sluša i ispravi je ako je neka nota kriva”. Sat je nešto kraći nego inače, traje 30 minuta.

“Teže je na ovaj način dijete motivirati negoli kad odlazi u glazbenu školu jer je ovakav sat možda i intenzivniji od onog kad je fizički u školi. Cijelo su vrijeme fokusirane na rad, a uživo je drugačija interakcija, malo će popričati i o nečemu što nije sadržaj nastave, drugačija je to dinamika.

Najkompliciranije je s plesom. Učiteljica im šalje vježbe i dijelove koreografije. Dio vježbi je kondicijski, a dio koreografije snimljen. Djeca trebaju slijediti i ponavljati pokrete, što nije jednostavno jer nema interakcije, roditeljima je teško pratiti je li dijete točno izvelo neki pokret, je li u ritmu…

Mama Matilda radi u Školskoj knjizi, uključena je u izrađivanje podrške učiteljima u školi na daljinu.

“Sad stvarno radim cijeli dan, a dijete je naviklo da kad smo doma da smo dobrim dijelom posvećeni njoj. Sad je situacija da sam kao doma cijeli dan, a zapravo gotovo da i nisam jer imam jako puno obaveza za posao. Ta fizička blizina učini da Izabela češće poželi neku interakciju, maženje, grljenje, a ja često moram odgovoriti da ne mogu sad i zato mi je nedavno rekla: ‘Ti si mama postala čangrizava’.”

 

Pratite nas i na društvenim mrežama:

 

Facebook

Instagram

Twitter

 

 

Izdvajamo