SERIJAL NAŠE WI-FI DJETINJSTVO

KAKO HRVATSKI KLINCI ŽIVE U IZOLACIJI 'Ljut sam kad moj papirnati avion ne poleti, nakon karantene učit ću sviranje flaute'

 

Benjamin Oleš, učenik je 1. razreda OŠ Stanovi u Zadru i skoro je osmogodišnjak. U njegovom razredu ih je desetoro, šestoro prvaša i četvoro drugaša, sad su svi online.

Roditelji paze da za karantene ne bude doba u kojem će igrajući se provoditi više vremena s mobitelom i tabletom no što je to radio do sada, Benjamin i dalje na uređajima može biti sat i pol na dan.

“Zajedno pogledamo neki igrani ili animirani film, pa to komentiramo. Gledamo zajedno Miyazakija, njegove anima filomove, i sa starijim djetetom smo to već prije odgledali, od ‘Mog susjeda Totora’ nadalje”, govori mama Sandra Vukoša Oleś. “Otkako smo u izolaciji, definitivno najviše vremena nam otpada na odrađivanje nastave prema planu i programu što je poprilično zahtjevno. Druga bitna stavka života u karanteni je da imamo puno više zajedničkog vremena u kući koje treba kvalitetno ispuniti pa najčešće igramo društvene igre za koje ranije nije bilo baš previše vremena.”

Igra s papirom

Privatna arhiva
 

Benjamin se puno igra lego kockicama, voli čitati. Radi origami, izrađuje brodove, avione, ptice, ribe… Ponekad se ljuti kad avion kojega ne napravio – ne poleti.

Otkad je karantene, često peče jednostavnije kolače. Mama Sandra je asistentica, važe pa posloži majstoru sve sastojke, a majstor potom uzme stvar u svoje ruke i napravi tzv. banana bread ili neki drugi kolač.

Obitelj je dvojezična, otac Aleksander je iz Rybnika, s juga Poljske, pa Benjamin puno čita dječju literaturu na poljskom, njegovi omiljeni likovi nisu poznati hrvatskoj djeci, ta djela nisu prevođena u nas.

Ponekad mu, kaže, nedostaje da može otići van i – kupiti novog papira za origami.

Baki maše s balkona

Svaki dan doduše može na zrak, iako ne u grad, u kupovinu. Žive u obiteljskoj kući, na selu. Vrijeme vani najradije provodi na biciklu ili jureći za loptom.

Rastužilo ga je što za Uskrs nije mogao posjetiti baku i rodbinu u Poljskoj, a ni baka Poljakinja nije mogla do njega. Trebalo mu je neko vrijeme da shvati da ne samo da ne može do bake u Poljskoj, već ne može ni do bake koja živi u kući, u stanu ispod njegova. Njoj maše s balkona, i s njom, makar je svega par metara udaljena, zadnjih mjesec dana razgovara – telefonom.

“Ako izađe na dvorište, Benjamin kad se vrati u kuću s vrata mi viče: ‘Nismo se približavali baki!’”, priča mama.

Benjamin ima bratića, godinu dana od njega starijeg Paula, koji živi u istoj kući, kat niže. Sad se viđaju rijetko, samo u vožnji biciklima, na velikoj udaljenosti. “S njima je uvijek netko od odraslih, da se jedan drugome na približavaju. Zadnji dan škole je bio i zadnji dan kad su se njih dvojica stvarno igrala skupa. Objasnila sam im da sad neće biti škole, a sve zato da se ljudi ne bi neko vrijeme viđali zbog virusa. Prvih par dana bi se Paulo popeo do nas, pokucao pitati bi li se mogao igrati s Benjaminom, morala sam im objašnjavati da, nažalost, ne mogu”, prisjeća se Sandra.

Dječak ima plan za doba “poslije karantene”, želi upisati glazbenu školu, silno bi htio naučiti svirati flautu.

Pratite nas i na društvenim mrežama:

 

Facebook

Instagram

Twitter

 

Izdvajamo