Za njega kažu da ne podučava već - inspirira. Godi Keller norveški je pedagog koji je nekad radio s djecom, danas puno više s odraslima. Putuje tako od Norveške, Islanda, Švedske do Baltika, Azije, Mađarske, Slovenije te nastavnicima i roditeljima savjetuje kako iz djece “izvući” ponajbolje, kako im pomoći razviti njihove potencijale, jer svaki ih ima, ali ih mnogi ne prepoznaju pa postanu frustrirani ljudi koji, ako se nisu znali uklopiti u sustav, žive obilježeni neuspjehom. “U Europi gotovo 25% srednjoškolaca napušta školu, odustaju najčešće u 16. ili 17. godini. Neki od njih završavaju u kriminalu, drogi... To su uglavnom ljudi koje je sustav naveo da izgube samopouzdanje, vjeru u vlastite sposobnosti.
Treba ih motivirati
Današnja škola često ne zna motivirati djecu, ali ih znade zastrašiti i poručiti im da nisu dovoljno dobri”, kaže Keller koji je desetak godina bio predavač na waldorfskom Sveučilištu Rudolf Steiner u Oslu, a sad već desetljećima svoju Školu za roditelje održava kao niz radionica i seminara koje je prošli vikend napravio i u Zagrebu.
Roditelji s kojima radi, bili oni u Armeniji, Hrvatskoj ili na Islandu, vrlo su slični. “Veća je razlika između tih ljudi i njihovih ostarjelih roditelja, nego između današnjih roditelja u Armeniji ili Norveškoj, u ovo doba globalizacije svud vidim sličan tip individualizma. Zapadnjački način razmišljanja uzima maha.” Što to znači u školi i pedagoškoj praksi? “Obrazovni sustav je većinom uniformiran i kratkovidan, priprema djecu za sljedeći ispit, ali ne i za život. Ponekad se tako ponašaju i roditelji. Stavljaju veliki pritisak na djecu ne bi li imala dobre ocjene, bili uspješni ovdje i sada, no pripremiti dijete za život ne znači tražiti od njega da nužno bude izvrsno u svim predmetima i svemu što od njega traži škola.”
Brojke ubijaju duh
Pedagogija je umjetnost motiviranja, više će puta ponoviti Keller koji podučava odrasle kako djecu motivirati, kako “lijenčine” i “neradnike” učiniti da zablistaju, prepoznaju u čemu su dobri. “Ako dijete ne pokazuje dobar uspjeh na školskim ispitima, svaki novi test koji dobije u školi za njega je jedino stres, a poruka koju čuje jest da nije dovoljno dobar i pametan. Školi je bitno imati statistiku, brojčane pokazatelje, sustav inzistira na tome. Dijete koje je često testirano, a ne postiže dobre rezultate, gubi samopouzdanje. To je puno veći problem nego loše ocjene. Još ako je učenik zaigran, nemiran, nedovoljno koncentriran, često će dobiti i nekakvu dijagnozu, recimo ADHD ili nešto slično, jer tad, s dijagnozom, više ne kvari regularnu statistiku, već postaje dio neke druge, specifične statistike. U školi nema individualnog pristupa, pojedinci koji se ne uklapaju u sustav tretiraju se gotovo kao smetnja. U školi ne postoji kultura povjerenja već klija kultura straha, a strah ne ide za tim da traži pojedinačna rješenja za svako dijete, već da svako dijete što prije natjera da se uklopi u sustav”, govori Keller. “Na neku djecu testovi i ispiti odlično djeluju. No, na mnoge ne. I u Hrvatskoj sam pitao nastavnike koliko često vide da loša ocjena biva poticaj, da dijete koje dobije lošu ocjenu kaže: “E, sad ću ja to bolje”, pa onda stvarno radi i dobije bolju ocjenu. Loše ocjene uglavnom su demotivirajuće. Ako loša ocjena može motivirati dijete, onda ima smisla. Ali, ako vidite da mu to ruši samopouzdanje, onda morate naći drugi način. A drugačiji način je da tražite koje su mu jake strane, razmislite kako ga ohrabriti i potaknuti da se razvija u nekom području gdje je dobar. Tu roditelj može napraviti više od učitelja.
Potpora roditelja
Najgore je kad dijete koje je u školi dobilo lošu ocjenu i poruku da ne valja, takva ista atmosfera čeka i kod kuće. Djeca koja u školi nisu bila dobri učenici, ali su postali zadovoljni i uspješni ljudi, to su djeca koja su imala podržavajuće roditelje koji su im poručili da u njih imaju povjerenja. Roditelji bitno utječu na stvaranje samopouzdanja, to je njihov zadatak, a ne da budu produžena ruka nepodržavajućeg školskog sustava.”