PLANINSKI PAS

Došlo je vrijeme za veliki povratak tornjaka na hrvatske pašnjake

Lika, 120319.
Uzgajivaci Zlatko Mavrovic (Tusilovic, pored Karlovca) i Andrea Halgota (Jezerane, Lika), reportaza o uzgoju pasa tornjaka.
Na fotografiji: Zlatko Mavrovic.
Foto: Bruno Konjevic / CROPIX
Bruno Konjevic / CROPIX

Zlatko Mavrović

 

Legenda kaže kako je prije petnaestak godina iznenada završen projekt “Life”, kojim su hrvatskim stočarima donirani psi tornjaci kao zaštita od velikih zvijeri, jer je tadašnji premijer Ivo Sanader negdje spomenuo da će takva pomoć stočarima biti zabranjena kada uđemo u Europsku uniju. Jednostavna donacija, u kojoj su stočari dobivali po 200 eura za kupnju štenadi tornjaka iz ovlaštenih legla uzgajivača, zakomplicirana je dodatnom papirologijom i nabijanjem PDV-a na cijelu kupoprodaju.

S terena su tada stizale vijesti da se mladi tornjaci koje su stočari dobili slabo snalaze na terenu jer ih nitko nije educirao za njihov život u štali, komuniciranje sa stadom ovaca i pastirima, pa ni za njihov najvažniji zadatak - zaštitu od divljih zvijeri - vuka, medvjeda ili risa. Uzgajivači tornjaka bili su nezadovoljni jer ni oni nisu znali gdje su otišli njihovi štenci, a u pokušajima obilaska zatjecali su ih u neprimjerenim uvjetima, često utučene i beskorisne na lancu pokraj torova stoke.

Za planinskog psa, čije je i ime izvedenica od riječi tor - ograđeni prostor za ovce, a podrazumijeva psa čuvara stada i torova te nezamjenjivog pomoćnika pastira, život u takvom okruženju nerijetko je bio pravo mučenje. Križani su i s drugim vrstama pasa a štenci iz takvih legla dalje su preprodavani.

Istovremeno, certificirani i pravilno uzgojeni tornjaci doživljavali su afirmaciju na međunarodnim kinološkim izložbama sve dok 2017. nisu i službeno priznati kao vrsta koju dijele Hrvatska i BiH. U literaturi se spominje najstariji zapis koji opisuje planinskog psa (tornjaka) na našim područjima koji potječe iz 1062. godine iz Ðakovačke biskupije.

Činjenica je da su se tornjaci najviše zadržavali u planinskim područjima srednje Bosne i zapadne Hercegovine, ali i na Grobničkom polju, u Lici, na području Knina i Sinja gdje je egzistirao ekstenzivan oblik ovčarstva, da bi se u zimskim mjesecima spuštali u nizine Posavine i Slavonije te srednje Dalmacije.

Njihov broj, koji se početkom devedesetih mogao nabrojati na prste jedne ruke i uglavnom je potjecao iz legla njihova najvećeg ljubitelja Šandora Horvatha, u međuvremenu je narastao do oko 5000 primjeraka u nekoliko klubova ljubitelja, od kojih je najbrojniji onaj u Zagrebu.

Lika, 120319.
Uzgajivaci Zlatko Mavrovic (Tusilovic, pored Karlovca) i Andrea Halgota (Jezerane, Lika), reportaza o uzgoju pasa tornjaka.
Foto: Bruno Konjevic / CROPIX
Bruno Konjevic / CROPIX
 

Ponovni natječaj

Dok su umiljati štenci tornjaka iz domaćih legla osvajali ljubitelje pasa diljem Europe i svijeta, na pašnjacima, gdje je njihovo pravo životno okružje i afirmacija instinkta pastirskog psa, bilo ih je sve manje.

Štete od velikih zvijeri poput vuka ili medvjeda koje su iz godine u godinu prijavljivali stočari bile su sve veće, a kako je riječ o zaštićenim životinjama, stočarima je jedini izlaz bio prijava štete koja se evidentirala u Ministarstvu kulture.

Tamo je prije dvije godine promijenjen Pravilnik o naknadi štete od životinja strogo zaštićenih vrsta kojim se bitno pooštravaju mjere zaštite od napada zaštićenih divljih zvijeri. Temeljem odredbi Zakona o zaštiti prirode i Pravilnika o postupku sprječavanja i nadoknade štete od životinja strogo zaštićenih divljih svojti oštećenik je dužan na primjeren način i na svoj trošak učiniti sve radnje i zahvate, kako bi se spriječio nastanak štete.

To je konkretno značilo da je svaki od stočara kojem je, na primjer, čopor vukova poklao stado od tridesetak ovaca trebao komisiji koja je izašla na tren pokazati je li preventivno dobro zaštitio svoju stoku pastirom, električnim pastirom, visokom ogradom, stabilnom nastambom ili psima koji bi stoku trebali štititi.

Kako je rijetko koji stočar u gluho doba noći kada se takvi napadi događaju imao na svom imanju sve ove elemente zaštite, tako su i njihove odštete bile sve manje.

Nezadovoljni stočari tražili su od Ministarstva poljoprivrede da vrate mehanizme zaštite od divljih zvijeri, a ovi su se tek lani dosjetili da i za to imaju novca iz fondova EU. Krajem godine Ministarstvo poljoprivrede izvijestilo je da je objavljen prvi natječaj namijenjen gospodarstvima koja uzgajaju stoku na područjima na kojima su rasprostranjene velike zvijeri - medvjed, vuk i ris, a kojima je za obranu stoke od velikih zvijeri predviđen iznos od 70 milijuna kuna.

Najniža vrijednost potpore po projektu iznosi 400 eura, a najviša 150 tisuća eura. Intenzitet potpore po projektu iznosi do 100 posto od ukupnih troškova projekta.

Kako je naglašeno, novac bi se trebao upotrijebiti za nabavu pasa tornjaka i ulaganje u električne pastire i nastambe za bolje zbrinjavanje stoke.

- Kroz natječaj za obranu stoke od velikih zvijeri korisnik može kupiti štene tornjaka ne starije od tri mjeseca. Pas tornjak mora biti iz legla registriranog uzgajivača i imati rodovnicu (rodovni list), koju je izdala ovlaštena institucija. Potporu za kupnju psa tornjaka koja nije u skladu s navedenim nije moguće ostvariti. Obveza stočara je da psa tornjaka odgoje da obavljaju svrhu zbog koje su ga kupili. Odgoj tornjaka mora početi u dobi između 7 tjedana i 3 mjeseca, i to što bliže okruženju u kojem će biti korišteni. Stoga je za osposobljavanje tornjaka nužno da već od rane dobi živi slobodno uz stoku, pogotovo kada se ona kreće u prirodi.

Pravilno odgojeni i njegovani primjerci pasa tornjaka redovito postižu veoma dobre rezultate u zaštiti stoke od vukova i ostalih velikih zvijeri. Pas odgojen na lancu, u kavezu ili kao kućni ljubimac neupotrebljiv je za zaštitu stada. Pas može biti vezan samo kada je stado zatvoreno ili kad za to postoji kratkotrajna nužda. Tornjaka se ne smije zatvoriti sa stokom u skučenu štalu ili tor. Ne smije biti prisutan pri jarenju ili janjenju i ne smije se sukobljavati s ovnom ili jarcem jer ga može ozbiljno ozlijediti, pa i ubiti. Svoju funkciju tornjaci mogu uspješno obavljati nakon navršene prve godine, a punu zrelost dosežu s dvije i pol godine, naglašava se u natječaju.

U natječaju su prihvatljiva bila i ulaganja u kupnju električnog pastira s pripadajućom opremom i autohtonog pastirskog psa (tornjaka) u područjima rasprostranjenosti velikih zvijeri te u gradnju novih i obnovu postojećih nastambi za stoku u područjima rasprostranjenosti velikih zvijeri.

Kako bi se korisnicima omogućilo da u sklopu jednog zahtjeva za potporu prijave cijeli niz različitih prihvatljivih materijalnih troškova (uključujući ulaganja prihvatljiva u sklopu prvog natječaja), Ministarstvo poljoprivrede je poništilo natječaj iz prosinca 2018. te priprema objavu novog.

Dakle, natječaj će uskoro biti opet raspisan kako bi i otočno stanovništvo moglo kvalitetnije zaštititi svoje ovce.

Za psa tornjaka ovaj natječaj nova je prilika da se vrati u svoje prirodno okružje i proživi svoj životni vijek kao pastirski pas. Iako je prošlo više od 15 godina od posljednjeg takvog pokušaja, i danas je među uzgajivačima tornjaka prisutna bojazan da bi cijela akcija s plemenitim namjerama mogla pasti u vodu zbog slabe educiranosti stočara. To nam je u kratkom razgovoru napomenuo i Šandor Horvath, kojeg uzgajivači zovu ocem tornjaka (majka je, kažu, Mirjana Vasiljev).

- Pustimo što je bilo, danas je svima jasno da moraju štititi svoje ovce. Bilo kakva akcija bit će ozbiljno napravljena onoliko koliko su ozbiljni i stručni oni koji je rade - kaže Horvath.

U potragu za iscrpnijim iskustvima odlazimo u Liku i na Kordun poslušati iskustva stočara koji su i uzgajivači tornjaka.

U Jezeranama, nedaleko od Brinja, očekuje nas Andrea Movrić (28), koja se sa suprugom Jurjem i sinom Gabrijelom bavi stočarstvom radi uzgoja janjaca. Pitamo je kako je tornjak došao u njen život?

- Bila sam djevojčica od 12 ili 13 godina i čuvala sam svakodnevno naše stado koje je u proljeće brojilo i 100-tinjak grla ovaca. Obično su kod nas u Lici za čuvanje ovaca bili zaduženi djeca i starci, a odrasli mladi ljudi radili su poljoprivredne poslove. Kako je populacija vuka tada bila prilično brojna na našem području i štete su bile gotovo svakodnevne, moj otac je odlučio nabaviti nam psa koji će s nama čuvati ovce. Uvjet je bio da pas bude odan, dobar čuvar, ali i dobar s djecom i starijima. Idealan odabir bio je tornjak, naše autohtono blago. Tako je došla u našu obitelj naša prva tornjakuša Luna. I taj suživot s tornjacima traje već 15 godina - priča Andrea.

Raspitujemo se kako uvesti psa u stado koje se prije nije susretalo sa psom ili kako će reagirati pas prvi prvom susretu s ovcama.

Lika, 120319.
Uzgajivaci Zlatko Mavrovic (Tusilovic, pored Karlovca) i Andrea Halgota (Jezerane, Lika), reportaza o uzgoju pasa tornjaka.
Na fotografiji: Andrea Halgota i Porin.
Foto: Bruno Konjevic / CROPIX
Bruno Konjevic / CROPIX

Andrea Halgota i Porin

 

Neprocjenjiva uloga

- Krenimo od činjenice da je pas prva domestificirana i pripitomljena životinja. Smatra se da su se prvi psi koristili za lov jer se čovjek tada isključivo na taj način hranio. Sljedeća pripitomljena životinja jest - ovca. I otada se pas koristi i za čuvanje ovaca, čovjekova blaga, od ostalih predatora. No, zanimljivo je da je i dalje odnos psa koji prvi put vidi ovcu i ovce koja prvi put vidi psa - odnos lovca i plijena. Tornjaka (kao i svakog pastirskog psa) najbolje je donijeti u stado u štenećem uzrastu. To je razdoblje kad pas najviše uči, najključnije u njegovoj socijalizaciji, ali i kada je manji pa je i ovcama lakše naviknuti se na njega. Iz mog iskustva, najbolje je da to bude kasna jesen ili zima, kako bi štene prezimilo s ovcama u njihovoj nastambi. Potrebno mu je omogućiti njegov kutak, prostor u štali, u kojem će obitavati, spavati, jesti, ali i iz kojeg će promatrati ovce, a i one njega. Nakon nekog tako provedenog vremena ovce i pas će se međusobno upoznati, povezati i razviti međusobnu toleranciju, ali i povjerenje. U proljeće mogu zajedno krenuti na pašnjake, a sada već stasalo štene vjerojatno će biti više vezano za ovce nego za čovjeka - kaže Andrea.

Pitamo je zašto bi štene s rodovnicom bilo bolje od onoga bez rodovnice?

- Rodovnica je dokaz o čistokrvnosti psa. Dokaz da su mu roditelji bili čistokrvni tornjaci, da su njihov eksterijer i karakter provjerili stručni kinolozi i da im je dodijeljena dozvola za uzgoj. U našoj pasmini to bi značilo i da je roditeljima učinjen RTG kukova (i da su zdravi), a često i laktova. Dakle, u samome startu pas ima perspektivu izrasti u skladno građenog tornjaka, kako je propisano i standardom, koji može obavljati svoju dužnost te da je potomak zdravih roditelja. Sljedeća je činjenica da se radi o našem autohtonom blagu i tu svijest potrebno je razvijati. Zašto ne bismo upisivali u rodovnu knjigu oštenjene pse i tako sačuvali bazu podataka za buduće generacije? Kome bi trebao biti povjeren taj zadatak ako ne nama čiji je ovaj pas nacionalno blago? - objasnila je Andrea.

Česta tema razgovora među vlasnicima pasa je isplati li se dugoročno financirati držanje pastirskog psa. Pogotovo u situacijama kada nije dovoljan jedan tornjak uz stado.

- Osim činjenice da ćemo kupiti psa i često izdvojiti priličnu svotu novca za to, postoji i činjenica da to nije kraj financijskih ulaganja u tog psa. Kako bi pas izrastao u kvalitetnog i zdravog pastirskog psa, potrebno ga je kvalitetno hraniti, čistiti od unutarnjih i vanjskih parazita, redovito cijepiti i posvetiti određeno vrijeme njegovu odgoju. Ponekad se to čini kao prilično ulaganje, ali dugoročno gledano, njegov je radni vijek dug i do 10-ak godina, a njegova uloga u očuvanju stada je neprocjenjiva. Ispravnim postupanjem, načinom držanja i odgojem tornjak može komotno zamijeniti jednog člana obitelji u čuvanju ovaca. A uz to, bolje zna s vukom nego čovjek - dodaje Andrea dok se s tornjakom Porinom i sedmogodišnjim sinčićem Gabrijelom spremamo obići stado ovaca u obližnjoj Stajničkoj Jarugi.

Nemirno stado još je u torovima jer vegetacija još uvijek kasni, malo je trave, još uvijek je glavna hrana sijeno. Andrea nastavlja priču o tornjacima.

- Iz osobnog iskustva, smatram da je jedan pas dovoljan na stado od 40-50 ovaca, ali pod uvjetom da se radi o zrelom psu. Tornjaci potpunu zrelost dosežu negdje otprilike oko treće godine. Najbolje bi bilo kad bi do tada bio u stadu uz pratnju zrelijeg psa, od kojeg bi učio, ali i koji bi ga i samog štitio od nepromišljenih reakcija. Ne želim govoriti o fizičkim obračunima tornjaka i vukova i medvjeda jer je tornjakova uloga prije svega da obilježava teritorij, drži stado na oku, upozorava nepoželjne goste lajanjem, a tek onda nekakav fizički obračun. Najveća tornjakova vrlina je što koristi razum. Procjenjuje situaciju, ne reagira na prvu, izvrsno donosi odluke i spreman je žrtvovati se za ono što mu je povjereno.

Lika, 120319.
Uzgajivaci Zlatko Mavrovic (Tusilovic, pored Karlovca) i Andrea Halgota (Jezerane, Lika), reportaza o uzgoju pasa tornjaka.
Foto: Bruno Konjevic / CROPIX
Bruno Konjevic / CROPIX
 

Terenski rad

Tornjak je smiren, staložen, razborit, miran, strpljiv, tolerantan do određenih granica, ali i nepovjerljiv pas. To su neke od osobina koje bi trebao imati svaki radni pastirski pas. No, treba uzeti u obzir da je svaki pas jedinka za sebe, sa svojim karakternim osobinama i svaki zahtijeva drugačiji pristup.

Ženke tornjaka uglavnom su privržene, odane, vjerne i vrlo hrabre čuvarice. Možda su nešto primjerenije za neiskusne vlasnike zbog nešto manjih tjelesnih gabarita, ali ih smatramo i mekšeg karaktera te manje tvrdoglavima od mužjaka, kaže.

Za kraj pitamo je što kaže na primjere loše držanih tornjaka, nesocijaliziranih, zanemarenih, nenaučenih na stado i zašto se uzgajivači sve rjeđe odlučuju dati svoje štene u ruke u kojima neće biti ljubimac nego radni pas?

- Mislim da tome možemo doskočiti ponajprije boljom komunikacijom između stočara koji žele/planiraju nabaviti tornjaka i uzgajivača. Zatim i edukacijom. Uz to, budućim vlasnicima potrebna je i stalna podrška u vidu savjetovanja ili osobe koja će im uvijek biti dostupna za pitanja i nedoumice. Tu se nije dogodio neki pomak na bolje u zadnjih desetak godina, a bojim se da se ni u skorijoj budućnosti ne planira tako nešto.

Posredovanje između uzgajivača i stočara nije samo posredovanje pri nabavi/prodaji psa, nego i stalna komunikacija kroz cijeli životni vijek toga psa. Smatram da bi ubuduće rad za pasminu trebalo usmjeriti u tom smjeru i omogućiti stočarima da nauče više o tornjacima, da najbolji mogući način iskoriste njihov potencijal, a ujedno i uzgajivačima da imaju povjerenja dati svoje štene da provede ostatak života uz stado. Često su radni psi ujedno i izgubljeni psi u kinološkom smislu jer ne ostvare ni osnovne uvjete za uzgoj (pozitivna ocjena kinološkog suca i RTG snimak kukova). Tu bi se stvari trebale i mogle promijeniti nabolje. Vjerujem da bi krovne kinološke udruge/klubovi rado odradili taj dio, već i sad Kinološki klub tornjak Zagreb organizira na godišnjoj razini specijalnu izložbu tornjaka i hrvatskog ovčara, na kojoj se sve navedeno može obaviti u jednom danu, ali često bez znatnijeg odaziva vlasnika radnih pasa. Mislim da bi se financiranjem nekakvog oblika terenskog rada i obilaska pasa na terenu, a ujedno i edukacije vlasnika, uvelike poboljšala kvaliteta razmjene informacija, zaključuje Andrea.

Napuštamo Liku iz koje nas ispraćaju s upozorenjem da ovih mjeseci imaju više problema s migrantima koji traže ilegalne prijelaze nago s vukovima. Isto nam kaže i Zlatko Mavrović, najpoznatiji uzgajivač ličke pramenke, tornjaka i hrvatskih ovčara koji nas čeka na nedavno kupljenom imanju u Pavković Selu iznad Krnjaka.

- Ovčarstvom se bavim od 1999 godine. Imam matično stado ličke pramenke cca 100 kom, usporedo s nabavom prvih ovaca, kupujem par štenaca tornjaka, i tu počinje i uzgoj moje radne linije ovih prekrasnih i brižnih pasa. Istovremeno nabavljam i prvi par hrvatskih ovčara. U simbiozi ove dvije pasmine držim da svaki stočar bude u potpunosti zadovoljen glede čuvanja i pomoći u svakodnevnom radu sa stokom na farmi. Sada sam na šestoj generaciji uzgoja tornjaka, kroz to vrijeme plasirao sam štence i preko prošlog fonda u sklopu zaštite stoke od predatora u Hrvatskoj.

Više štenaca plasirao sam diljem EU, gdje i sada čuvaju farme ili služe kao ljubimci po domovima, priča nam Mavrović. Ponosi se najstarijim leglom šeste generacije i nabraja nam imena kuja koje su nositeljice uzgoja po kronologiji: Rena, Kana, Flora, Kupa, Inja, Lassa i Lira.

Šesta generacija

Dok pričamo o fondovima EU koji bi trebali subvencionirati nabavu štenaca, Zlatko kaže kako je najvažnije da svaki stočar sam pronađe i odabere mužjaka i polako uz savjet uzgajatelja radnih pasa uvede štene u rad.

- To nije posebno zahtjevno, može se napraviti i telefonom. Ministarstvo bi nakon nabave trebalo uplatiti novac uzgajivaču, a najvažnije je da se pojednostavi papirologija. To je fama da će neki ovčar ispunjavati papirologiju da bi dobio tornjaka koji je procijenjen na oko 2000 kuna. On za jednog janjca može kupiti tri komada, evo pogledajte koliko - kaže Mavrović.

I on, kao i Andrea, godinama nema nikakvih šteta od divljih zvijeri jer su u svojim leglima uzgojili odlične pastirske pse čuvare. Neki Zlatkovi otišli su i diljem Europe po daleko većim cijenama jer ih tamo pastiri itekako cijene. Spominje nam i primjer Francuske, gdje svaki stočar koji radi u području gdje ima divljih zvijeri kroz poticaj dobiva oko 300 kuna za svakog grlo i na njemu je da se odluči hoće li ih zaštititi električnim pastirom, novom nastambom, ogradom ili uz pomoć psa. Kada se šteta dogodi, onda ne dobiva nikakvu odštetu, ako nisi uložio u zaštitu, onda ti nitko neće platiti štetu.

Iako se nitko od stočara i uzgajivača, a ni odgovornih iz ministarstva nije usudio prognozirati koliko će od 70 milijuna kuna biti potrošeno na tornjaka, koliko na električnog pastira (oko 1300 kuna za akumulator, kilometar žice 100 kuna), a koliko na dodatne objekte i obnove suhozida dali bismo se okladiti da će najmanje biti potrošeno na tornjaka, a najviše na obnovu objekata za zaštitu ovaca, zbog čega je natječaj poništen. I proći će još jedna sezona u kojoj će se vukovi počastiti bez odštete. Lokalno stanovništvo ispredat će priče o borbama između vukova i medvjeda s tornjacima, ali od naših uzgajivača ništa od toga nismo čuli. Ili kako bi to rekao uzgajivač Robert Filipović, čiji je tornjak Tops lani proglašen najljepšim na svijetu: - Ne može neuvježbani tornjak na lancu čuvati stado ovaca od vuka.

Više na Jutarnjem...


Tagovi

Izdvajamo