UZGAJIVAČNICA ROBERTA FILIPOVIĆA

NAJLJEPŠI TORNJAK NA SVIJETU Zove se Tops, ima dvije godine i osvojio je nagrade na svim natjecanjima na koja je kročio svojom šapom

OBJAVLJENO:
  • 20.08.2018. u 21:00

  • Ronald Goršić / CROPIX

     

    On je šampion Slovenije, Hrvatske, BiH, Finske, Estonije... Gdje god da se pojavi privlači pozornost: sa zanimanjem ga gledaju i žene i muškarci. I drugi psi, mora se priznati. On je od prošlog tjedna i najljepši na svijetu. Je li vrijeme da otkrijemo kako je on - pas? Zove se Tops, ima dvije godine, živi u blizini Karlovca i osvojio je nagrade na svim natjecanjima na koja je kročio svojom šapom. Tajna njegova uspjeha? Da može pričati, sigurno bi skromno rekao kako sigurno ima nešto u njegovu manekenskom hodu, šarmantnom pogledu i naočito dopadljivom repu. Njime je na zadnjem natjecanju, koje je prošlog tjedna održano u Amsterdamu, oborio suce s nogu.

    - Osim nas, bilo je još sedam pasa iz naše zemlje, Češke i Njemačke. Moj Tops je bio najljepši, dok je viceprvak bio Top Gun, pas iz moje uzgajivačnice koji živi u Finskoj. Nije bilo puno natjecatelja, jer je riječ o pasmini koju je Međunarodni kinološki savez priznao tek prošle godine, i to pod nazivom ‘bosanskohercegovačko-hrvatski pastirski pas tornjak’. No, unatoč tome, konkurencija je bila jaka - kaže Robert Filipović, Topsov vlasnik, inače vlasnik uzgajivačnice tornjaka Dalmatinski vrisak.

    Robert je, za očekivati od čovjeka koji se bavi uzgojem tornjaka, zaljubljenik u tu pasminu. Živi u Karlovcu, gdje se doselio na studij poslovnog upravljanja i potom odlučio nastaviti živjeti. Nekako u vrijeme kad je došao u grad upoznao je uzgajivača Ljupka Marinčića, koji mu je prenio svoje znanje i iskustvo. Kad je nabavio prvog, nije niti pomišljao da će jednoga dana imati uzgajivačnicu, deset takvih pasa i hrpetinu nagrada. Život ga je odveo u smjeru koji nikako nije mogao očekivati, priznaje. Planirao je imati samo kućnog ljubimca, psa s kojim će ići u šetnje i koji će mu biti najbolji prijatelj. Nije očekivao, a ni planirao, ništa više od toga.

    'Znam ih iz duše'

    - Uzgajivačnicu sam otvorio 2009. godine. Kupio sam kuću s okućnicom u Donjem Pokuplju, koju sam uredio. Prvo su došli ženka Reta i mužjak Aga, a kasnije i drugi. Radim to iz srca, ali ne živim od toga. Sretan sam što imam posao od kojega moja obitelj normalno može živjeti, a uzgajivačnica je hobi, ljubav. U kategoriji sam onoga što ljudi nazivaju odgovornim uzgajivačem: pomno pazim kome ću prodati pse. Ako se pojavi neki problem, psa preuzimam nazad. Nikad neću prodati psa nekome ‘štanceru’, koji će ga onda razmnožavati na crno i prodavati preko oglasnika kao ‘čistokrvnog, bez papira’ - kaže Robert i dodaje kako je on prevelik ljubitelj pasmine, i općenito životinja, da bi ikad dopustio da se to dogodi ijednom od njegovih pasa.

    Tema koje smo se dotaknuli vruća je: oglasnici su redovito puni pasa koji se prodaju kao čistokrvni psi, a da to nisu. Mnogi ljubitelji pasmine ne znaju što kupuju: za početak, “papir” za psa košta oko 150 kuna. Kod autohtonih domaćih pasmina situacija je nešto drugačija: rodovnik je, doduše, besplatan, no vlasnici registriranog legla moraju platiti zdravstvene testove, koji koštaju 400 kuna, te još 150 kuna, koliko košta uzgojni pregled. No, kad se u oglasnicima prodaje pas koji je čistokrvan samo, eto, nema taj “papir”, to ne znači da je zapravo čistokrvan. Zapravo, to samo znači da naivni budući vlasnik kupuje životinju iz neprovjerenog uzgoja. Od čovjeka koji sebe naziva ‘uzgajivačem’, a zapravo to nije: pasminu ne voli, životinje često drži u odvratnim i nehumanim uvjetima, kuje razmnožava kod svakog tjeranja, a jedino što mu je bitno jest zarada. Novac, a ne psi. Nekontrolirani uzgoj najčešće dovodi do bolesnih pasa, koji se tijekom života muče s nasljednim bolestima. Upravo to je ono što kod Roberta, kaže, izaziva čisti užas.

    Ronald Goršić / CROPIX

    Dorijan Filipović

     

    - Svim budućim vlasnicima uvijek preporučujem da najprije posjete uzgajivačnicu. Da vide gdje njihov budući prijatelj živi, saznaju više detalja... To je jako važno i da čovjek vidi u kakvim uvjetima njegov budući ljubimac živi - ističe Robert.

    No, natrag na lijepe teme. Nakon što je otvorio uzgajivačnicu, krenuo je i na izložbe. Ispočetka ga one nisu nimalo zanimale, priznaje, no jednom mu je supruga Marijana rekla kako je šteta što njihove prekrasne pse nitko iz svijeta ljubitelja pasmine nema priliku vidjeti. Osim na cesti i u njihovu domu, nitko ih baš i nije vidio. Zbog toga je prvi put otišao na izložbu. Zanimalo ga je što će struka reći o njegovim ljubimcima. Odabrao je psa za kojeg je znao da voli pozirati i ne smeta mu gužva. Nikad nijednog svojeg ljubimca ne bi izložio nikakvom stresu, kaže. Oni koji ne vole pozirati ostaju doma. Samo su ljubimci, a bića koja volimo ne izlažemo stresu. Ni Tops ne bi išao da mu to nije drago.

    - On je poseban, moram to priznati. Dobio sam ga na poklon od kuma iz Hercegovine. Nije čovjeku lako odlučiti kojeg će psa zadržati, no to je nešto što se osjeti. Ja sam od prvog trenutka s Topsom osjetio da je on pravi pas za mene i, što je još važnije, da sam ja pravi čovjek za njega, i to je bilo to - kaže Robert.

    Na svim dosadašnjim izložbama njegovi su psi ostvarili uspjehe - bilo da je riječ o onima kojima je vlasnik, suvlasnik ili su pak došli iz njegova uzgoja, a žive diljem Europe.

    - Svi moji psi su vrhunski socijalizirani, tako da im nije problem odlaziti na izložbe. No, ja ih znam u dušu i dobro razumijem koji od njih to obožava, a kojem je samo ‘OK’. Evo, Tops je lud za izložbama. Na dan kad putujemo probudi me ujutro sav uzbuđen, skače kao manijak, raduje se. Kad stignemo, hoda kao maneken, blista na tom tepihu, pokazuje se... Obožava to. On je veliki pas, ali je u duši kao malo dijete - kaže Robert, koji kod kuće trenutačno ima deset tornjaka jednu malu Međicu, Pepu. Vlasnik je i dva hrvatska ovčara, koji žive nedaleko od njegova doma.

    Istim tempom, istim žarom

    - Pepu sam kupio samo zato da na neki način podržim uzgajivače, koji se isto tako bore da svijetu pokažu još jednu autohtonu domaću pasminu. Ona je nevjerojatna: dobro se slaže s drugim psima, a voli mi skočiti u krilo. To je zapravo divno - da mi neki od tornjaka skoči u krilo, to ne bi bilo dobro - smije se Robert i kaže da se, što mu je jako važno, njegov sin Dorijan dobro slaže sa svim psima. Tornjaci su pravi nježni divovi - prema dječaku su od samog početka nježni i pažljivi, zaštitnički nastrojeni.

    - Gledam ih nekad kako se igraju i umirem od smijeha. Oni mu ukradu autiće pa pobjegnu. On ih lovi, ukrade nazad i onda bježi, dok oni pokušavaju dograbiti igračku. Nevjerojatni su zajedno, prava su ekipa i jako se vole. Znam da bi njegovo djetinjstvo bilo drugačije bez pasa i sretan sam što ima priliku odrastati s njima - kaže Robert.

    Tornjaci su pasmina od koje se ne može živjeti, kaže. Od uzgajivačnice i nema neku zaradu. Nije to usamljen slučaj: svi uzgajivači uglavnom kažu kako, ako čovjek odgovorno radi svoj posao i dobro se brine o psima, zaradi jako malo. No, ljubav prema pasmini toliko je jaka da mu je to manje važno. Zbog toga ima važnu poruku: ne treba podlijegati nikakvim interesima onih koji bi željeli mijenjati tornjaka.

    - Apeliram, ne mijenjajmo tornjaka, nego ako je potreba nešto mijenjati, mijenjajmo sebe, i to nabolje. Dopustimo tornjaku da ostane onakav kakav je, po starom opisu, nije se mijenjao. Tornjak je ono što on zbilja jest, onakav je kako ga je prošlost iskovala i profilirala, a njegovu snagu i njegovu formu definirale su planine i zadaci koje je obavljao. Tornjak je kroz prošlost istu sudbinu dijelio i istu štetu trpio s onima koji su ga imali i voljeli. Danas je, evo, dio naše dobiti i donio nam je radost koju sa svima dijelimo. Nastavit ću i dalje raditi, istim tempom i žarom, jer vrijedi sačuvati našim potomcima ovo blago koje smo mi naslijedili od naših predaka - ističe Robert.

    Ronald Goršić / CROPIX

    Robert Filipović i sin Dorijan

     

    Izdvajamo