"Dan nam započinje doručkom. Nakon toga slijedi trčanje i igranje. Kako svaka od njih ima ime, tako imaju i svoje osobnosti. Alfa je moja miljenica, velika maza i glavna kada je hrana u pitanju. Rea je mala kradljivica i uzima što stigne; mobitele, krpe, spužvice za pranje suđa, cipele... Ma sve! A Kia?
E ona je bjegunac i naći će najmanju rupu da se provuče, popne preko ograde, skoči na kuhinjski element. Ma nema prepreke za nju", sve nam to u dahu priča Marina Cunj iz Ivanić Grada koja se već mjesecima brine o tri "čagljice" koje su pronađene u travnju ove godine na jednoj livadi. Njezina priča je zaista čudesna.
- Pitate me koji mi je najdraži dio dana. To je večer jer nakon hranjenja imamo maženje prije spavanja. I onda se sve tri guraju u krilo. Obožavaju davati puse, mašu repom kada su sretne. Taj dio maženja obožavaju jer koliko god bile gladne, koliko god fine grickalice imale, ma što god radile sve se to prekida kada sjednem na pod. Tada se stvore kod mene u krilu. I kada se uplaše traže spas kod mene. Jako su mi privržene i iskreno othranila sam puno pasa i mačaka, ali ovo je nešto posebno i neopisivo - govori Marina koju smo upitali i kako su joj "čagljice" došle na brigu.
- Cure su kod mene stigle nakon poziva u Udrugu da su pronađeni štenci u polju, ostavljeni u kartonskoj kutiji. Bilo ih je pet, ali dvoje ih je vrlo brzo uginulo. Nakon što smo ih preuzeli, shvatili smo da ipak nisu štenci psa. Sve do drugog mjeseca njihove starosti nismo bili sigurni jesu li lisice ili čagljevi. Ponašaju se kao i svi štenci te dobi. Igraju se igračkama, skaču, trče, grickaju stvari, obožavaju se maziti i hvataju svaku priliku da se uvale u krilo. Plašljive su pa reagiraju na šuškanje vrećica, naglo otvaranje vrata ili bilo koji nagli zvuk. Oprezne su, ali vole istraživati. Svaka od njih ima svoju osobnost. Naučile su i doći na poziv svojeg imena, znaju kad im kažem ne - kaže Slobodnoj Dalmaciji Marina, navodeći da kod nje neće ostati zauvijek, ali će imati smještaj primjeren njima da mogu trčati i uživati vani, a opet biti sigurne.
- Nažalost, one zbog vezanosti za čovjeka više ne mogu biti vraćene u prirodu - kaže nam Marina koju smo pitali i što misli o natječaju Ministarstva poljoprivrede s kojim se s milijun kuna nagrađuju lovci koji ubijaju čagljeve i lisice.
- Bila sam neugodno iznenađena. Jedan od razloga natječaja je sprečavanje širenja bjesnoće što nema nikakvog smisla jer to isto Ministarstvo financira svake godine oralnu vakcinaciju divljih životinja i bjesnoće na području Hrvatske nema već duži niz godina upravo zahvaljujući tome. Poprilično kontradiktorno s njihove strane. Čagljevi su po prirodi svejedi. Hrane se glodavcima, gmazovima, pticama, zečevima, strvinama, sezonskim voćem i povrćem. Iskreno se nadam da će se taj pokolj zaustaviti jer nemaju osnove za to. Nažalost, lov na čaglja i lisicu traje kroz cijelu godinu i svake godine ih se odstrijeli veliki broj i stvarno smatram da za ovako nečime nema potrebe i da ne postoji “najezda” kako su oni to prozvali - navodi ta zaštitnica životinja.
Jesu li čagljevi opasni?
- Moje cure nisu opasne to je sigurno. No, tako su odgojene, ali svaka životinja ako se osjeti ugroženom će se braniti bio to čagalj, medvjed, pas, mačka pa i čovjek. Za razliku od čovjeka koji ubija iz zadovoljstva, oni ubiju plijen radi opstanka i prehrane. Budimo realni, oni se boje više nas nego mi njih - ističe Marina Cunj, pozivajući još jednom ministra poljoprivrede Tomislava Tolušića da obustavi natječaj s kojim se nagrađuje ubijanje čagljeva i lisica.
Pomozite da 'čagljice' imaju ugodan dom
Volonteri će mladim čagljicama izgraditi nastambu u kojoj će obitavati, jer ih nažalost ne mogu pustiti natrag u prirodu jer su se navikle na čovjeka.
Možete i vi pomoći da ženke prežive i imaju ugodan dom i to uplatom na:
Društvo prijatelja životinja “FAUN” Kutina, IBAN HR8923400091110272849 s naznakom "Za čagljeve".
Tko je problem čagljevi ili lovci?
Čagljevi se sve više stigmatiziraju, navodi se da svojim zavijanjem tjeraju turiste, što nije konkretno potkrijepljeno. No, zar bi čovjek radi svog komoda i radi toga što životinja zavija u šumi morao istrijebiti jednu cijelu vrstu?
Neki Dalmatinci navode da ih je i strah za ovce, a stručnjaci navode da je ta bojazan neopravdana. Naime, čagalj koji obitava na području Hrvatske ima oko deset kilograma, a neki primjerci tek - sedam. U literaturi se navodi da se čagalj hrani prvenstveno glodavcima, pticama, ribama, pa i kukcima.
No, problem je što su mu drag plijen i zečevi, što osobito smeta lovcima koji rado love te životinje. Zbog toga su čagljevi lovcima, kažu zaštitnici životinja, konkurencija. Zanimljivo, čagljevi obožavaju voće - posebno grožđe. Žive u šumi, ali kako im lovci ubijanju njihov plijen onda se znaju spustiti u blizinu kuća, prekopavaju smeće i mogu napasti perad. I sad tko je problem, čagljevi ili lovci, pitaju se volonteri?
Inače, zlatni čagalj se može naći u cijeloj Dalmaciji, napose Pelješcu, ali sve više i u Zagori, te Slavoniji.
